Najave događanja

NASLOVNICA

Katarina Korponaić

11.12.2017 12:48
Katarina Korponaić, o svojim knjigama u kojima se prepliću obiteljska i gradska povijest i... novinarstvu: Istraživanjem drugih do spoznavanja sebe

Katarina Korponaić, o svojim knjigama u kojima se prepliću obiteljska i gradska povijest i... novinarstvu:
Istraživanjem drugih do spoznavanja sebe
 
Mene je jako zanimala povijest grada, jer volim odgovore na pitanja zašto je negdje »nešto« i zašto je to baš »tako«, ali i stoga što svi ti detalji pričaju o tome kako su naši preci razmišljali i živjeli * Novinarstvo sigurno nije ni zamišljeno niti je nastalo zato da bi objavljivalo plakatske vijesti, tj. izvještaje s nekih događaja a da ih se pri tomu i ne komentira i da se određeni događaj ne pokuša sagledati sa svih aspekata
 
Bogata je i plodna novinarska karijera Katarine Korponaić: više od tri desetljeća čitatelji Subotičkih novina mogli su pratiti njene tekstove, najviše vezane za oblast zdravstva i socijalne skrbi, a u mirovinu je otišla nakon nepune tri godine provednih također u tjedniku pod imenom Dnevnik Subotičke. I dok se nemali broj kolega nerijetko odlučuju na »ukoričavanje« svojih tekstova objavljenih u različitim medijima, Katarina Korponaić opredijelila se za nešto drugo: svojevrsni nastavak novinarstva u formi knjiga. U tom je poslu Kaća, kako ju prijatelji zovu, pronašla zaista rijedak spoj zadovoljstva i koristi: i općeg i osobnog. Naime, i prije pet godina objavljena knjiga Stare subotičke porodice i prije nešto više od mjesec dana Tajanstvena Subotica otkrivaju paralelne povijesti: prva grada i njezinih uglednih obitelji, a druga Subotice i okolice i familije kojoj autorica pripada. Uostalom, čitatelji Hrvatske riječi svakoga se petka mogu uvjeriti s koliko predanosti Katarina Korponaić u svojoj rubrici Nekad i sad piše o Subotici i njezinoj okolici, nalazeći uvijek nove ljude i objekte kao svjedoke koji javnosti otkrivaju malo poznate detalje o svom postojanju. I pored bogatog iskustva koje je stekla u novinarstvu, Katarina Korponaić kaže kako joj je tijekom rada na najnovijoj knjizi susret s ljudima i dokumentima otkrivao nove i nove detalje o gradu u kom živi i porodici čije prezime nosi, a koje se na subotičkom području prvi puta pojavljuje 1721.:
 
Na predstavljanju knjige Stare subotičke porodice u Gradskom muzeju proletjela mi je misao kako su njeni odjeci među sudionicima razgovora bili pozitivni zbog toga što su mlađi članovi prvi puta sagledali kontinuitet svojih porodica. Tada mi je palo na um da znam povijest o 25 porodica, a da na svojoj nisam ništa poradila iako sam već imala neka saznanja o tome. Stoga sam te večeri i odlučila da ću se ovim pitanjem više baviti. Naravno, nisam tada imala predstavu da će to biti knjiga niti sam znala što me očekuje tijekom istraživanja. Najviše podataka imala sam o svom pradjedu Šimi, ali nisam znala niti kada su moji preci došli u ovaj grad niti kamo će me istraživanje odvesti. Mene su ti putevi odveli sve do subotičke tvrđave i vremena kada ovdje još nije bilo grada nego vojna utvrda, s kućama u okruženju, s puno rječica i bara. Zar to onda zbilja nije tajanstvena Subotica kada čovjek pođe istraživati iza onoga što mi danas vidimo i čemu smo svjedoci? Jer sve kuda mi danas prolazimo ima svoju povijest; svaka kuća ima svoju povijest. Grad i danas nosi tragove tog starog doba, što se najbolje vidi po regulacijama ulica koje su pravljene u skladu sa starim vodotokovima. Mene je jako zanimala povijest grada, jer volim odgovore na pitanja zašto je negdje »nešto« i zašto je to baš »tako«, ali i stoga što svi ti detalji pričaju o tome kako su naši preci razmišljali i živjeli. Kada sam ozbiljnije krenula istraživati porodične korijene i nailazila na podatke u matičnim knjigama, svako od tih razdoblja htjela sam osvijetliti i s aspekta grada i njegove okolice, odnosno pustara koje su ga okruživale. Naime, okolica Subotice u to je vrijeme po broju stanovnika bila u ravopravnom statusu u odnosu na sam grad, o čemu svjedoče i podaci s konca XIX. stoljeća. Poradi svih tih podataka koji su mi se otkrivali sam se i odlučila za naslov Tajanstvena Subotica, jer on na najbolji način oslikava ono s čim sam se tijekom istraživanja susretala.
 
U jednom dijelu knjige posebno podvačite ulogu obiteljskih povijesti kao vrlo važan segment sveukupne slike povijesti grada. Koliko su Vam one pomogle da grad u kom živite sada vidite i iz neke druge perspektive?
 
To je zapravo tekst kog sam pripremila za jedan stručni skup u Našoj radosti o ulozi obitelji nekada i danas, a ja sam upravo imala priliku da o ulozi obitelji kroz vrijeme, i to nekoliko pokoljenja, razmišljam još tijekom priprave knjige Stare subotičke porodice. Mogu reći da je i mene iznenadila snaga jedne porodice kroz vrijeme, jer mi sve promatramo iz ovog trenutka. Stoga mislim da su podaci iz razdoblja o kom se piše veoma bitni, jer je bitno da se shvati ozračje i milje vremena u kom su određena pokoljenja živjela. Tek kroz kontinuitet nekoliko pokoljenja može se pratiti i snaga jedne porodice i njezina životnost. Pri tomu je za mene potpuno nebitno jesu li iza sebe ostavili neka velika imanja ili što slično, jer su svojoj lozi ostavili najvrjednije: da ona traje i unutar sebe čuva svoje vrijednosti. To svaku porodicu čini jedinstvenom i neponovljivom. Zbog toga, kada je o ovome riječ, nema istih priča.
 
Istraživački put na koncu Vas je odveo do Krupine u Slovačkoj i Ostrogona (Esztergom) i Đura (Győr) na sjeveru Mađarske. Planirate li posjetiti mjesto za koje pretpostavljate da Vam je zavičaj i po kom nosite prezime, kao i ona gdje se ono još pojavljivalo?
 
U tim krajevima još nisam bila, ali sam kroz tekstove koje sam našla i na internetu shvatila da se iz tog područja Slovačke o kom pišem stanovništvo rasulo na sve strane. Tako sam i saznala da su i u Slovačkoj i Mađarskoj, pa i zajedno, organizirani stručni skupovi upravo na teme što se događalo s pojedinim porodicama. Naišla sam i na podatak koji je vezan za našu franjevačku crkvu. Naime, početkom XVIII. stoljeća u Subotici je, po svemu sudeći, bilo nekoliko franjevaca koji su bili Slovaci, pa je moguće da su ljudi i za njima dolazili ovdje. Ja i po imenu prvog našeg pretka, za koga nalazim dokumentirane podatke, koji se zove Ioannes, a upisan je i kao Jano, povezujem da je moguća pretpostavka da su stigli iz nekadašnje Korpone (danas Krupine) i po mjestu porijekla ponijeli prezime. U krugu bliže obitelji o ovome smo već razgovarali i odlazak u Slovačku svakako bi bilo novo poglavlje u cijelom istraživanju. Ali, konkretan dogovor još ne postoji.
 
Nakladnik Vaše je knjige je Povijesni arhiv u Subotici, a u knjizi se nalaze podaci koje ste koristili i iz drugih institucija. Koliko su one, prema Vašim iskustvima, otvorene za ovakva istraživanja?
 
I prvu i drugu knjigu osjećala sam da ih ja trebam uraditi, odnosno da ono što imam od podataka, a da su oni vrijedni za grad, trebam ostaviti sačuvano u obliku knjige. Kada je u pitanju druga knjiga, gdje se jedna nit odnosi na porodicu Korponaić, odnosno Korponai, ja sam te detalje prepričavala u svom okruženju i shvatila da ih ljudi ne znaju, te sam smatrala da je vrijedno da ih zabilježim. Zašto? Stoga što i sama u svom radu koristim stare podatke. Tu mi je pomoglo i moje novinarsko iskustvo, jer znam da će i ono što sami pišemo u aktualnom trenutku jednoga dana postati dokument. Pošto sam smatrala da je naprosto moja »misija« da prikupljene podatke trebam ostaviti gradu, to znači i da sam puno surađivala s institucijama koje se bave tim poslom. Od neizmjernog značaja je pomoć Povijesnog arhiva, ali tu je i Gradski muzej kao dvije ključne institucije koje čuvaju tu baštinu. Također, ono što sam otkrila tijekom istraživanja jest da mnogi Subotičani podatke o svojim precima mogu tražiti i u Kunbaji, koja se danas nalazi u Mađarskoj a nekada smo bili u istoj državi. Naime, nekada je područje Šebešića, Čikerije i Tavankuta bilo gusto naseljeno i praktički spojeno s Kunbajom, gdje je crkva postojala još na početku XIX. stoljeća i naravno da je ljudima bilo najlakše tamo otići i krstiti svoje dijete. Tako sam u crkvenim knjigama u Kunbaji pronašla i podatke o svom šukundjedu Mihovilu, ali i o mnogim drugim prezimenima, tipičnim za ovo područje.
 
Osim toga, objavljivanje knjige prate i poprilični financijski troškovi. Na koliko ste tu naišli razumijevanja, posebno kada je riječ o Gradu Subotici?
 
Ispostavilo se da je knjigu lakše napisati, iako je to posao od nekoliko godina, nego ju objaviti. Ja sam sudjelovala na natječaju koji je Grad raspisao u oblasti kulture, ali sam dobila sredstva iz kojih je nemoguće bilo što ozbiljnije uraditi. Sve ostalo prikupljeno je donacijama više ljudi koji su, u skladu s današnjim mogućnostima, bili spremni pomoći, uključujući i Porodicu koja je u značajnoj mjeri sudjelovala u ovom dijelu objavljivanja knjige.
 
I pored toga što ste formalno u mirovini, i danas se aktivno bavite novinarstvom, među ostalim i u Hrvatskoj riječi. Kakvim danas vidite ovu profesiju, kako u Subotici tako i Srbiji?
 
Usporedbu s današnjim vremenom mogu napraviti samo s vremenom kada sam ja radila u novinarstvu. Sve vrijeme dok sam radila, bilo u Subotičkim novinama bilo kasnije u tjedniku Dnevnik Subotičke, ja sam novinarstvo osjećala kao jednu snagu; snagu od značaja za ukupnu javnost. I naklade tih novina bile su vrlo visoke, što znači da ih je čitao veliki broj ljudi, a to se vidjelo i po povratnim informacijama koje su stizale u uredništvo, što znači da je grad živio s tim novinama. To se jednako odnosi i na ostale novine u gradu na drugim jezicima, kao i na Radio Suboticu i mislim da su u jednoj tako organiziranoj novinarskoj strukturi građanima bile dostupne sve informacije. Mislim da smo pratili sve događaje i da smo mogli slobodno informirati, o kakvim god da je stavovima bilo riječi. Osim toga, često smo sami pokretali teme u gradu o kojima se trebalo razgovarati, te smo i nametali rasprave koje je trebalo povesti. Danas sam ja u poziciji čitatelja, slušatelja i gledatelja i ne mislim da su mediji u tolikom intenzitetu prisutni u životu našh sugrađana. Naravno, došlo je i do značajnih promjena u tom smislu, jer su mnogi ljudi usmjereni na društvene mreže gdje se odvija jedan paralelni svijet informiranja koji u sebi nosi i opasnost da ne mora značiti da je svaka informacija istinita. To istodobno znači i da je svakom čovjeku ostavljena mogućnost da i bez dovoljno podataka donosi sud o svakom događaju. U stvari, u novinarstvu se događa isto ono što se događa i ukupnoj suvremenoj populaciji, a to je jedan oblik otuđenja, i to u svakom segmentu. To nije dobro i mislim da ovakva knjiga može imati i tu ulogu da nas vrati jedne drugima. Čini mi se da smo sve više zatvoreni u neke male oaze, a ja grad zamišljam tako da živimo spojeno. Konačno, grad se samo tako mogao i razvijati, jer su u njega ljudi stizali sa svih strana i morali su ga graditi zajedno.
 
Slažete li se s ocjenom da je većina novinara danas u službi propagande političara, institucija na vlasti i kapitala i da su oni sami najveći krivci zbog toga?
 
Novinarstvo sigurno nije ni zamišljeno niti je nastalo zato da bi objavljivalo plakatske vijesti, tj. izvještaje s nekih događaja a da ih se pri tomu i ne komentira i da se određeni događaj ne pokuša sagledati sa svih aspekata. To znači da svaka redakcija mora imati i nekoliko generacija novinara kako bi mogla realizirati takve ciljeve: i mlađih, koji uče taj poziv, ali i starijih, koji imaju svoje stavove i mnogo više iskustva i koji, shodno tome, mogu i pratiti i ocijeniti određene događaje. To meni danas nedostaje, jer je izvještaj s događaja najjednostavniji oblik novinarstva. Ajdemo korak dalje. A zna se što je to: to je tema, to je komentar, kolumna, reportaža... istraživačko novinarstvo. Ja jednostavno ne znam gdje su svi ti oblici u posljednjih nekoliko godina nestali. Svako je vrijeme na određeni način nezgodno i u svakom od njih potrebna je hrabrost. Ali... budimo ljudi i pokažimo da imamo vlastiti stav o nečemu, pa makar se i ne poklapao s nekim drugim. I sama sam se povremeno u svom novinarskom poslu suočavala s tom težinom i osobnim preispitivanjem je li moj sud o određenom događaju (bio) ispravan. Ali... ne možemo stati samo na izvještajima.
 
Zlatko Romić
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Blaćenje i odgovornost

Nije samo stvar Hrvata već stvar vladavine zakona u kojoj se ne tolerira tako olako kršenje zakona, etičkih i profesionalnih normi

Vijesti