Najave događanja

NASLOVNICA

Izazovi tambure u današnjem vremenu

15.05.2017 13:49
Posljednjih dvadesetak godina tambura sve više postaje pravo, istinsko umjetničko glazbalo na kojem se izvodi i umjetnička glazba s velikim uspjehom

Trideset i dvije godine šef dirigent tamburaškog orkestra Hrvatske radio televizije, skladatelj, glazbeni pedagog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, aranžer nekoliko stotina aranžmana za tamburaške ansamble, sastave, orkestre, glazbenik koji najviše voli i svira tamburu samicu, profesor, a od prošle godine i docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Siniša Leopold, na IV. Tambura instrumental festivalu u Subotici bio je jedan od članova žirija. Tu prigodu smo iskoristili za razgovor s njim.
 
 
Bili ste član žirija na IV. Tambura instrumental festivalu u Subotici na kojemu je bilo natjecatelja iz raznih sredina. Kako ocjenjujete ovo natjecanje?
 
Siguran sam da bi Pajo Kolarić koji je osnovao prvi tamburaški orkestar daleke 1847. u Osijeku, pa i briljantni, legendarni primaš Janika Balaž bili oduševljeni ovim što su u svojim nastupima prikazali ovi mladi, sjajni tamburaši. Opći dojam? Skoro će biti 200 godina da se tambura dokazuje i pokazuje cijelom svijetu kao sjajno orkestralno glazbalo, ali posljednjih dvadesetak godina ona sve više postaje pravo, istinsko umjetničko glazbalo na kojem se izvodi i umjetnička glazba s velikim uspjehom. Jako sam zadovoljan jer se vidi da tambura ima prosperitet u tom pravcu ka pravom umjetničkom, solističkom glazbalu. Ovi zaista mladi svirači su pokazali izvanrednu tehniku. Tambura se jako brzo približava instrumentima koji su se u svijetu odavno etablirali u području klasične glazbe, instrumentima poput violine, klavira, gitare, flaute koji su do sad imali neprikosnoveni primat u tehničkom muziciranju. Tamburaši pokazuju da je sve to moguće izvesti na tamburi. Opći dojam je jako zadovoljavajući.
 
Neminovno je da žiri gleda ne samo izvedbu već i sigurnost u nastupu. Znači li da je bolji glazbenik onaj tko djeluje sigurno?
 
Nekad vanjština može prevariti. Ponekad se može u tome i pretjerati, ali vrlo lako se prepozna iskonsko muziciranje koje dolazi iznutra iz pravog umjetnika i tu nema prevare. Nije presudan osmijeh, nije presudno pokazati mimikom lica neku pretjeranu radost. Bitno je da se kroz izraz očiju, kompletan izraz lica prikaže sviračevo unutarnje proživljavanje.
 
Ima li na ovom natjecanju vidljive razlike u stilovima ili školama sviranja?
 
Ima dosta nijansi u načinu držanja trzalice, u kvaliteti tona, pa se može reći da je u pitanju određena škola muziciranja. Možemo čak primijetiti takozvanu rusku školu sviranja na tamburi, ali najviše se razlike primjećuju u boji tona, neki imaju više svjetliji ton kojem doprinosi i kvaliteta trzalice pa i držanje desne ruke i samo udaranje trzalicom po žici. Neki instrumenti sami po sebi proizvode tamniji ili svjetliji ton, u pitanju su ponekad i žice, neke su znatno kvalitetnije od drugih, ali sigurno da postoje određene škole koje se očituju i kroz odabir repertoara. Ja sam pobornik što prirodnijeg tona tambure, da bude što manje prisutan neki svjetliji, mandolinistički prizvuk, da tambura bude ono što jest. Bilo bi dobro što prije doći do originalnih skladbi pisanih baš za tamburaše, da na ovakvim festivalima čujemo što manje transkripcija. Ipak, za sad je to neminovno, jer tambura je mladi instrument koji se tek počeo dokazivati kao solistički instrument. Zato profesori moraju svojim učenicima davati transkripcije jer nemaju drugih skladbi na raspolaganju. Kad bude više originalnih kompozicija za tamburu kao solistički instrument, tambura će doći više do izražaja, lakše će biti žiriju ocjenjivati. Na natjecanju smo čuli od Mozarta, Bacha, Sibeliusa, Mendelsohna do Potočnika, hrvatskih, srpskih autora pa je i u tom smislu nekad teško vrednovati te nijanse.
 
Kakva su Vaša iskustva u vezi sa studijskim snimanjem tambure, što je u tome bitno?
 
U posljednjih 15-20 godina načini i tehnologije snimanja glazbe su jako napredovale. Donedavno, a još i danas, glazba se vrednovala decibelima. U najnovije vrijeme decibeli su zastarjeli, pojavile su se neke nove mjerne jedinice koje bilježe kvalitetu, kakvoću tona. Mi, koji se bavimo tamburaškom glazbom još uvijek se u studiju bavimo »decibelima«, još uvijek imamo iste mikrofone jer za nova tehnička dostignuća nemamo sredstava. Mislim da će se u narednih nekoliko godina znatno promijeniti način i uvjeti snimanja u studiju. U Zagrebu još uvijek snimamo tako da pred svakog svirača stavimo mikrofon. Ipak, u praksi se pokazalo da, ovisno o vrsti glazbe koju snimamo, to ponekad i nije najbolje rješenje. Ako snimamo stariju glazbu, baroknu ili iz doba romantizma, bolje je snimiti cijeli jedan štim, sve bisernice na jedan mikrofon, bračeve na drugi, i tako redom. Teško je dati jednoznačan odgovor ali prije svega ovisi koju glazbu snimamo. Folklorna glazba podnosi jedan čvršći, svjetliji, robusniji ton, a to se može bolje i kvalitetnije snimiti tako da svaki svirač ima jedan mikrofon. Iako tamburaši manje prate modernije načine snimanja, mislim da će i oni vrlo brzo morati ići u korak s vremenom i koristiti nove mjerne jedinice koje će omogućiti da se na tamburi kao posebno nježnom instrumentu drugačije mjeri kakvoća zvuka i cijeli spektar boje tona koje tambura proizvodi. Koliko sam upućen, to se u svijetu već radi na taj način.
 
Kakve su artikulacijske mogućnosti na tamburi?
 
Sve se svodi na tri osnovne artikulacije: kratak ton, staccato, portato ton, to je legato, dugi ton na tamburi, ali ga ne trzamo i postoji legato ton trzanjem po žici. To je jedan od najviše karakterističnih načina sviranja na tamburi koja je poznata kao trzalačko žičano glazbalo. Osim ta tri osnovna načina, postoje još i drugi. Kako, na primjer odsvirati kratki, secco staccato na tamburi ? Može se to proizvesti kao malo dulji staccato, ali na tamburi nemamo takvih mogućnosti kao na klaviru, gitari ili violini. To je određeni hendikep na tamburi, ali zato mislim da je pravi prosperitet i budućnost tambure kao umjetničkog glazbala stvaranje originalnih skladbi baš za tamburaše. Kada transkribiramo djela za violinu, klavir, trubu ili flautu, teško je prenijeti na tamburu ono što na primjer jedan flautist izvede u kompoziciji pisanoj baš za flautu. Zato mislim da je prava budućnost tamburaša upravo u tim originalnim skladbama pisanim za tambure, a to mogu napisati zaista samo veliki znalci, glazbenici koji su i sami svirali tamburu i poznaju njezine mogućnosti. I na natjecanju smo čuli gotovo 90 posto transkripcija, ali moje mišljenje je da u njima tamburaši ne mogu sebe potpuno izraziti. To će moći u kompozicijama pisanim baš za solo tamburu uz pratnju korepetitora. U takvim skladbama će tamburaši moći pokazati ne samo ove tri osnovne artikulacije, nego i puno više toga, pa i neka glisanda koja su karakteristična za tamburaše i koje oni mogu i uspješnije izvesti nego, na primjer, pijanisti; pa martelata, brojni ukrasi. Na natjecanju smo čuli karakteristične ukrase za glazbu koju su pisali Mozart ili Händel, te iako su to tamburaši izvodili zaista sjajno, opet ti ukrasi nisu toliko karakteristični baš za tamburu već za instrumente baroknog razdoblja. Tamburaši će svojim izvedbama briljirati kad se budu izvodile skladbe pisane za njih.
 
Uz Veljka Valentina Škorvagu, predajete tamburu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Postoji li na Akademiji redovan studij tambure?
 
Tambura kao predmet postoji u Zagrebu na Akademiji 30-ak godina, a od prošle godine smo započeli s modulom tambure. Profesor Škorvaga i ja predajemo neke predmete vezane za tamburašku glazbu, ja predajem ansambl tambure, a on se bavi solistima na tamburi. Vrlo brzo ćemo vidjeti je li taj modul kratko prelazno razdoblje ili će to potrajati duže. Nadam se da će to potrajati možda godinu-dvije i da će prerasti u odsjek, u jedan višegodišnji kompletan studij za tambure. Kolegij koji predajem 33 godine obrazuje metodičare tamburaše, one koji upišu osmi odsjek na Muzičkoj akademiji, glazbene pedagoge, koji se na tom kolegiju bave isključivo metodikom rada s tamburaškim orkestrima. Njih osposobljavamo da što uspješnije mogu u praksi voditi tamburaške skupine. Ovaj modul odgaja i obrazuje soliste na tamburi, ali putem kolegija »ansambli« vrlo studiozno se tamburaši bave komornim muziciranjem na tamburama. Tako imamo duete, tercete, sve do noneta gdje studenti sjajno muziciraju, do detalja se bavimo pojedinim izvedbama, kompozicijama. Modul je prelazno razdoblje gdje kroz tri godine studiranja tambure kao solističkog glazbala i sviranja u ansamblu studenti stječu zvanja i znanja koja teže ka kompletnom studiju tambure kao solističkog i orkestarskog glazbala. To prelazno razdoblje bi se trebalo vrlo brzo pretvoriti u jedan višegodišnji studij. Trenutno imamo deset studenata, što je jedan kompletan ansambl s kojim se mogu izvoditi i najzahtjevnija djela i kompletne partiture od 10-ak dionica koje su skladali naši najveći skladatelji. Već od sljedeće jeseni, kad će se upisati još bar 5-6 studenata, imat ćemo kompletan orkestar od 16 vrhunskih tamburaša gdje će se moći prikazati tambura i kao solističko ali i glazbalo za muziciranje u duetu, najviše kvartetu, kao najzahtjevnijoj formi komornog muziciranja.
 
Postoje li specifičnosti dirigiranja tamburaškim ansamblima?
 
Dirigiranje kao glazbeni izričaj, kao neka glazbena forma, predstavlja vrhunac u glazbenoj djelatnosti. Svaki dirigent se mora povinovati osnovnim dirigentskim normama. Kad govorimo o dirigiranju tamburašima, i ono podrazumijeva neke iste norme za svaku vrstu dirigiranja, ali dirigiranje tamburašima ipak ima neke specifičnosti. Na primjer, odabir programa. Tamburaši izvode od klasike, tradicijske, folklorne glazbe, pop glazbu, u novije vrijeme i jazz, crkvenu, duhovnu glazba, cijele mise, dakle sve glazbene, žanrove. To je jedan specifikum, jer nije isto dirigirati jazz glazbu gdje možete malo »zasvingat«, zaplesat, ili u pop glazbi gdje dirigiranje može biti ležernije. Klasična glazba podrazumijeva nešto drugo, a folklorna opet nešto drugo. Mi koji se bavimo dirigiranjem tamburaške glazbe možemo biti malo i ležerniji, ali ne ako se izvodi nekakva simfonija za tambure, koncert, mjuzikl. Svako djelo zahtijeva karakterističan pristup dirigiranju. Ponekad teško mogu zamisliti jednog klasičara dirigenta, nekog možda ponajvećeg dirigenta u svjetskim razmjerima, kako bi on dirigirao neku folklornu skladbu. Kako će to u konačnici izgledati, hoće li njegov pristup biti premonumentalan, preozbiljan, preklasičan pa samim tim neće biti najadekvatnija izvedba? Zamislimo jednog Karajana ili Bernsteina da dirigira Veliko bačko kolo. Možda bi previše dramaturški pristupio tom kolu i pitanje je bi li sve bilo pogođeno u stilu. Kad govorimo o tradicijskoj glazbi, stil je u dirigiranju možda najvažnija stvar. Može pred tamburaški orkestar stati i najveći dirigent, ali ako ne poznaje stil kompozicije, možda će pogriješiti u izvedbi.
 
Nela Skenderović
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Tik – tak

Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana

Vijesti