Najave događanja

NASLOVNICA

Njegovati i međusobne razlike

31.07.2017 12:17
Uočavanje onog sličnog ne može i ne smije biti jedino na čemu će se zasnivati povezivanje i zajedničko djelovanje kulturnih grupacija

Rad Centra za afirmaciju slobodne misli iz Srijemskih Karlovaca zasniva se na kritičkom promišljanju aktualnih društvenih i kulturnih fenomena radi promicanja kreativnih potencijala među mladima. Nakon nedavno održanih Karlovačkih dana slobodne misli u organizaciji ovog Centra, razgovorali smo s predsjednficom CEZASM-a dr. Andrejom Ratković
Za što se zalaže Centar za afirmaciju slobodne misli svojim aktivnostima? 
Centar za afirmaciju slobodne misli (CEZASM) je udruženje mladih iz Srijemskih Karlovaca, a osnovano je 2014. godine. Centar je neprofitno, nevladino i nestranačko udruženje pojedinaca čiji rad se zasniva na kritičkom promišljanju aktualnih društvenih fenomena, a radi afirmiranja kulture slobodnog mišljenja i stvaralaštva među mladima. U svom nastojanju da svim zainteresiranima osigura odgovarajuću polaznu osnovu za usvajanje novih i proširivanje njihovih već postojećih saznanja, Centar prvenstveno teži ka tome da prezentira i promisli one sadržaje koji se javljaju kao nedovoljno poznati i/ili prihvaćeni unutar društva. Centar se zalaže za promoviranje kulture dijaloga, nenasilno rješavanje konflikata, razvijanje svijesti o nužnosti osobne, kolektivne i uzajamne odgovornosti radi uspostavljanja pravednijih međuljudskih odnosa, poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, prihvaćanje rodne ravnopravnosti, njegovanje multi- i interkulturalnosti.
Ako postoji htijenje za potvrđivanjem slobodne misli u društvu, znači li to da postoji i misao koja nije slobodna? 
Slobodna misao nije ništa drugo do misao koja je (samo)kritički nastrojena i orijentirana k razotkrivanju istina ma koliko one bile teške za prihvaćanje; to je misao koja je svojstvena isključivo društvenim pojedincima kao samostalnim individuama, te koja kao takva istupa protiv jednodimenzionalnosti u mišljenju svojstvenoj zavedenim masama. S tim u vezi, slobodna misao protivi se svemu onome što je (za)dano od strane moćnih interesnih grupacija, a time i svakom pokušaju reduciranja mišljenja na puki instrument u službi ostvarivanja ciljeva spomenutih skupina. Cogito, ergo sum – »Mislim, dakle postojim« su riječi koje je čuveni filozof Rene Descartes izgovorio u prvoj polovini XVII. stoljeća. Međutim, početkom XXI. stoljeća postojanje čovjeka kao društvenog subjekta se ne potvrđuje putem slobodnog, sebi svojstvenog mišljenja; zapravo, akcent nije više ni na potvrđivanju, već osiguravanju vlastitog postojanja/egzistencije putem spremnosti da se preuzme misao za nas unaprijed pripremljene od strane autoriteta u sferi političkog, religijskog, naučnog i drugih oblika društvenog djelovanja. Razlozi zbog kojih je slobodna misao danas marginalizirana su višestruki i krajnje kompleksni, ali kao jedan od ključnih je svakako moguće izdvojiti sljedeće: uspješno fabriciranje pseudo mišljenja i njegovo vješto nametanje javnosti putem sustavnog i kontinuiranog provođenja strategija desubjektivizacije građanstva, uslijed čega pojedinci preuzimaju na sebe nametnute oblike mišljenja, kao i na njima zasnovane modele ponašanja, a da pri tome ostaju nesvjesni svoje instrumentaliziranosti od strane interesnih grupacija koje stoje iza spomenutih praksi.
Što za Vas znači pojam mulitkulturalnosti? Je li možda bolje rečeno – interkulturalnosti?
Pitanje koje ste postavili je izuzetno važno, naročito ukoliko imamo u vidu da s jedne strane, unutar same znanstvene zajednice ne postoji dovoljan interes za teorijsko-praktična izučavanja multi- i interkulturalnosti, a time ni konsenzus u pogledu njihovih određenja, dok s druge strane, unutar šire zajednice, a kao posljedica prethodnog, ne postoji razvijena svijest o relevantnosti i benefitima društvenih praksi zasnovanih na prihvaćanju i poštovanju drugih kao drugačijih. Sve ovo doprinosi stvaranju one vrste socio-kulturne klime koja je od najveće koristi za moćne interesne grupacije, prije svih, političke, koje kulturu svode na puko sredstvo u službi promocije i popularizacije vlastite društvene, ili preciznije, nacionalne zajednice. Iako u osnovi multi- i interkulturalnosti stoji kulturni pluralizam, multikulturalnost je potrebno, prije svega, promatrati kao neophodnu osnovu za uspostavljanje interkulturalnosti pojmljene kao produktivne interakcije između predstavnika različitih kulturnih zajednica na način da se drugo prepoznaje u sebi, kao i vlastito u drugom. Međutim, uočavanje onog sličnog ne može i ne smije biti jedino na čemu će se zasnivati povezivanje i zajedničko djelovanje kulturnih grupacija. Prepoznavanje, prihvaćanje i njegovanje međusobnih razlika je, također, jednako važan aspekt društvenih praksi interkulturnog karaktera. No, osim raznolikosti, prepoznavanja međusobnih sličnosti i prihvaćanja svega onog što nas čini međusobno različitima, za produktivne interkulturne akcije potrebno je i da svaka strana koja preuzima u njima sudjelovanje bude sposobna za kritičko sagledavanje ne samo sadašnjeg trenutka, već i prošlosti, a time i za prihvaćanje odgovornosti za (ne)učinjeno i njegove konzekvence. 
Može li rad nevladinih organizacija utjecati na promjenu društva i kako? »Škripi« li negdje u ovdašnjem društvu?
Na prvom mjestu, u društvu »škripi« zbog toga što se društvena raznolikost percipira i poima krajnje usko, a samim time i ograničeno, dok odgovornost za to snose institucije, ustanove, organizacije, kao i pojedinci koji djeluju ne samo u oblasti kulture, već i znanosti, obrazovanja, politike itd. Važno je naglasiti i da neodgovarajuće predstave društvene raznolikosti direktno proizlaze iz limitiranih predstava kulture uopće, a potom i kultura svojstvenih različitim društvenim zajednicama i/ili grupacijama. Primjera radi, unutar srbijanskog društva različite zajednice svoju kulturu uglavnom svode na kulinarske specijalitete i folklor, a što proizlazi iz njene (re)tradicionalizacije. Ovakve prakse kao konzekvencu imaju veliki broj manifestacija koje za svoj lajtmotiv imaju panem et circenses –  kruha i igara, a u svrhu skretanja pažnje s, primjera radi, aktualnih društvenih problematika ili pak radi ograničavanja uvida u sve aspekte kulture i/ili sprečavanja njenog razvoja. S tim u vezi, ukoliko nevladine organizacije, preciznije, udruge građana, svjesno preuzimaju na sebe koncipiranje i izvođenje projektnih i programskih aktivnosti u skladu s idejnim i vrijednosnim sustavima vodećih interesnih, opet prije svih, političkih grupacija, preuzimajući na taj način udjela u reduciranju pa čak i degradiranju kulture, onda je sasvim jasno da se te iste organizacije (ne)svjesno stavljaju u službu provođenja interesnih »strategija« zarad trenutne dobiti, bolje pozicioniranosti, materijalne sigurnosti, naklonosti vladajućeg režima i slično. 
Zbog čega je važan rad nevladinih organizacija ovdje i sada? 
Aktivno angažiranje civilnog društva je od naročite važnosti kako bi se javnosti skrenula pažnja na postojanje bitno drugačijih predstava stvarnosti u odnosu na onu koja je favorizirana od strane dominatnih interesnih grupacija. Najkraće rečeno, civilno društvo treba za svoj zadatak imati afirmaciju kritičke kulture slobodnog mišljenja i djelovanja koja je zasnovana na prihvaćanju drugog kao drugačijeg; ono se treba zalagati za pluralizam svake vrste, te da istupa protiv monizma koji je trenutno sastavni dio naše stvarnosti i koji nam se podmeće kao ključan faktor za opstanak vlastite zajednice predstavljane kao konstantno ugrožavane od drugih. Ukoliko pak civilno društvo ne preuzme sudjelovanje u dekonstrukciji i odgovarajućoj supstituciji onih praksi koje stoje u službi društvene homogenizacije, postojeći multikulturalni potencijali i inicijative za uspostavljanje interkulturnog društva bit će potisnuti u korist, koliko god to paradoksalno zvučalo, monističkog pluralizma, odnosno mnoštva zatvorenih društvenih zajednica od kojih će svaka za sebe biti ne samo centar svoga svijeta, već jedini svijet za sebe.
Je li u našem aktualnom vremenu ovdje u Srbiji građansko društvo kao sfera neprisilne kolektivne akcije tek utopija?
Odgovor na Vaše pitanje uvjetovan je načinom na koji se određuje utopija i ja bih na ovom mjestu željela skrenuti pozornost javnosti na relativno novo i bitno drugačije razumijevanje ovog pojma. Ukoliko bismo pošli od u filozofiji razvijenog stava da utopija pretpostavlja kritiku postojećih društvenih odnosa koja za sobom povlači zahtjev za njihovom korjenitom promjenom, kao i tome primjereno djelovanje, onda je građansko društvo kao sfera neprisilne kolektivne akcije upravo ona vrsta utopije ka kojoj trebamo težiti. Misliti utopijski ne znači ništa drugo do misliti! Utopija je potrebna kako bi se promislilo ono sada i ovdje, a zarad onog budućeg! Utopijsko nije isto što i utopističko i tek kada imamo u vidu distinkciju u značenju ova dva pojma, moguće je prihvatiti utopiju kao koncepciju koja njeguje različitost u mišljenju, te polazi od istog, kako bi produktivno djelovala i mijenjala zatečeno stanje stvari.
Kako kvalitetne ideje implementirati u praksi? Primjerice, putem Karlovačkih dana slobodnih misli?
Karlovački dani slobodne misli predstavljaju glavni projekt Centra za afirmaciju slobodne misli, a koncipirani su s namjerom da se javnosti ponudi kvalitetan projekt kojim će biti obuhvaćeni raznovrsni i tematski povezani sadržaji u cilju što boljeg sagledavanja aktualnih socio-kulturnih prilika iz širokog spektra znanstvenog, kulturnog i umjetničkog djelovanja. Karlovački dani slobodne misli su međunarodni interdisciplinarni skup namijenjen studentima osnovnih, master i doktorskih studija i od naročite su važnosti za znanstveni pomladak zato što se istome pruža mogućnost da već na samim počecima svog stručnog usavršavanja predstave stručnoj i široj javnosti rezultate svojih istraživanja, zatim da usvoje nova ili pak prošire svoja postojeća znanja, kao i da sudjeluje u produktivnoj razmjeni mišljenja utemeljenoj u valjanoj znanstvenoj argumentaciji. Također, kao još jedan od potencijala Karlovačkih dana potrebno je istaknuti umrežavanje budućih generacija znanstvenih djelatnika radi dalje profesionalne suradnje. Kao poseban kuriozitet želim istaknuti da CEZASM svake godine po realizaciji Karlovačkih dana priredi zbornik u kojem budu sabrani svi studentski radovi predstavljeni u okviru skupa i to, prije svega, radi pružanja prilike mladima da se predstave kako akademskoj tako i široj zajednici. Osim studentske konferencije koja čini okosnicu Karlovačkih dana, u okviru ovog trodnevnog skupa se priređuju i sljedeći sadržaji: ciklus pozvanih predavanja, promocije dokumentarnih filmova, izložbe umjetničkih radova, promocije publikacija, okrugli stolovi itd. Svi sadržaji su otvorenog karaktera tako da ih, osim aktivnih sudionika, mogu ispratiti i interesenti iz šire javnosti.
Zbog čega je važno  promoviranje kulture dijaloga? Takvo što, kultura dijaloga, trebala bi se podrazumijevati, kao i razlike, zar ne? Ima li kulture dijaloga u sferi ovdašnje politike?
Kultura dijaloga zasniva se na razmjeni mišljenja, s tim da tamo gdje nema razlike u mišljenju nema ni dijaloga. Sve strane koje sudjeluju u dijalogu su međusobno ravnopravne, a isti se ne vodi kako bi bilo koja od strana pribavila za sebe prevlast u mišljenju, već kako bi se stvar o kojoj je riječ, predmet razgovora, na najbolji mogući način sagledala i razumjela. U okviru istinske kulture dijaloga nerijetko dolazi i do promjene mišljenja, a što se ne smije interpretirati kao intelektualna ili pak retorička slabost onoga tko je u dijalog uključen, već kao potvrda da se razgovara o konkretnoj stvari, a s namjerom da se ona na pravi način shvati. S tim u vezi, shvatiti nešto na pravi način znači shvatiti ga onakvim kakvo ono zaista i jeste, a ne kakvim ga drugi nastoje predstaviti i nametnuti. Svaki put kada se dijalog vodi s namjerom da se nametne vlastito stajalište, odnosno da se demonstrira vlastiti autoritet u mišljenju ili čak autoritet osobe u obranu čijeg mišljenja se staje, time se, najblaže rečeno, potvrđuje nedostatak elementarne kulture razgovora. Kada je riječ o našem društvu, kao i njemu svojstvenoj političkoj sferi djelovanja, sasvim slobodno se može reći da je unutar istog na djelu kvazi kultura dijaloga, odnosno kultura u kojoj se dijalog samo simulira, jer je već unaprijed sve određeno – o kome/čemu će se govoriti, na koji način i s kojom namjerom; drugačiji oblici mišljenja se čak ni ne toleriraju, već otvoreno sankcioniraju, a kao opominjući primjer onima koji kritički misle i vode kritičke dijaloge. Iz prethodno rečenog jasno je da ovdašnja politika ne poznaje i ne priznaje kulturu dijaloga kao relevantan aspekt političkih praksi.
Zvonko Sarić
 

Uvodnik

Tjedni komenatar

Umjereni optimizam

Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a

Vijesti