Najave događanja

NASLOVNICA

Brige nam nisu iste

06.03.2017 09:30
Dok se Hrvati u Srbiji bore za normalizaciju svojega statusa i položaja, Hrvati u Mađarskoj imaju druge, rekli bismo »lakše« preokupacije

 

Marin Skenderović je rođeni Subotičanin koji je do svoje 39. godine živio u Subotici. Jedno vrijeme je bio predsjednik Nogometnog kluba Bačka, a zatim dopredsjednik HKC-a Bunjevačko kolo. Bio je i predsjednik organizacijskog odbora Dužijance.

U listopadu 1991., dok je trajao rat na tlu Hrvatske, dobio je vojni poziv što je bio i povod da se »privremeno skloni« u Mađarsku. Iz Mađarske je otišao u Njemačku, a nakon dvije godine vratio se u Mađarsku gdje živi i danas. U Suboticu nije mogao doći više od 11 godina. U jesen 1997. godine osnovao je predstavništvo Hrvatske turističke zajednice u Mađarskoj, gdje obnaša dužnost voditelja predstavništva. Oženjen je, otac četvero djece, ima i troje unučadi.


 

HR: Živite u Budimpešti, kako je kao Hrvatu živjeti u Mađarskoj?

Hrvati u Mađarskoj itekako imaju potrebu družiti se i rado se viđaju, surađuju, zajednički njeguju svoje tradicije. Velim svoje tradicije, budući se u Mađarskoj Hrvati donekle i razlikuju. Naime, imate bunjevačke Hrvate, Šokce, gradišćanske Hrvate, Podravce, Pomurce, Bošnjake... Hrvati u Mađarskoj podijeljeni su i po regijama, županijama, gradovima, općinama, mjestima i često se organiziraju Hrvatski dani kada je i prilika da se uz pjesmu i plesove okupljaju i druže. Prema mađarskom zakonu, manjine u Mađarskoj (a registrirano ih je 13) radi očuvanja svoga jezika, kulture, običaja, tradicija, mogu se organizirati u samouprave pri lokalnim samoupravama (općinama, gradovima, županijama te u gradu Budimpešti) ali isto tako mogu ustrojiti i krovnu Hrvatsku državnu samoupravu. To omogućava sudjelovanje u natječajima za dobivanje određenih sredstava kako na razini države (natječe se HDS) tako i na razini mjesta, općine, županije i grada Budimpešte. Tako se dio dobivenih sredstava utroši i na organiziranje Hrvatskih dana ili drugih oblika druženja kao što su, na primjer, balovi ili prela ili drugi slični tradicionalni susreti.


 

HR: Iz subotičke perspektive se čini da je odnos mađarske države prema tamošnjim Hrvatima korektan. Kakav je, po Vama, odnos Srbije prema ovdašnjim Hrvatima?

Odnos mađarske države prema manjinama je izuzetno korektan. Unatoč tome što bi se moglo reći kako »slobode« nikada nije dovoljno, prema mojoj osobnoj procjeni ovaj odnos može biti primjerom ne samo u Europi nego i u svijetu. Prikazao sam kako su Hrvati u Mađarskoj organizirani, no treba još naglasiti kako Hrvati imaju i civilnu udrugu Savez Hrvata koja ima posebnu ulogu pri izboru čelnika i predstavnika. Zatim, imaju i svoje škole (vrtiće, osnovne škole i gimnazije, katedre na fakultetima) o kojima brine i država, a o nekim školama brinu i sami Hrvati. Također, imaju svoj znanstveni zavod, imaju i posebne kulturne udruge pa čak i Hrvatsko kazalište u Pečuhu, a imaju i svoju neprofitnu tvrtku Croatica (spada među 100 najuspješnijih neprofitnih tvrtki u Mađarskoj) koja se bavi izdavaštvom. Hrvati maju i svog predstavnika u mađarskom Parlamentu (kao i svaka registrirana manjina u Mađarskoj), koji ima pravo nastupa i govora, ali nema prava glasovanja prigodom donošenja odluka. Bitna je i činjenica kako su za sve oblike funkcioniranja osigurana sredstva od strane države. Nažalost, kada je u pitanju odnos Srbije prema Hrvatima u Srbiji, napose kada se uspoređuje odnos Mađarske prema Hrvatima u Mađarskoj, situacija je za plakanje. Naime, nisu samo u pitanju institucionalni oblici udruživanja i funkcioniranja manjina ili način financiranja i količina sredstava. Hrvati u Srbiji su kolateralne žrtve odnosa Hrvatske i Srbije i žive u sredini gdje ih veliki broj većinskog naroda ne doživljava s iskrenim i pozitivnim osjećajima. Što je još tragičnije, gotovo potpuno nezasluženo su Hrvati u Srbiji na određeni način negativno stigmatizirani. Mađari, kao većinski narod, Hrvate doživljavaju izuzetno pozitivno. Bilo koja politička stranka ili udruga u Mađarskoj, bila ona ekstremno lijeva ili ekstremno desna, prema Hrvatima ima pozitivni i prijateljski pristup i Hrvate se doživljava gotovo isključivo kao prijateljski narod, kao lojalne građane.


 

HR: Kakva bi trebala biti suradnja između Hrvata iz Mađarske, osobito iz nama najbliže županije Bács-Kiskun s Hrvatima ovdje, u Vojvodini?

 Hrvati u Subotici i Hrvati u županiji Bács-Kiskun su jedan narod – bunjevački Hrvati koje je 1920. godine razdvojila granica. Od tada je prošlo skoro stotinu godina i vrijeme je ostavilo svojevrsnog traga, napose ako se k tomu dodaju i utjecaji i posljedice raznih totalitarnih sustava, pa i II. svjetski rat. Ipak u suštini, a napose po istom sustavu vrijednosti kojemu pripadamo, mi smo jedan narod. Međutim, ne živimo u istim državama niti u istim uvjetima. Brige nam nisu iste. Dok se Hrvati u Srbiji bore za normalizaciju svojega statusa i položaja, Hrvati u Mađarskoj imaju druge, rekli bismo »lakše« preokupacije. No, osim podrijetla, još nam je nešto »zajedničko«: i jednima i drugima prijeti asimilacija, u Mađarskoj prirodna, a u Srbiji još i na određeni način nametnuta. Zašto velim nametnuta? Naime, ukoliko živite u nesigurnom ili ne baš prijateljskom okruženju onda vas može zahvatiti i svojevrsni oportunizam i možda nerado govorite ne samo svojim poznanicima ili susjedima, nego čak i svojoj djeci o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Znači, i pripadnost istom narodu i zajednički neprijatelj – asimilacija, razlogom su da se trebamo češće susretati, družiti, razmjenjivati iskustva, eventualno se udružiti i zajednički se boriti za sredstva iz EU, na primjer. Držim da bi odnos bunjevačkih Hrvata s obje strane granice trebalo nekako institucionalizirati, odabrati pojedince koji bi tu suradnju poticali, nosili.

HR: Bunjevački govor se u Mađarskoj sačuvao drukčije nego ovdje. U Mađarskoj se često mogu čuti neke vrlo stare riječi, koje se ovdje više ne govore. Koliko se još zapravo tamo čuje bunjevački govor?

Zaista, u Mađarskoj se taj naš govor, ta naša ikavica, na određeni način »konzervirala«. Tijekom svih ovih godina čuo sam dosta riječi koje su koristili moji didovi i májke i koje su se kod nas možda nekako »zagubile« ili ih barem ja nisam više kod nas čuo. Sva je sreća da nam je još živ Alojzije Stantić koji je puno toga napisao, opisao, služeći se našom ikavicom, ali ne nekakvom umjetnom, forsiranom, nego arhaičnom i originalnom. Bunjevački Hrvati u Mađarskoj u međusobnom druženju još uvijek pričaju svojim bunjevačkim govorom.


 

HR: Pokladno je vrijeme, kakvih sve pokladnih zabava imaju Hrvati u Mađarskoj?

Diljem Mađarske u ovo pokladno vrijeme organiziraju se razne kulturno-zabavne priredbe od kojih se neke i naslanjaju na tradicionalna prela ili balove. Nedavno je u Baji održano tradicionalno Veliko bajsko prelo, ali prela se održavaju i u drugim mjestima diljem mađarskog dijela Bačke. Slično kao i u Subotici, nastupaju kulturno-umjetnička društva, odijevaju se narodne nošnje, pleše se, igra kolo, bude veselo, a u pravilu na Prelo se pozivaju i umjetnici iz matične nam domovine Hrvatske. Ove godine na Velikom bajskom prelu kao posebni gost bio je poznati estradni umjetnik, podrijetlom iz Hercegovine Mate Bulić. U 2016. godini obilježili smo 330. obljetnicu doseljenja naših predaka u ove krajeve i kao završetak ove proslave pozvan je gost upravo iz onog dijela pradomovine odakle su naši preci krenuli na svoje dugo i neizvjesno putovanje.


 

HR: Kao voditelj ureda Hrvatske turističke zajednice u Mađarskoj što možete reći o ulozi ove zajednice u predstavljanju Hrvata i mjesta u kojima žive?

Moja zadaća je prezentirati i popularizirati u Mađarskoj Hrvatsku, a to znači i Hrvate, kao i sve ono što obilježava našu prelijepu matičnu domovinu i posebno hrvatske turističke i prirodne ljepote. Ovaj posao obavljam već više od 20 godina i svoju priču uvijek moram osvježiti, te tako ne mogu uvijek govoriti samo o moru ili prirodnim ljepotama. Upravo su naša kultura, naši običaji ono što čini posebnim pojedinu destinaciju, i cijelu našu Hrvatsku, a ona je bogata različitošću i prirode i običaja. Nije slučajno da Hrvatska na listi UNESCO-ve svjetske nematerijalne kulturne baštine ima 13 dobara (od ukupno 140): čipkarstvo u Hrvatskoj, dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, fešta Sv. Vlaha zaštitnika Dubrovnika, godišnji proljetni ophod kraljica ili ljelje iz Gorjana (ovo je i nama bunjevačkim Hrvatima poznato, zar ne?), godišnji pokladni ophod zvončari s područja Kastavštine, procesija za Križen na otoku Hvaru, umijeće izrade drvenih tradicionalnih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, Sinjska alka, medičarski obrt na području sjeverne Hrvatske, bećarac vokalno-instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema (i ovo nam također nije nepoznato), nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje, mediteranska prehrana na hrvatskom Jadranu, njegovoj obali, otocima i dijelu zaleđa. Nadam se kako će jednog dana na UNESCO-voj listi biti zabilježena i naša Dužijanca, koja ima sva potrebna obilježja i elemente, samo bismo trebalo provesti proceduru.


 

HR: Na kojim segmentima bi Hrvatska zajednica ovdje trebala više raditi?

Ovo pitanje je malo i osjetljivo, a može biti da će izazvati i određene negativne reakcije. Naime, nedavno sam izrekao jednu dobronamjernu opasku nekim našim ljudima i odmah sam bio opisan kao »samo dođe i pravi se pametan«. Zato hoću naglasiti da sam duboko svjestan svojih ograničenja, činjenice kako je meni lako budući ne živim ovdje, kao i činjenice da sam davno otišao te da je sada situacija drugačija, poglavito »kompliciranija«. Ali, zaista bogato životno iskustvo življenja u nekoliko država hrabri me da ipak iskažem neka svoja razmišljanja. U hrvatskoj zajednici u institucijama na važnijim mjestima nedostaju mladi ljudi, potom, nedostaje sustavni pr (public relations ili odnosi s javnošću) i nedostaju stručni djelatnici koji izvrsno govore strane jezike, ponajprije mađarski i engleski. Nadalje, hrvatska zajednica bi se trebala nametati (u pozitivnom smislu) i u centru Srbije, a ne samo u lokalnim sredinama i široj javnosti bi se trebala predstavljati i s pozitivno vrijednosne strane, a ne samo sa svojim (opravdanim) potrebama. Potom, hrvatsku zajednicu u Srbiji bi unatoč posebnostima, različitim uvjetima, trebalo ujediniti na cijelom teritoriju. Također, čelnici hrvatske zajednice (ali ne samo oni) trebali bi se više posvetiti aktivnostima na društvenim mrežama koje će uskoro potisnuti sve ostale medije.


Nela Skenderović

Uvodnik

Tjedni komentar

Glavne poruke

Poruke upućene manjinama od strane kandidata općenito gledano su bile sporadične i vrlo površne

Vijesti