Najave događanja

NASLOVNICA

Uporni, vrijedni i složni

26.06.2017 13:42
U 18 plastenika Raiči proizvode jagode, dinje, lubenice i papriku

Prije nekoliko tjedana pisali smo na stranicama Hrvatske riječi o tome kako poljoprivrednici, žele li ostvariti veću zaradu na svojim njivama, moraju mijenjati sjetvenu strukturu i okrenuti se profitabilnijoj proizvodnji. Još prije 16 godina to su shvatili Alena i Zlatko Raič iz Nenadića. Krenuli su zato u povrtlarsku proizvodnju prvo na otvorenom, a vođeni vlastitim iskustvom tijekom godina preorijentirali su se na proizvodnju u plastenicima. Bez bankarskih kredita, bespovratih poticaja, fondova, polako korak po korak osvajali su tržište, učili na vlastitim pogreškama i poslije 16 godina kažu da su oni jedna zadovoljna i sretna obitelj. Ove godine čak je 18 plastenika u kojima Alena i Zlatko uz pomoć kćeri Helene i sina Valentina proizvode jagode, dinje, lubenice i papriku. Donosimo vam njihovu priču.
Od malog jagodnjaka...
Alena je, kao i Zlatko, iz Nenadića. Kažu, odrastali su zajedno i prije no što su se odlučili za bračnu zajednicu dobro su se poznavali. A zajednički život i stvaranje obitelji značio je i stvaranje uvjeta za život obitelji. Počeli su s klasičnom ratarskom proizvodnjom, ali su vrlo brzo vidjeli da tu velike zarade nema. Probali su zato s malom proizvodnjom jagoda na otvorenom. 
»Trebalo nam je nekoliko godina da proširimo tu parcelu, a u međuvremenu smo osim jagoda proizvodili i dinje i lubenice. Postupno, tijekom godina širili smo se bez pozajmica i kredita, ali nije bilo lako, jer su nam štete pravili mraz, vjetar, tuča. I praktički naš uložen trud i novac bili su bačeni u vjetar. Zato smo se polako preorijentirali na proizvodnju u plastenicima, umjesto povrtlarstva na  otvorenom«, priča Alena. 
Na priču se nadovezuje suprug Zlatko i potvrđuje da na početku skoro da nisu imali nikakvog iskustva u ovoj vrsti proizvodnje. 
»Probali samo, eksperimentirali, bilo je dana kada smo bili potpuno obeshrabreni, ali nismo odustajali«, kaže Zlatko.  
Složni su ovi mladi, poduzimljivi povrtlari da se radi puno i na njivi se provode sati i dani, ali usprkos tome oni su jedna zadovoljna obitelj koja ustaje i liježe s osmijehom, pa makar to zbog posla koji ne može čekati bilo i u četiri sata ujutru. 
»Sin Valentim ima 15 godina i on je ili prije ili poslije škole na njivi. Kći Helena je s radnicima pri svakoj sadnji, bez obzira što ima tek 11 godina. Naša djeca su savjesna, spremna pomoći u svakom poslu. Prošli su s nama i godine kada je tuča bukvalno sve sravnila sa zemljom, ali i one dobre kada smo bili zadovoljni i prinosom i kvalitetom«, kaže Alena. 
A u ovom poslu predaha nema, ili točnije: ima ga samo od Božića do Valentinova. 
... do značajne plasteničke proizvodnje
Sezona, ili točnije: pripreme za novu proizvodnju počinju još tijekom kasne jeseni kada se  pripremaju plastenici za jagode, a već u veljači jagodnjaci se pokrivaju najlonom i priprema se nova proizvodnja. Prvi rod stiže polovicom travnja, i to jagoda koje nisu tretirane nikakvom kemijom. Jagoda ima do polovice svibnja, a onda se čeka naredni urod, a to su dinje i lubenice. Prodaja dinja počet će za desetak dana. Zatim stižu lubenice, pa parika i tako do kraja listopada. Za ovakvu proizvodnju potrebno je i stalno zalijevanje, pa je na njivama, osim plastenika, izbušeno čak pet bunara. A sve što proizvedu od proljeća do kasne jeseni Alena i Zlatko prodaju na somborskoj tržnici. Imaju svoje stalne kupce čije su povjerenje zadobili tijekom godina. 
»Toliko se dobro poznajemo da se jedni drugima obradujemo pri svakom susretu, prepoznajemo se na ulici, znamo već i njihove obitelji. O nekim novin načinima prodaje za sada ne razmišljamo, jer mnogi proizvođači su bili izigrani, prevareni, oštećeni prilikom suradnje s nekim marketima ili trgovinama. Često u velikim tržnim centrima kupce privuku akcijske cijene voća i povrća, ali oni koji kupuju nisu svjesni da je zbog toga neki seljak oštećen ili neisplaćen«, objašnjava Alena.
Precizno prave popis svih troškova, s jedne, i zarade s druge strane, i ta računica jasno pokazuje da je ovakva proizvodnje višestruko isplativija od klasičnog ratarenja. A što se tiče ulaganja, ovisi o kulturi. Zlatko je godinama isprobavao nove sorte, eksperimentirao kako bi u svoju proizvodnju uveli ono što je najbolje. Tako je kod dinja, lubenica i paprika. U proizvodnji jagoda drže stare domaće sorte s kojima su počeli još prvih godina povrtlarenja. 
»Rodi ona dvostruko manje od ovih današnjih sorti, traži tri puta više ulaganja i posla. Ali od te sorte ne odustajemo, jer su naše mušterije zadovoljne. Nije nama cilj jurnjava za profitom, po svaku cijenu, pa i na štetu kvalitete«, kaže Alena. 
Na naš upit jesu li razmišljali o narednom koraku, odnosno preradi, odgovara da sve što proizvedu prodaju i da nema viškova koje bi mogli prerađivati.
»Zabluda je da se u plastenicima koristi više kemije nego u proizvodnji na otvorenom. Biljka je u plastenicima izložena manjim stresovima, nema štetnika, pa samim tim treba i manje zaštitnih sredstava. Često čujemo kako je povrće iz plastenika bez ikakvog okusa. Nije to do toga što je raslo u plasteniku, već zato što se bere zeleno. Recimo, rajčica se zbog transporta, zbog toga što danima stoji na kvantašu, pa na tržnicama, prije no što stigne do kupca, bere zelena i naravno da onda nema nikakav okus«, kaže  Alena. 
A na priču se nadovezuje Zlatko koji naglašava da bit proizvodnje u plastenicima nije samo rana proizvodnja već proizvodnja u zaštićenim uvjetima koja će omogućiti dobar i urod i kvalitetu.
Na kraju smo ih pitali gdje sebe vide za desetak godina. Zlatko će samo kratko reći da tako dugo ne planira, a Alena ima konkretnu želju – da oni malo više odmaraju i putuju, dok  djeca polako preuzimaju njihov posao. 
Z.Vasiljević
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Tik – tak

Nema promjene političke paradigme bez aktivnih građana

Vijesti