Najave događanja

NASLOVNICA

Različita viđenja iste stvari

21.02.2017 14:22
Većina sastanaka Međuvladina mješovita odbora za praćenje Sporazuma o zaštiti manjina nije dala nikakve rezultate, spram potreba hrvatske manjine, istaknuo je Bačić

ključni su u regiji i njihov utjecaj se poput valova širi na sve zemlje u susjedstvu. Zato je u interesu svih naših susjeda da ovi odnosi ostanu stabilni i dobri. No, nakon analize i temeljnog osvrta na konferenciji o odnosima Srbije i Hrvatske Hrvatska naš sus(j)ed, u organizaciji Centra za spoljnu politiku, a držanom proteklog utorka u Beogradu, istaknuto je da ti odnosi nemaju težnju postajati suštinski bolji, unatoč tomu što se Srbija nalazi na granici Europske unije, jednako kao i Hrvatska, samo s različitih strana. Ili baš zbog toga.
Govoreći o hrvatsko-srpskim odnosima u kontekstu pridruživanja Srbije Europskoj uniji, Hrvatska, kao najbliži povijesni i geografski susjed ima posebne interese u tom pogledu, kako ekonomske, tako i političke i kulturne. Nedavno »stavljanje rezerve« od strane Hrvatske vezano uz poglavlje 26 nametnulo se kao tema koja je najbolje oličena u stavovima koje su iznijeli šefica tima za pregovore Republike Srbije s Europskom unijom Tanja Miščević  i predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV)  Slaven Bačić.
 
Problemi  u impelementaciji zakona
 
Naime Tanja Miščević je više puta istaknula kako eu-pregovori ne smiju biti prostor za rješavanje bilateralnih sporova. »Pitanje zaštite nacionalnih manjina uvršteno je u grupu poglavlja koja će biti otvorena do samoga kraja pregovaračkog procesa, (23, 24 i za Srbiju 35), upravo jer smo željeli da ono bude u aktivnom optoku cijelo vrijeme. Samo u ovim poglavljima postoji šestomjesečno izvještavanje država članica EU, i mogućnost revizije akcijskih planova. S druge strane, poglavlje 26, koje se otvara i zatvara istodobno, nema niti približno snagu koju smo željeli dati upravo zaštiti prava nacionalnih manjina. I žao mi je što kolege iz Hrvatske nisu uvidjeli tu argumentaciju. Naša ozbiljnost je upravo u tome da sve do samoga kraja pregovora imamo mogućnost unositi izmjene, sukladno izvještajima o ostvarivanju«, kazala je Miščević i dodala da ne postoji bilateralni problem koji se tiče zaštite prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, a da ga se ne može riješiti.
Miščević je također istaknula da je Srbija »odlučna sama provesti ono što je prihvaćeno zaključivanjem međunarodnih konvencija, domaćim pozitivnim pravnim aktima, koji se odnose na zaštitu prava nacionalnih manjina, manjinskih vijeća i njihovo neometano djelovanje. Vidjeli smo, pak, da zakoni nisu provođeni na odgovarajući način, što je najveća boljka u procesu naših integracija. Imamo dobre zakone i trebamo dokazati da smo u stanju dobro ih provoditi. I tema implementacije, provođenja i primjene zakona bit će ključna tema nastavka naših europskih integracija«, kaže Tanja Miščević.
Kao član Međuvladina mješovita odbora (MMO) i tako neposredni svjedok, a čija je uloga praćenje provođenja Sporazuma o zaštiti manjina, predsjednik HNV-a  Slaven Bačić skreće pozornost da većina sastanaka nije dala nikakve rezultate, spram potreba hrvatske manjine. »Pitanje udžbenika se rješava za sve manjine u Srbiji. Izjednačavanje tretmana Hrvatske riječi i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s ostalim ovakvim manjinskim institucijama rezultat je isključivo djelovanja pokrajinske administracije u sklopu redovite komunikacije s našim čelništvom, a ne kao rezultat preporuka od MMO-a«. Ova se pitanja očito veoma teško rješavaju u neposrednim bilateralnim odnosima, prenosi iskustva Bačić.
Odbor donosi neobvezujuće preporuke, kojima vlasti ne posvećuju gotovo nikakvu pozornost, a na sljedećem sastanku se onda pokušava pronaći bilo što što bi bilo prikazano kao nekakav rezultat. Više je to u službi prikazivanja za javnost i političke promidžbe, nego da je riječ o suštini. »Za bilateralno rješavanje problema potrebno je imati dobru volju, na sastancima ove vrste nisam ju vidio prije svega od srpske strane, što ukazuje da će se problemi ipak rješavati na jednoj globalnijoj, europskoj razini, gdje će se pokrenuti i druga pitanja, poput političkog predstavnika Hrvata«.
 
Povijesne kontroverze 
 
U pogledu povijesnih kontroverzi i odnosa dva naroda, panelisti su izlagali uglavnom u istom tonu, izdvajajući uglavnom nacionalizam i nespremnost na promjene kao probleme u odnosima dva naroda.
Umjesto jednoga patrijarhalnog i autoritarnog školstva u kojem nastavnik izgovori gotovo religijski tekst, a đaci to trebaju napamet naučiti i reproducirati, povijest treba postati predmetom kritičkog mišljenja i povodom otvaranja debate o najtežim pitanjima, ukazala je redovita profesorica na Filozofskom fakultetu u Beogradu Dubravka Stojanović.
»U vrijeme rata, izbjegličkih kriza, ratnih zločina, opće bijede i sankcija, početkom 90-ih, vlasti su kao jedan od prioriteta izdvojile promjenu povijesti. Izmijenjena su njezina ukupna tumačenja, upravo »od stoljeća sedmog«, kako kažu u Zagrebu, srednjeg vijeka, pa sve do tada trajućeg rata. Upravo da bi se taj rat uklopio, prilagodio u povijesni kontekst, da bi izgledao kao jedino logičan rezultat svih prethodnih zajedničkih stoljeća. Za tih munjevitih promjena, prijašnji idealizirani model sjećanja na Srbe i Hrvate koji kreću s Dnjepra i Dnjestra u pokušaju da nađu najljepše plavo more, najviše planine i najčistija jezera, i da tu zasnuju nesvrstanu i samoupravnu Jugoslaviju, zamijenjen je poviješću konflikta, u kojoj je ostala dilema jesu li se Srbi i Hrvati uopće ikada sreli, što se ne bi reklo na temelju tih ratnih udžbenika, ili su u trenucima kada bi im se slučajno negdje križali putovi, došli u međusobni konflikt, kao jedino mogući i prirodni odnos«.
Kada je riječ o udžbenicima, stanje se od početka stoljeća popravilo, općenito gledano. Istraživanja su pokazala da je Jugoslavija u udžbenicima novonastalih država predstavljena najnegativnije u Srbiji i Hrvatskoj. No, glavni je problem što su argumenti koji se koriste u stvaranju te negativne slike identični onima s početka 90-ih. Profesorica Stojanović tu ukazuje da se »razlozi koji su korišteni za uzrok rata i raspad Jugoslavije nalaze i danas u udžbenicima kao slika Jugoslavije. Ratovi devedesetih u udžbenike su ušli dok su još trajali, kao bi se odnos budućih generacija prema tim ratovima što prije fiksirao. Ali u današnjim udžbenicima, koji su bolji, slika o tim ratovima je nepromijenjena. Nema nikakve distance, novoga odnosa spram povoda, vlastite uloge ili odgovornosti. Slika je potpuno identična, i ako bismo se držali tih udžbenika, Srbi i Hrvati bi rat slobodno mogli nastaviti već sutra«. Udžbenici su danas, može se reći nastavak rata drugim sredstvima, konstatira Dubravka Stojanović.
Povjesničar i docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Klasić oslanjajući se na nedavni posjet izaslanika srbijanskog premijera srpskoj zajednici u Hrvatskoj, je ukazao na izjavu gdje je uz ostalo rečeno da je Srbija matična zemlja Srba u Hrvatskoj. I to govori o shvaćanju hrvatsko-srpske povijesti. Naime, matična zemlja Srba u Hrvatskoj je Hrvatska već stoljećima i Srbi tamo žive duže od velikog broja Hrvata, koji su došli devedesetih godina. »Kada i Beograd i Zagreb to shvate i iskreno se počnu ponašati prema tome tako, onda će i odnos spram sadašnjosti biti drugačiji«, ukazuje Klasić.
On je kao ilustraciju međusobnih odnosa uzeo Njemačku i Francusku. Te su dvije nacije vodile tri velika međusobna rata u novijoj povijesti. Rezultat je uz ostalo i oko 8 milijuna mrtvih na obje strane. Međutim, samo pet godina nakon posljednjeg, Drugog svjetskog rata, francusko-njemačkim dogovorom počinje se stvarati Europska unija, a njihovo savezništvo postaje garancija stabilnosti Unije. Petnaest godina nakon rata više nije bilo moguće zamisliti rat između Francuske i Njemačke, bez obzira što je antagonizam između njih stoljećima trajao.
Kroz noviju povijest mogu se izdvojiti pojedine ključne, prijelomne godine u odnosima Srba i Hrvata. Međutim, vrijeme između tih prijelomih godina bilo je i vremena suživota. No, razdoblja rata, etničkog čišćenja, ratnih zločina bila su kraća, ali puno krvavija i ostavila su puno više traga. I upravo se ta prijelomna razdoblja koriste kao primjeri hrvatsko-srpskih odnosa, smatra prof. Klasić.
Povijest je učiteljica života, podsjetio je Hrvoje Klasić i dodao kako su i Hrvati i Srbi loši učenici, jer se slobodno možemo zapitati jesu li poslije četvrt stoljeća odnosi Srbije i Hrvatske garancija stabilnosti ili nestabilnosti u regiji.
 
Po pravilima EU
 
Profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović, iznio je kako ne očekuje promjene u odnosima Srbije i Hrvatske. Mehanizam pritiska na zemlje kandidate legitiman je u proces u proširenju EU, smatra Jović i ocjenjuje da bi Hrvatskoj bilo u interesu da se proširenje nastavi zbog pritisaka koje bi tako mogla dalje ostvarivati ali i da Hrvatska tu ne radi ništa što je protivno pravilima EU. »To je jednim dijelom bilo i dok je Hrvatska ulazila u EU i u tom smislu je vrlo učinkovito kao sredstvo vanjske politike svih zemalja članica«, rekao je on. »Sve dok pojedine zemlje žele biti članice EU, proces ulaska u Uniju ih stavlja u situaciju da moraju ispunjavati one uvjete koje zemlje EU postavljaju pred njih«, rekao je Jović i dodao da su zemlje kandidati u lošijoj poziciji od drugih članica sve dok žele ući u EU. 
Jović nastavlja da je rat fundamentalni čimbenik nastanka suvremene hrvatske države, i odatle proizlazi specifičan odnos prema ratu u hrvatskom društvu i političkim narativima. »Rat je postao središnje pitanje hrvatskog političkog i nacionalnog identiteta, i ne dozvoljava se odmak, njegov završetak, mentalno i verbalno. Iz te pozicije treba gledati i na važnost događaja iz devedesetih godina i odnose spram Srbije.«
Sve dok postoji ratni narativ kao dio hrvatskog identiteta, hrvatsko-srpski odnosi neće biti dobri, ocijenio je Jović i ukazao da povijest treba ostaviti tamo gdje je, i odmaknuti se od priča o ratu, maknuti se od te teme, a ne stalno ju ponavljati i živjeti od prošlosti i u prošlosti.
»Postoje sada već generacije kojima su priče o ratovima iz devedesetih strane. Nisu ih usvojili kao dio sebe, već samo čitaju o njima. Slično kao što smo i mi o bratstvu i jedinstvu čitali i učili, ali nismo ga interiorizirali. I dobro je što konačno nastaje odmak od proteklih sukoba. No, dokle god su potomci političara iz devedesetih na vlastima u dvije susjedne države, neće biti fundamentalnoga koraka naprijed«, zaključio je Dejan Jović.
 
Šarolika medijska slika – crno-bijela
 
U medijskoj sferi postoje i danas vrhunski novinari koji rade kvalitetno i objektivno. Radili su ga i u socijalističkoj Jugoslaviji, a tako je i danas u Srbiji i Hrvatskoj i koji pridonose normalizaciji odnosa. Međutim, postoje i novinari, što nije nepoznato niti u svijetu, koji imaju neke druge interese, koji odrađuju stvari iz potpuno drugih ambicija, upozoreno je u okviru teme o medijskoj prizmi, istaknuto je na konferenciji.
Novinar Novog lista iz Rijeke Branko Mijić kaže da ako bi se govorilo o medijskoj slici i utjecaju koji djeluje na srpsko-hrvatske odnose, može se reći da više niti u Srbiji niti u Hrvatskoj ne postoje slobodni mediji. »Postoje eventualno neki slobodni pojedinci koji imaju nekakve vlastite oaze, ali slobodni mediji odavno su prestali postojati. Oni su u službama političkih elita koje njima upravljaju i koje im određuju sudbinu. Mediji u dvije zemlje uglavnom ne govore o problemima koji muče građane u obje države – poput korupcije, neučinkovitog pravosuđa, zlouporabe medija, ideologije, ili kako izgleda svakodnevnica u Beogradu ili Zagrebu. Stižu nam informacije koje nam isporučuju političke elite. Njihov interes nisu dobrosusjedski odnosi«, veli Branko Mijić.
On  je iskrivljenu ulogu medija ilustrirao primjerom kada je svojedobno pristojnim novčanim iznosom hrvatsko resorno ministarstvo financiralo izdavačku kuću Despot, koja je objavila tri knjige srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića, a koji je u Hrvatskoj poznat po rehabilitaciji Milana Nedića i koji piše o Draži Mihajloviću i sličnom. »Samo je na prvi pogled kontradikcija da netko tko se smatra hrvatskim desničarom, a u to vrijeme je bio ministrom, financira nekoga tko se može smatrati četnikom. I to je razlog zašto rat na ovim prostorima ne prestaje – proizvodnja neprijatelja je potrebna, kako bi se vidjelo da ugroženost stalno postoji. Tako je i u Srbiji«, kaže Mijić. 
U medijskom pogledu, treba samo pogledati kako će izgledati promocija predsjedničkih izbora u Srbiji, ili lokalnih u Hrvatskoj, podsjetio je Branko Mijić.
Na koncu, parafrazirajući sugovornike i sumirajući njihove stavove, teško je očekivati da hrvatsko-srpski odnosi u skorije vrijeme budu dobri kao nekada, prije svega zbog ratnog naslijeđa. Značajnom smanjenju tenzija pridonijelo bi smanjenje javnog govora mržnje prema Hrvatskoj, pa onda i Hrvatima u Srbiji, pogotovu putem tabloida, što ukazuje na jedan kontroliran proces. Kada togaa ne bi bilo u tolikoj mjeri, vjerujemo da bi se stvorila i drugačija percepcija u javnosti. Međutim, neophodna je jasno iskazana i otvorena dobra volja kako bi se ostvario napredak u rješavanju problema. Odnosi se će se tada sami početi vraćati na normalnu razinu.
 
Siniša Jurić
 

Uvodnik

Više od običaja!

uvodnik

Sva događanja iz programa Dužijance 2017. Hrvatska riječ je detaljno pratila.

Vijesti