Najave događanja

NASLOVNICA

Tambura je moja svakodnevica

26.12.2017 13:37
Od sedmog Festivala stvorila se mogućnost za formiranje Festivalskog orkestra* Poslije 17 godina Hrvatska glazbena udruga je kupila kuću

Profesorica tambure i dirigentica Mira Temunović svoju karijeru u radu s djecom započela je prije više od 30 godina. Točnije, rujna ove godine krenula je u 31. školsku godinu. U počecima svoje karijere radila je u osnovnim školama gdje je predavala Glazbenu kulturu kao opći predmet, a sedam godina kasnije prešla je u Muzičku školu u Subotici, gdje je i danas.

Muzička škola u Subotici ima odsjek tambure od 1962. Kada ste Vi počeli raditi kao profesorica tambure?

Točno, 1962. godine je otvorena niža škola za tamburu, a jedan od osnivača je bio pokojni profesor Lazar Malagurski. On je ujedno bio i prvi profesor koji je predavao tamburu u školi i koji je izveo veliku pleajdu tamburaša iz škole. Devedesetih godina, kada sam završila akademiju radila sam u osnovnim školama, a odlaskom prof. Malagurskog u mirovinu sam prešla u Muzičku školu. Ovdje sam počela raditi 1994. godine, te sam narednih 20 godina bila šefica odjeka za trzače, gdje pripadaju tambura i gitara kao instrumenti. Ubrzo nakon moga dolaska u školu stvorila se potreba i mogućnost za otvaranjem srednje Muzičke škole, za odsjek tambure. Tadašnji direktor škole István Balázs Piri je imao viziju kako je to zaista potrebno i želio je da se otvori katedra za srednju školu, te je i mene potaknuo da radimo na tome, da se naprave nastavni planovi i programi za srednju školu. U Ministarstvu obrazovanja su prepoznali tu ideju, te smo imali njihovu pomoć. Danas smo ponosni na to, preko 30 tamburaša je završilo srednju Muzičku školu na instrumentu tambura.

Koji je odziv djece koja sviraju ovaj instrument, je li se kroz godine mijenjao ili je konstantno prisutan određeni broj?

Kada sam počela raditi, tada je bila jedna i polunorma. Kad se otvorila srednja škola, javila se potreba za otvorenjem novih radnih mjesta tako da danas imamo četiri profesora koji rade u školi. Što znači da posljednjih godina imamo imeđu 60 i 70 učenika. Mogli bismo reći kako je to zavidni nivo, jer mi smo jedina Muzička škola u Vojvodini i Srbiji koja ima četiri klase. Također smo i inicijatori skoro svega što se događa, a da je vezano za tamburu i Muzičku školu. U jednom momentu smo imali stagnaciju oko upisa u srednju školu, zato što je i u Somboru otvoren odsjek za tamburu u srednjoj školi, te su djeca s tog područja išla tamo u školu. Posljednje dvije godine je pojačan odziv za srednju školu, a imamo i najave za sljedeću školsku godinu.

Otvaranjem srednje Muzičke škole, odsjeka tambure stvorile su se razne druge potrebe, o čemu je točno riječ?

Pojavila se potreba za organiziranjem festivala koji je natjecateljskog karaktera. Postojalo je tada republičko natjecanje na koje su učenici mogli ići, ali smo uvidjeli potrebu i za Festivalom vojvođanske tambure koji je vezan samo za škole gdje postoji odsjek tambure. Ove godine smo imali 14. Festival po redu koji je održan u Sonti, jer je tamo otvoren odjel na hrvatskom jeziku, a ujedno i nastava na tamburi. Festival vojvođanske tambure je zamišljen tako da svake godine mijenja mjesto održavanja, tako će ove školske godine Bačka Palanka biti domaćin. Festival organizira aktiv nastavnika tambure Vojvodine i uključene su sve Muzičke škole gdje ima nastava tambure.

Otvorenjem srednje Muzičke škole i većim brojem učenika, javila se potreba i mogućnost za tamburaškim orkestrom škole. Kada je orkestar započeo s radom i tko ga vodi?

Tadašnji direktor škole István Balázs Piri i ovoga je puta uvidio potrebu za formiranjem tamburaškog orkestra Muzičke škole. Orkestar je osnovan 2000./01. godine i te školske godine je u Kragujevcu održan Festival baletskih i Muzičkih škola Srbije. Tada je direktor tražio da mi kao novoosnovani orkestar nastupamo i to je bio prvi nastup školskog tamburaškog orkestra, kada smo osvojili svih 100 bodova, a naš nastup je bio izuzetno zapažen i od strane žirija i drugih škola. Od tada u kontinuitetu imamo orkestar u školi, a od početka do danas ga vodim ja. U Muzičkoj školi se orkestar kao obvezan predmet uvodi od IV. razreda niže škole, ali prakticiram da to bude i ranije, čim uvidim da je učenik spreman svirati u orkestru. To je djeci dodatni podstrek za sviranje. Na neki pozitivan način se natječu i bodre jedni druge za vježbanje, a na kraju krajeva se druže i odrastaju u zdravoj sredini.

Usporedo s Muzičkom školom radite i u Hrvatskoj glazbenoj udruzi Festival bunjevački pisama, koje su sve Vaše obveze?

Od samog osnivanja Festivala bunjevački pisama sam aktivna u ovoj udruzi. U početku, prve tri godine je orkestrom ravnao prof. Vojislav Temunović, a tada je orkestar bio angažiran samo za festivale, dakle bili su okupljeni tamburaši iz drugih orkestara i manjih sastava, koji su namjenski svirali za Festival. Od sedmog Festivala stvorila se mogućnost za formiranje Festivalskog orkestra koji konstantno radi i tada sam preuzela rad s ovim orkestrom. Trenutno sam dirigentica, radim s dječjim i velikim tamburaškim orkestrom, kao i pojedinačno s djecom koja dolaze kod nas na obuku. Ovaj orkestar čine djeca i mladi koji su članovi ove udruge, kao i učenici Muzičke škole. Standardni program Udruge koji se na godišnjem nivou održi jest Smotra dječjih pjevača i zborova, Festival bunjevački pisama, godišnji koncert i još jedan koncert koji rado zovemo maturalni koncert, jer se tada opraštamo od naših maturanata. Njihovim odlaskom na dalje školovanje uglavnom i prestaje njihov angažman u orkestru.

Koja su natjecanja i događanja obilježila ovu godinu?

Moj princip je da sva djeca koja idu u Muzičku školu, a dorasla su orkestru, sviraju u njemu. U dogovoru s ravnateljicom škole i djeca koja nisu učenici Muzičke škole, a sviraju tamburu u orkestru Hrvatske glazbene udruge Festival bunjevački pisama, mogu nastupati s nama. Mi smo zapravo jedan orkestar koji predstavlja obje institucije. Ta potreba je nastala iz toga što je teško, ili nepošteno prema djeci, da ih za određene nastupe »izbacimo« jer nisu učenici Muzičke škole ili članovi festivalskog orkestra, te smo onda uspostavili ovaj dogovor. Ove godine imali smo Festival vojvođanske tambure, s kog posljednjih nekoliko godina uvijek donosimo prve nagrade. Prošle školske godine smo bili na republičkom natjecanju muzičkih škola. Jedne godine nastupaju solisti, a sljedeće orkestri. Zaista imamo lijepe rezultate, a svi oni su proizišli iz jednog kontinuiranog rada nastavnika i učenika. Osim mene, u školi rade još tri profesora tambure: Vojislav Temunović, Sonja Berta i Milan Pridraški. Svi znamo da bez rada nema ni rezultata, a djeca i kao pojedinci osvajaju zaista zavidne uspjehe, što je najbolji pokazatelj rada. Što se tiče natjecanja, osim na republičkom i vojvođanskom nivou, naša Udruga je u dogovoru s Glazbenom školom iz Požege formirala Tambura instrumental festival, međunarodno natjecanje tamburaša, koje se bijenalno odvija jedne godine u Požegi, a druge u Subotici. Tu možemo vidjeti koliko tambura napreduje i što se sve na njoj može izvesti. Od prošle godine ovome festivalu se pridružila i Muzička akademija u Zagrebu.

Ovu godinu obilježilo je i izdavanje udžbenika za glazbenu kulturu u osnovnoj školi na hrvatskom nastavnom jeziku Glazbena škrinjica. Vi ste dio tima koji je radio na ovome udžbeniku. Kako je zapravo došlo do ideje za njegovu izradu?

Na poziv Hrvatskog nacionalnog vijeća formiran je tim za izradu ovoga udžbenika. Osim mene, tu su još Vojislav Temunović, Tamara Štricki Seg i Margareta Uršal. Dobili smo zadatak napisati nove udženike za glazbenu kulturu za nastavu na hrvatskom nastavnom jeziku. Pošto je glazbena kultura specifičan udžbenik, dozvoljeno je da 60 posto udžbenika može biti vezano uz nacionalni identitet. Bilo je apsurdno prevoditi udžbenik koji se koristi u srpskim razredima. Tako je naš zadatak bio napisati nov udžbenik. Mi smo to svesrdno prihvatili i imali rok od tri mjeseca za osam udžbenika. Nismo bili ni svjesni u što smo se upustili. Smatrali smo da to trebamo uraditi za naš narod i našu djecu, a sad smo imali priliku i s tim mislima smo počeli raditi. Na kraju naš rad je trajao više od godinu dana. Rokove smo morali prolongirati, jer je to bilo nemoguće završiti. Smatrali smo to našom obvezom, bez obzira na obim posla i vremensko trajanje. Svatko od nas je pridonio tome da danas možemo biti ponosni na urađen posao. Mi koji smo profesori glazbe smo to gledali na naš način, a trebalo je voditi računa i o drugim stvarima. Upravo zbog toga je dobar timski rad u kojem su ljudi raznih profesija. Najteže je bilo napisati udžbenik za prvi razred. Radili smo na tome da djeca moraju imati brojalice, vodili smo računa da to budu naše autentične pjesme, brojalice, napjevi... Sve je rađeno u boji i vizualno da djeci bude primamljivo. Jako smo vodili računa o detaljima i striktno smo se vodili planom i programom koji propisuje Ministarstvo prosvete Srbije. Svaki razred je posebna priča za sebe. U udžbeniku se, osim osnovnog upoznavanja s elementima glazbene kulture, nalaze i tradicijski i autentični notni zapisi. Također, tu su poznate klasične kompozicije, obvezne himne matične i domicilne nam države, kao i svetosavska himna. U udžbeniku se nalaze i razni zanimljivi zadaci koji djeci na lakši način omogućuju da svladaju određeno gradivo. Prikladne pjesme za naše blagdane su također pronašle svoje stranice, kao i razne pjesme koje zastupaju cijelu Vojvodinu. Na kraju svakog udžbenika je svojevrsna provjera znanja. Tijekom pisanja udžbenika smo se trudili sačuvati naše tradicijsko blago, zato je i udžbenik dobio takvo ime, Glazbena škrinjica koja čuva naše glazbeno blago. Prva četiri razreda su iz tiska izašla krajem ožujka, a sljedeća četiri razreda prije početka školske godine. Od prvog do četvrtog razreda je ilustracije radila Milijana Stamenković, dok je korice radio Darko Vuković. Od petog razreda su za ilustraciju korištene fotografije.

Vaš rad je prepoznalo i Hrvatsko nacionalno vijeće, nagradivši Vaš tim priznanjem za doprinos obrazovanju na hrvatskom jeziku za 2017. godinu. Koliko Vam ovo priznanje znači?

Prije svega jako mi je drago što su nama ponudili ovaj posao. Mislim da smo posao dobro odradili, mi smo zadovoljni i veoma mi je drago što su to i drugi primijetili. Svako priznanje puno znači, to je poticaj za dalje. Bio je to veliki izazov na koji smo sada ponosni. Ovaj udžbenik je trebao našoj zajednici, našoj djeci i to je nešto što će ostati iza nas. Kad bismo nešto imali gotovo, davali smo djeci iz orkestra da prelistaju i odmah smo imali povratne informacije. Često su njihove kritike urodile plodom. Najvažnije je da se djeci svidi i da oni uživaju u tome tijekom učenja.

Novost koja je obilježila prethodni vikend, a koja će zasigurno biti zapisana crvenim slovima u Hrvatskoj glazbenoj udruzi, jest kupnja Tamburaške kuće. O čemu je riječ?

Da, poslije 17 godina Hrvatska glazbena udruga je kupila kuću. Dakle, više nečemo biti podstanari. Postojala je ideja za to i puno ranije, ali nismo imali mogućnosti. Sada su nas na ozbiljnije razmišljenje o tome zapravo potakle prevelike režije i financijska izdvajanja za prostorije u kojima smo do sada bili. U subotu smo se preselili u nove prostorije koje se nalaze u ulici Vladimira Gortana u Subotici, a onako od milja smo tu kuću nazvali Tamburaškom kućom, što će zapravo i biti. Ovo je sada naš prostor, tu ćemo raditi mi kao Udruga, a u planu je da napravimo i malu galeriju, prostor za okupljanje i burzu tambura, žica, trzalica... svega onoga što je vezano za tamburu. Sve su to planovi, koje se nadamo da ćemo uspjeti i ostvariti. Kuća je vlasništo Hrvatske glazbene udruge i s našega računa je sve i plaćeno. Nešto smo imali svojih novaca, a organizirali smo donatorsku konferenciju, gdje su nam tamburaški bendovi dali beskamatnu pozajmicu, s time da mi imamo rok godinu-dvije da sve to vratimo. Vodili smo se idejom da bude na mjestu gdje u blizini ima autobusno stajalište za okolna mjesta, jer puno djece dolazi iz okolnih sela i da im to ne predstavlja veliki problem. Za početak je ovo veliki korak, a za dalje ćemo dogovarati i rješavati najbolje što znamo da uredimo prostorije gdje ćemo imati mjesta za sve naše potrebe.

Željka Vukov

 

 

 

 

Uvodnik

Tjedni komentar

Blaćenje i odgovornost

Nije samo stvar Hrvata već stvar vladavine zakona u kojoj se ne tolerira tako olako kršenje zakona, etičkih i profesionalnih normi

Vijesti