Najave događanja

NASLOVNICA

Sretni čovjek – obitelj – u zajedništvu Bogu

12.06.2009 00:00, Rubrika: Meditacija, Broj: 3274
Cjelina otajstva spasenja i Božje brige za čovjeka

Ovaj broj našega lista je u vašim rukama u blizini dva proslavljena blagdana: blagdana Presvetoga Trojstva i blagdana Tijelova. Kad god se u crkvenoj godini slavi otajstvo vjere – vjerska istina – svaki je propovjednik više nijem negoli rječit. No, nije u boljoj poziciji ni vjernik koji razmatra temeljen istine svoje vjere i uranja u slavljenje otajstva u nedostatku mogućnosti u cijelosti razumjeti otajstvo. To su prilike kada se vjernik – pa i svaki čovjek dobre volje – mora zapitati o postojanju onih istina koje ga nadmašuju. Postoje li uopće? Svijet bi bio jako siromašan, a naš duhovni horizont još manji ako bi istina bila samo ono što mi shvaćamo, obuhvaćamo, razumijemo. 
 
Vrijednost u našim očima
 
Ako išta pretpostavlja maksimum zdravoga razuma, onda je to vjera, ali u stvari započinje tamo gdje ti argumenti više nemaju što reći. Tako se susreće vjera kao najveći dar i čovjek »istraživač« u najvećem dometu svoga uma i srca. Stoga se opravdano pitamo o smislu objavljivanja takvih temeljenih vjerskih istina koje nas već u samom začetku nadilaze. Ima i zato odgovora. Ponajprije čovjek se osjeća do kraja čovjekom. To znači krhkim i lomnim bićem, ograničenim prostorom i vremenom kojega netko – čovjeka – cijeni izvanredno. Kad nam se Bog obraća i objavljuje takve vjerske istine koje nas nadmašuju, ne želi nas poniziti nego nam želi pokazati našu vrijednost u našim očima, a ta je vrijednost u tome da smo od njega ljubljeni. Tako nam se u objavi Trojstva očituje sama Božja bit jednog, neizmjernog, neizrecivog i apsolutnog Boga. Kategorije koje ne možemo shvatiti, ali možemo vjerovati. S druge strane ta vjera nas približava u poniznosti i poštovanju prema toj božanskoj nježnosti. On je »razdro svoja njedra« da bi nam pokazao bit svoje naravi i kao da nam poručuje: sve sam vam rekao! Kako ne biti zahvalan pred tom Božjom čudesnom dobrotom? No, ta objava i obvezuje. Pokušajmo gledati retroaktivno. Na što smo pozvani mi ljudi da bi ostvarili sreću u punini? Objava Trojstva u tom nam pomaže. Božanske osobe su punina u relacijama (odnosima), tako smo i mi ljudi relacije. Kako? Nitko od nas nije »spao s neba«. Svatko je biće koje je nastalo u suradnji Boga i čovjeka. Tim samim kao »ja« u odnosu sam barem prema dvjema osobama: ocu i majci. Tako sam u stvari »ja« uistinu »mi«. Suodnos otac – majka – porod čini svojevrsno trojstvo. To je obitelj, a obitelj je po svojoj naravi »slika Božja koja hoda po zemlji«. Za Boga tvrdimo i vjerujemo da je neizmjerno blaženo biće – samo blaženstvo. Ne možemo se ni mi odreći te težnje za blaženstvom. Ako iskreno prodremo u vlastito iskustvo onda doživljavamo da je istina: složna obitelj. Dakle, najveći domet naše sreće je sloga i zajedništvo. To je put prema pravom blaženstvu. Nije li nam Bog upravo radi toga objavio tajnu svoje nutrine da bi nam pokazao i tajnu čovjeka. Papa Benedikt XVI. je u nedjelju upravo o tome progovorio. Spojio je tri svetkovine: Presveto Trojstvo, Tijelovo i blagdan Srca Isusova da bi pokazao cjelinu otajstva spasenja i Božje brige za čovjeka da ga dovede ponajprije njemu samomu – čovjeka čovjeku – a onda tako sretnog čovjeka – obitelj – u zajedništvu Bogu. Tako dakle temeljna istina vjere postaje i temeljni zadatak i put svakoga vjernika, pa i svakoga čovjeka. 
 
»Utjelovljenje u Krista«
 
Druga svetkovina je svetkovina trajne Isusove prisutnosti među nama, za koje mi kršćani vjerujemo da je u presvetoj euharistiji – kruhu i vinu – koje nam je ostalo od posljednje večere do danas kao znak ostvarenja Isusova obećanja: Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta. Međutim, i kod ovoga otajstva koji nam je najvrjedniji zalog Crkve, ostaje pitanje »funkcionalnosti« toga sakramenta. Kako naučava Benedikt XVI. euharistijsko slavlje nije samo svrha sebi i nije izvor samo milosti jedinstva s Kristom, nego je to u Pracrkvi, a i u prvom kršćanstvu, bio ključni pojam bratske povezanosti. Nije euharistija shvaćena samo kao susret duše s Kristom, nego mnogo više kao »utjelovljene u Krista« kao pritjelovljenje kršćanina jednom tijelu Gospodinovu – a to je Crkva. Euharistijsko se slavlje, koje treba postati izvorom pravoga bratstva, mora od početka iznutra prepoznavati i izvršavati kao sakrament bratstva, a i po svojoj se vanjskoj formi mora kao takvo pojavljivati. Pojam Crkva i pojam bratstvo su istoznačne u grčkom originalu, kaže Papa. Crkva koja se ispunjava u kultnom slavlju, bitno je bratska zajednica i sili na to da se i euharistija konkretno slavi kao bratski kult u dijalogu, a ne da se nekom osamljenom hijerarhu suprotstavi skupina laika, koji su, svaki za sebe, udubljeni u svoj molitvenik ili u »misnu nakanu«. Euharistija je vidljivi bratski sakrament kako bi mogao značiti svojom puninom i snagom zajednice. To je poslanje bratskog služenja i zato se ne može slaviti izvan bratskog zajedništva cijele Crkve. Dakle, euharistija obvezuje. 
Ostaje pitanje ovoga tjedna koje nas duboko zaokuplja: koliko smo kao obitelj i zajednica »slika Božja koja hoda na zemlji« i koliko smo kao Crkva bratska zajednica, koja ne može slaviti euharistiju ako se ne prepoznaje kao zajednica kulta i kulture civilizacije ljubavi. 

Dodatak

Ostaje pitanje ovoga tjedna koje nas duboko zaokuplja: koliko smo kao obitelj i zajednica »slika Božja koja hoda na zemlji« i koliko smo kao Crkva bratska zajednica, koja ne može slaviti euharistiju ako se ne prepoznaje kao zajednica kulta i kulture civilizacije ljubavi.

Uvodnik

Tjedni komentar

Uspjesi

Učenici hrvatskih odjela ove, ali i prethodnih godina, ostvaruju izvanredne rezultate na natjecanjima iz raznih područja

Vijesti