Najave događanja

NASLOVNICA

Relativizacijom do uprosječavanja

15.05.2017 13:25
Josipa Ivanković: Smatram da čak i Dom zdravlja ne mora imati doktora, odnosno liječnika za direktora; dobro je da ima odličnog menadžera, a doktor mora biti u ordinaciji ili operacijskoj sali

»Meni nije svirao i pevao jedino Betoven i Šopen, jer sam bio mali«
(Dragan Marković Palma)
 
Ova legendarna izjava gradonačelnika Jagodine po svim je svojim značajkama zaslužila počasno mjesto u dvije kultne rubrike dva kultna tjednika: »Verovali ili ne« Politikinog zabavnika i »Greatest shits« Feral Tribunea. Ali, »dubinska struktura« ove rečenice – koja će nasmijati i prosječno uspješnog učenika osnovne škole – otkriva mnogo ozbiljniju suštinu o kojoj bi se dalo napisati i jedan opsežan rad u koji bi bilo uključeno više grana društvenih znanosti. Kako Palma ipak nije tema ovog teksta, zaustavimo se tek na jednoj od značajki njegove gore navedene izjave – relativizaciji.
Praksa je, naime, potvrdila da je njegovo notorno nepoznavanje osnovnih stvari koje se tiču opće kulture posve nebitno za dužnost koju obavlja već u i-ha-haj mandata. Zašto bi jedan gradonačelnik u današnjoj Srbiji morao znati da Beethoven i Chopin nisu bili ni svirci ni estradni pjevači ili pak da su nedavo umrli? I zašto bi se uopće i stidio svog neznanja kada je (da možda malo i pripomognemo Palmi) čak i jedan Einstein rekao kako je »sve relativno«. Ili tako nekako.
 
Kultura sebe ne cijeni
 
Na najboljem tragu ove teorije relativnosti deset godina kasnije, odnosno prije 14 dana, našao se i potpredsjednik Skupštine grada Subotice Veljko Vojnić, koji je nakon smjene Viktorije Šimon-Vuletić i imenovanja Gordane Guberinić za direktoricu Art kina Lifka izjavio kako onom tko se želi baviti kulturom nije potrebno posebno obrazovanje! Njegova kolegica Josipa Ivanković, odnedavno vijećnica Srpske napredne stranke (SNS), bila je ipak preciznija: »Za rad u kulturi nisu potrebne posebne kvalifikacije«, rekla je na samoj sjednici. U svom odgovoru na reakciju tridesetak subotičkih djelatnika u kulturi, koji je Hrvatska riječ u prošlom broju prenijela, Josipa Ivanković je dodatno učvrstila svoj stav, navodeći više poznatih imena iz svijeta kulture i znanosti koji su iz raznoraznih razloga u jednom trenutku preskočili formalno obrazovanje, a u razgovoru za naš tjednik ga i proširila:
»Nije riječ o tome da direktor ustanove kulture ne mora imati posebno obrazovanje. To je izvučeno iz konteksta. Ne postoji fakultet za kulturu, jel' tako? Gospođa koja je postavljena za v. d. direktorice kulturne ustanove Aleksandar Lifka ima završena dva fakulteta. Sa završenim Ekonomskim fakultetom ona je savršeno kvalificirana da bude direktorica ustanove kulture. U krajnju ruku, smatram da čak i Dom zdravlja ne mora imati doktora, odnosno liječnika za direktora. Dobro je da ima odličnog menadžera, a doktor mora biti u ordinaciji ili operacijskoj sali.«
Ona navodi i da je glavni razlog zbog kog je Gordana Guberinić izabrana za direktoricu Art kina Lifka taj što njezina dva protukandidata u prijavi za natječaj nisu podnijela program rada! Na primjedbu da se mnogo drastičniji primjer uspješno provedene proceduralne relativizacije dogodio koncem studenoga prošle godine kada je na sjednici Skupštine grada usred mandata bez ikakvog obrazloženja smijenjen član Savjeta Festivala europskog filma Palić Zoltán Siflis i na njegovo mjesto, bez ikakvih podataka, postavljena novinarka Gabriella Vadlövő sugovornica odgovara kako to nije prvi slučaj:
»U proteklih pet i pol godina, otkada sam u Skupštini, postavljali smo mi mnoge ljude bez životopisa. Ako ćemo o tomu, oporba nije rekla niti riječ protiv direktora Gradskog muzeja Istvána Hullóa koji je biolog i koji se po struci za to mjesto mnogo manje uklapa od Gordane Guberinić.«
Ispravnost teorije po kojoj je sve relativno pokazuje i još nekoliko primjera, a koji se u užem ili širem smislu tiču kulture i kulturne politike grada. Tako se, recimo, samo ovom teorijom može braniti prošlogodišnje imenovanje Matije Bećkovića za Počasnog građanina Subotice, jer dotični niti je rođen u njoj, niti u njoj živi niti ju je na bilo koji način spominjao u svom opusu. Relativno je također i koliko Baja Mali Knindža ispunjava umjetničke kriterije za nastup na Zavičajnim danima baš kao što je relativno i to kako se raspodjeljuju sredstva na natječajima za kulturu. Josipa Ivanković, koja je i sama bila članica Gradske komisije za kulturu četiri godine, s tim u vezi kaže kako je multietničnost Subotice i njezin problem i njezino bogatstvo:
»Novca je uvijek malo i uvijek će ga biti malo. Ali, ono što je mnogo gore je da je kvaliteta kulturnih manifestacija značajno opala. Smatram da naše institucije koje se bave kulturom trebaju maksimalno iskoristiti to što smo bliski Europskoj uniji, odnosno njezine predpristupne fondove putem prekogranične suradnje i da na taj način unaprijede kulturu u našem gradu. Ako se to ostvari, i Grad i Pokrajina i Republika će kasnije to sigurno vrednovati na odgovarajući način. Inače, ja zaista ne bih htjela komentirati nastup Baje Malog Knindže, ali ono što je svakako činjenica jest da Zavičajni dani okupljaju veliki broj ljudi. Je li to kultura ili ne? Ja stojim pri svom stanovištu da svatko od nas može dati doprinos kulturi ukoliko to želi, jer je kultura nešto što se ne uči. Kultura je nešto što se osjeća, vidi i čuje.«
Bez obzira na to što se kultura ne uči nego se ona osjeća, vidi i čuje Josipa Ivanković kaže kako je Subotici neophodna Strategija kulture kako bi se, prije svega, utvrdilo koje su to manifestacije od značaja za grad. U izradi Strategije, kaže ona, potrebno je da sudjeluju predstavnici svih institucija kulture, ali i sva nacionalna vijeća u gradu kako bi novac, bar za manifestacije od zajedničkog interesa, bio raspoređen i nekoliko godina unaprijed kako bi se i same institucije koje su s tim povezane mogle razvijati i kvalitativno poboljšavati. Osim potrebe izrade Strategije, ona kaže kako bi i same institucije trebale poraditi na poboljšanju svog materijalnog položaja, a da se to ne odnosi na sredstva iz gradskog proračuna:
»Kultura, kao i sve druge oblasti, košta. I dokle god smatramo da je normalno besplatno odlaziti u muzej ili na jeftine, u smislu novca naravno, predstave ljudi koji se bave kulturom ne mogu napredovati. Svuda u svijetu je drugačije. Kada odete u Beč, Rim ili Pariz i ulazak u crkvu se naplaćuje, jer njihovo održavanje košta. Tako i svaka manifestacija košta i zbog toga mislim da bi ovdašnje institucije kulture trebale više vrednovati same sebe, ne samo kroz naplatu ulaznica nego i članarine kada je riječ o udrugama.«
 
Kulturom »upravlja« – strah!
 
Komentirajući posljednji, ali i ranije spomenute događaje potpisnica otvorenog pisma nakon sjednice Skupštine grada, povjesničarka umjetnosti i direktorica Suvremene galerije Subotica Nela Tonković kaže kako se u nekom trenutku može (u)činiti da je kultura prepuštena sebi, jer se već dugo zapaža ozbiljna nebriga Grada, mimo financiranja određenih sadržaja koji su se, kako kaže, na volšeban način našli na listi manifestacija od značaja za Grad.
»Kada je kulturna politika u pitanju, djeluje kao da je Grad po ovom pitanju odlučio da ne radi mnogo dok se prvo ne oglasi Republika, odnosno nadležno Ministarstvo koje treba donijeti Strategiju. Postojala je neka strategija u izradi, ali ona nije došla ni do točke javne rasprave i čini mi se da je riječ o nekakvoj odluci da se ne ide ispred centralnih vlasti. Ipak, kulturna politika Grada postoji i ona se odražava u svim događajima koji se u posljednje vrijeme vide, težeći uprosječavanju i ujednačavanju svega.«
Nasuprot ovoga, sugovornica kaže kako kultura uvijek treba biti avangarda jednog društva, postavljati pitanja i zahtijevati traženje odgovora, bez nužne obveze formulacije samo jednog određenog.
»Ali, iz razloga koji meni nisu do kraja jasni živimo u društvu koje se plaši postavljanja pitanja, društvu koje se plaši mišljenja i njihovog sučeljavanja kao i prezentiranja argumentacije za mišljenje. Namjesto toga, kao da se od nas očekuje da slijepo vjerujemo. E, kultura se protiv takvog stava uvijek bori tako da sve ovo vidim kao posao na spuštanju nivoa koji je dosegnut«, kaže Nela Tonković.
Ipak, kada je riječ o komunikaciji s lokalnom samoupravom, ona kaže kako je dobra i da nema(ju) loših iskustava s ljudima s kojima neposredno komunicira(ju), konkretno s članicom Gradskog vijeća zaduženom za kulturu Miroslavom Babić! Ali, već u sljedećoj rečenici Nela Tonković kaže kako joj je čudno što do sada nije održan nijedan sastanak svih direktora ustanova kulture na kom bi se upoznali s programom rada gradske vlade na ovom području. Kada je riječ o događajima zbog kojih su i reagirali, ona kaže kako treba uvažiti činjenicu i da je Miroslava Babić »relativno nova« u tom poslu, te da ranije ni na koji način nije bila vezana za kulturu.
»Više puta smo apelirali da se malo ozbiljnije pristupi raspodjeli novca iz proračuna i da se bliže pogledaju rezultati koje ostvaruju kolege u drugim ustanovama. Nepoznavanje stanja u kulturi i čak slabo prihvaćanje i neprihvaćanje određenih činjenica je ono što rezultira ovakvim stanjem. Posve je druga stvar kada je netko 20 godina u poslu, pa može govoriti i o programskim pitanjima određenih ustanova, a potpuno je drugi nivo kada se netko ne upozna čak niti s onim što mu je zadatak«, kaže sugovornica.
Upitana tko onda »upravlja kulturom« u Gradu, odnosno donosi od katastrofalnih do vrlo problematičnih odluka Nela Tonković kaže kako joj se čini da to radi – strah kod vladajuće koalicije (!):
»Nisam sigurna na čemu je on utemeljen, ali tomu je još jedan razlog veliki raspad unutar Saveza vojvođanskih Mađara. I onda sve to djeluje, recimo ovo s gospodinom Siflisem, kao nekakav pokušaj da se iz tijela odlučivanja odstrane ljudi koji su u jednom trenutku bili dovoljno smjeli iznijeti mišljenje koje se razlikovalo od onoga što je centrala stranke strogo propisivala.«
Zanimljivo, ona kaže kako se ispostavilo da nakon otvorenog pisma straha kod ljudi koji se bave kulturom (više) nema. Naprotiv, kako kaže, mnogi su govorili kako je nešto slično (o)davno trebalo uraditi i da je sada bilo krajnje vrijeme za to. S izuzetkom članova Drame na srpskom Narodnog kazališta, to potvrđuju i imena potpisnika i ustanove iz kojih dolaze: Suvremena galerija, Gradski muzej, Fondacija Danilo Kiš, Drama na mađarskom Narodnog kazališta...
»Čini mi se da je to inicijativa koja je došla u pravo vrijeme i na njoj su nam čestitali mnogi naši kolege iz cijele Srbije. Svi smo mi negdje profesionalno umreženi i to je veoma dobro odjeknulo. Čak se, posredstvom profesorice Milene Dragićević-Šešić, sam ministar kulture Vladan Vukosavljević upoznao s ovim problemom«, kaže Nela Tonković.
Ipak, upitana što očekuje nakon ove reakcije, ona kaže kako bi bilo preoptimistično nadati se nekakvoj javnoj inicijativi kojom bi se nastavilo štićenje vlastite ili drugih profesija iako bi to, kako navodi, bilo potrebno.
»Naš odgovor bila je samo reakcija na ono što se dogodilo na Skupštini. Tu nije riječ o izboru za direktora Art kina Lifka, jer je to urađeno u skladu sa zakonom. Naravno da to nije u skladu s etikom i logikom, ali svi članovi zakona dopuštaju ovo što se dogodilo. Ipak, nas je najviše povrijedila formulacija kako kultura nije djelatnost kojoj je potrebno posebno obrazovanje. Mi smatramo da smo svojim djelovanjem pokazali da je obrazovanje itekako potrebno«, kaže sugovornica.
Preduvjet za pozitivno rješenje postojeće prakse, ne samo u Subotici, po njenim riječima je otvaranje širokog dijaloga i stalni razgovor ljudi iz ustanova kulture s ljudima koji formiraju kulturnu politiku, jer se, kako kaže, samo »bistrenjem« može doći do »najčistije supstance« koja može biti osnova od koje se kreće. U zaključku, a u vezi s pređašnjom rečenicom, Nela Tonković kaže kako kultura ne može bez politike, jer su obje djelatnosti ljudskog duha:
»Ali kultura sasvim sigurno može bez prostačkih upada politike u teritorij koji politici ne pripada. Politika je tu da služi svim građanima, pa tako i kulturi i kultura nije tu da se povinuje dnevnopolitičkim zahtjevima, što je najčešći način na koji mi razumijemo politiku općenito. Ne, kultura i politika uvijek idu zajedno, ali ne tako da jedna vulgarizira drugu.«
Konačno, recimo i to da smo kao sugovornicu za ovu temu predvidjeli i članicu Gradskog vijeća za kulturu Miroslavu Babić. Iako preko gradskog Media centra zamoljena za razgovor, odgovor na naš mail nije stigao. Osim informacija da je Miroslava Babić »na službenom putu« i obećanja da će nam se javiti, do zaključenja broja ništa drugo nismo dobili.
Z. R.

Uvodnik

Tjedni komentar

Tik – tak

Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana

Vijesti