Najave događanja

NASLOVNICA

Ustanove kulture su političarima najčešće balast

11.08.2017 00:00, Rubrika: Intervju, Broj: 747
Viktorija Šimon Vuletić, etnologinja-antropologinja

Viktorija Šimon Vuletić je istaknuta subotička kulturna djelatnica. Etnologinja-antropologinja po obrazovanju, od 2000. radila je kao etnologinja u Gradskom muzeju u Subotici, gdje objavljuje stručni rad »Dossier: Kentaur – Identitet ljudi u multietničkim porodicama u Subotici«, te priređuje i organizira autorske izložbe »Istočna Afrika u doba Oskara Vojnića i suvremenika« i »Kava kava i betel« iz zaostavštine Oskara Vojnića. Od 2011. do nedavno bila je direktorica subotičkog Art kina Aleksandar Lifka, a njezino razrješenje s te dužnosti popraćeno je skupštinskom i javnom polemikom. Književne, stručne i polemičke tekstove objavljivala je u subotičkoj periodici (Rukovet, Subotičke novine, Museion...). Suosnivačica je Umjetničke radionice Medijala. Bavi se i prevođenjem s mađarskog i engleskog jezika.
Odlukom subotičke Skupštine, od prije nekoliko mjeseci više ne obnašate dužnost direktorice Art kina Aleksandar Lifka u Subotici. Ta je odluka, uključujući pitanje kompetencija namjesto Vas izabrane nove direktorice, izazvala polemike u subotičkom parlamentu ali i javnosti. Vaša je smjena nastupila iako ste za mandata povećali posjećenost kina, te raznim programima povećali vidljivost i ugled te ustanove kulture. Kako ovaj slučaj komentirate? 
Kao prvo, da Vas ispravim: nisam smijenjena. Meni je mandat istekao još u prosincu 2015., samo je lokalnoj samoupravi kao osnivaču trebalo da smisli kako i koga postaviti umjesto mene, budući da je po statutu ustanove, do njegove promjene u ožujku ove godine, direktor trebao imati ili završeni Filozofski fakultet ili Fakultet dramskih umjetnosti. To je bio logičan uvjet ako se uzme u obzir da je u Art kinu zaposleno samo troje ljudi i to bez fakultetskog obrazovanja i da time prvi čovek institucije istovremeno mora biti i tehnički i financijski i umjetnički direktor. S tim što je naglasak na »umjetnički«, s obzirom na to da se radi o art kinu. Ne bih ulazila u pitanje bilo čije kompetencije, to će vrijeme svakako pokazati. Preuzeli su u svakom slučaju jednu dobro uhodanu, tematski razgranatu instituciju kulture koja je svake godine bilježila sve veći broj posjeta i po popularnosti na facebooku nadmašila i mnogo veće institucije. Naravno da kao zaposlenica u kulturi smatram da menadžment bilo koje institucije koja se bavi umjetnošću ili kulturom mora imati i obrazovni profil koji odgovara tim djelatnostima, ali Zakon o kulturi je po ovom pitanju postavio vrlo široka mjerila i time nam svima zadao glavobolju. Drago mi je što su u vezi s pitanjem upravljanja institucijama kulture i kao odgovor na krajnje neumjesnu izjavu vijećnice Josipe Ivanković odmah odreagirale moje kolege iz ustanova kulture braneći ne mene nego »esnaf«. Bojim se da nam predstoji vrijeme potpunog marginaliziranja humanističkih struka i njihovog utjecaja na društvo, s obzirom na to da humanističke znanosti imaju taj emancipatorski potencijal koji je put k slobodnomislećem pojedincu. Vrlo sam ponosna na postignuća u Art kinu, tijekom mog mandata gosti kina su bili mnogi velikani filmske umjetnosti kao što su Slobodan Šijan, Ljubiša Samardžić, Đorđe Kadijević, Mirjana Karanović, Goran Marković, Dejan Zečević i Želimir Žilnik, a zahvaljujući suradnji s redateljima Brankom Ištvančićem i Zoltánom Siflisem također i mnogi eminentni umjetnici iz Hrvatske i Mađarske. Velikim uspjehom smatram i osmišljavanje filmskog kluba Orient koji su ljudi počeli uspoređivati s nekadašnjim Klubom umjetnika. Moram spomenuti i radionice za film i glumu koje su dvije godine vodili filmadžija Stipan Milodanović i glumci Narodnog kazališta Minja Peković i Srđan Sekulić. Udarili smo ipak neke temelje i sada su takve radionice normalna stvar. Osobno me jedino brine daljnja sudbina međunarodnog filmskog festivala Hrizantema, budući da se radi o autorskom projektu na kojem su surađivali mnogi divni, kreativni Subotičani. Za ovogodišnji, peti festival po redu dobili smo do sada najveća sredstva od Ministarstva kulture i voljela bih da festival i dalje ostane tako otvoren, razbarušen i zabavan kao i prethodnih godina. U posljednje dvije godine festival je imao i književni natječaj Gavran na koji su nam radove na temu strave i fantazije slali srednjoškolci. Da ne zaboravim spomenuti da su vrata kina bila otvorena za sve filmske autore iz Subotice i regije i da smo osim toga promovirali i fotografe, likovne umjetnike, glazbenike i književnike. Mislim da je to sasvim dovoljno za jednu tako malu ustanovu.
Je li moguće izbjeći praksu stranačkog kadriranja, koja je kod nas »normalna« stvar? 
Ništa nije sporno u činjenici da svaka nova politička garnitura na vodeća mjesta u javnom sektoru postavlja »svoje ljude«. Možemo se jedino sporiti oko kompetencije ili kvalitete tih ljudi, kao i upravnih odbora koji ih predlažu. Bilo bi dobro da se radi o nekoj zdravoj konkurenciji, o sučeljavanju ideja i programa, što se nažalost nikada ne događa, budući da političari sebe vide kao vlast, a ne kao privremene službenike na funkcijama, te su im draži diktati od dijaloga.  
U kolikoj mjeri je partokracija pogubna za kulturu?
Partokracija je pogubna za društvo u cjelini. Umjesto profesionalizma o kojem se stalno govori, čini mi se da je takoreći oduvijek na djelu izbor ljudi na osnovu političke podobnosti ili što je još gore, rođačko-kumovske veze. Kultura je tu samo kolateralna šteta. Za političare su ustanove kulture najčešće balast, nužno zlo. Oni rijetko dolaze u svojstvu običnih građana pogledati film, predstavu ili izložbu, a to bi im svakako povećalo popularnost i osjećaj među građanima da se ipak radi o običnim ljudima poput svih nas. 
Kako ocjenjujete stanje u subotičkoj kulturi? Vidite li i gdje potencijala za pomake? 
Bilo je tijekom prethodnih godina pokušaja da se i u Subotici napravi neka sveobuhvatna kulturna strategija, međutim stvari i dalje teku stihijski, po navici. Meni se osobno nikada nije dopadala ideja Subotice kao grada festivala. Previše je tu amaterizma i kiča, što svakako ne dolikuje gradu s dugom tradicijom institucija kulture i čitavom plejadom istaknutih umjetnika i kulturnih stvaralaca koji su obilježili povijest Subotice. Gradski muzej od svog iseljenja iz Gradske kuće još uvijek nije dobio stalni postav, a on je od neprocjenjivog značaja za nove naraštaje. Djeca koja ne upoznaju i ne zavole povijest svoga grada stičući od malena naviku da odlaze u kino, kazalište, muzej, knjižnicu ili galeriju, sutra će bez pogovora pristati na rušenja graditeljske baštine ili ukidanja institucija kulture. Potencijal ovog grada su sami građani, mladi ljudi željni komunikacije sa svijetom i novih kulturnih sadržaja. Postaje već izlizana floskula koju godinama slušamo od »autohtonih Subotičana« da smo umjesto grada postali tri etnički različita domorodačka sela. Grad nije grad ako njegovi žitelji nisu spremni prihvatiti njegov složen, višedimenzionalni identitet. Taj poseban kulturni »melanž« koji se generacijama stvarao i koji posjeduje neslućene kulturne i kreativne potencijale.
U Subotici, pa i cijeloj Vojvodini, imamo puno kulturnih sadržaja vezanih za narodnu kulturu, tradiciju i baštinu, popularno zvani »etno«. Kao etnologinja-antropologinja, kako gledate na ove manifestacije, njihovu ulogu u današnjici? Imate li neki savjet organizatorima u cilju unaprjeđenja takvih manifestacija?
Etno manifestacije spadaju u suvremenu narodnu kulturu i, osim zabave, prvenstveno služe jačanju osjećaja pripadnosti određenoj etničkoj zajednici. Za etnologiju je zanimljiviji način na koji se danas organizira i prezentira narodna kultura nego sami događaji koji su ili krajnje stilizirani, znači neautentični, ili preplavljeni pratećim sadržajima popularne kulture u vidu glazbe, odjeće, hrane i suvenira. To je plodno tlo za razvoj turizma i pratećih privrednih grana, a ne za etnologiju kao znanost. Danas su »narodna nošnja« trenerke, jeans i patike, a ne opaklije i opanci. Moj jedini savjet organizatorima je – mjera i ukus, posebno kada se te manifestacije organiziraju u samom središtu grada. 
Sve se češće mogu čuti mišljenja kako kultura treba biti samoodrživa, tj. da za nju treba izdvajati manje proračunskih sredstava. Kakvo je Vaše mišljenje o takvim razmišljanjima?
Smanjenje proračuna u kulturi će se svakako dogoditi, pitanje je međutim hoće li politička garnitura koja bude morala rezati proračun pravilno procijeniti što se može žrtvovati, a izbor nikako ne smije pasti na institucije koje čuvaju i njeguju povijesno naslijeđe i najznačajnija umjetnička i intelektualna dostignuća jednog grada. Sve što je bitno u kulturi odavno ne stvara »narodni genij« već su djela izuzetnih pojedinaca. Ukoliko bi samoodrživost postala dominantni princip u odnosu prema kulturi, opstala bi samo komercijalna kultura sumnjive estetske vrijednosti i narodnjačka kultura. Naravno, potrebna je i revalorizacija kulturnog naslijeđa, da bi po ugledu na europsko iskustvo kultura imala potencijal sudjelovanja i u ekonomskom razvoju grada. 
Mijenja li se vremenom uloga i važnost kulture, kulture shvaćene u užem smislu toga pojma? Koja je danas njezina uloga i što možemo »dobiti« od nje?
Uloga kulture je od pećinskog doba do danas uvijek ista. Ljudska bića su općenito prijemčiva na lijepo i dobro. Nešto nas mora razgaliti, začuditi, oplemeniti... dati nam neki širi smisao postojanja i potaknuti empatiju prema drugim ljudskim bićima. Bez toga postajemo bezosjećajni roboti ili čemerni robovi. Naravno, nisu svi kulturni sadržaji za svakoga, Hollywood to najbolje zna. Postoje filmovi za svaku dob, za svaku populaciju i razne intelektualne prohtjeve. Filmove Terrencea Malicka, jednog od najvećih holivudskih redatelja današnjice će malo ljudi pogledati, vibrantno duhoviti crtaći su univerzalno popularni, tinejdžeri pune kina kada igraju Marvelovi superheroji. Hollywood je našao tu čarobnu formulu balansiranja između industrije zabave i umjetnosti. Da bi film bio vrhunski, mora angažirati i vrhunske umjetnike ne gubeći iz vida i ekonomsku računicu. Prihodi od komercijalnih filmova mogu pokriti troškove financijski rizičnih, a to najčešće znači i intelektualno zahtjevnijih filmova. Festivalom Hrizantema pokušali smo primijeniti tu formulu i takoreći bez proračuna i zarade osigurati program koji je s jedne strane omogućio razgovor publike s vrhunskim intelektualcima poput Šijana, Kadijevića ili Gorana Markovića, promociju knjiga i izdavača, a da s druge strane organiziramo i  te zabavne momente u vidu horor maskiranja, šminkanja i »noćnog panađura«. Nažalost, zaposleni u kulturi, kao i u prosvjeti, već dugo su demotivirani lošim materijalnim stanjem, tehničkim, prostornim i ostalim nedostacima ustanova, proračunom koji osim što pokriva troškove opstanka najčešće nije dovoljan za neki ozbiljniji projekt, kao i nedostatkom mladog, obrazovanog kadra koji može odgovoriti na izazove suvremenog svijeta. Izlaz iz ovakvog stanja predstavljaju europski fondovi, ali su uvjeti za dobivanje »grantova« toliko zahtjevni da pojedinačne ustanove, posebno po manjim gradovima, nemaju šansu zadovoljiti ih. Što će grad uraditi po ovom pitanju, ostaje da se vidi.
 

Uvodnik

Tjedni komenatar

Umjereni optimizam

Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a

Vijesti