Najave događanja

NASLOVNICA

Bauk nedosljednosti kruži scenom

08.09.2017 00:00, Rubrika: Feljton, Broj: 751

A onda je uslijedio ne baš kopernikanski, ali obrat posve neočekivan, barem za širu javnost, iznenadnim dokinućem dva, do tada, samostalna teatra: subotičkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta i Magyar Színháza, dvije autentične, u svakom pogledu posve samosvojne i već dobrano afirmirane scene, nastale odlukom (iz 1945.) u tada bezmalo euforičnom raspoloženju da ih sada iste te vlasti u ozračju gotovo ogoljene političke (zlo)volje (?) prisiljavaju na upitno, može se reći i neprimjereno »objedinjavanje«. U svojevrsnu repertoarsku redukciju i povlačenje. U teško razumljivo i prihvatljivo organizacijsko i djelatno »povezivanje i spajanje«, što će sve zajedno »okruniti« novim nazivom: Narodno pozorište-Nėpszínház. Drukčije rečeno: u nj je mjesto svemu što traži puta ka sceni. Uz u, prvotno preimenovane (početkom 1951.) ansamble Hrvatske i Mađarske drame, također i za desetkovane ostatke isprve tzv. Muzičke grane (koja od jeseni 1952. do zaključno s krajem sezone 1953./54. djeluje kao subotička Opera s baletom), pa do alternativnih grupa, što su tu i tamo nicale – sve ih se ima u Narodno pozorište-Nėpszínház pokrpati. Razumije se – bespogovorno! Mimo svake suvisle riječi razjašnjenja glede svrhe i cilja nastanka nove ustanove, u organizacijskom pogledu nedovoljno promišljene i stoga manjkave, uza sve druge programske, scenske i jezične kontroverze. Pogotovo što su ispod lica dvaju dramskih ansambala »upućeni« već tada prepoznali nakanu stvaranja i trećega, premda još nespominjanoga, ali upućenima već tih pedesetih godina XX. st. »vidljivoga«, eno ga pomalja se, ispod svih predložaka. Stoga ni hitnji mjesta nema: Zucker kommt zuletzt (šećer dolazi na kraju)!  
Sve se ovo zbiva (treba li to uopće istjecati?) istodobno sa stanovitom uznemirenošću bunjevačko-šokačkog puka, u ozračju grubog, a po posljedicama očito nepromišljenog ukidanja hrvatskih odjeljenja i preimenovanjem Hrvatske riječi u Subotičke novine. S neskrivenim nastojanjem potiskivanja samosvijesti o kontinuitetu hrvatske kulture u ovom podneblju, izraženim kako u pjesništvu, tako i u bogatoj usmeno književnoj, pripovjedačkoj i inoj tradiciji i baštini, dobro vidljivoj, iz može se reći, danomice sve bogatijeg sakupljačkog opusa Balinta Vujkova i shvaćanja književnoga jezika »kao više potencije narodnoga«.
 
Kome je smetala hrvatska jezična posebnost
 
Dobro je znano kako se prvi pokušaji zatiranja hrvatske jezične posebnosti, kroz bližu i dalju povijest promatrano, poklapaju s razdobljem koje prethodi mađarskom nacionalnom buđenju i kasnijim gibanjima vezanim uz 1848., a zatim još i više u vrijeme Nagodbe (one hrvatsko-ugarske iz 1868.), kada javnom scenom nesputano gospodare »velemajstori asimilacije«. Njihova će stajališta, a osobito iskustva, preuzeti protagonisti nastanka prve Jugoslavije (1918. – 1941.), gazeći utabanim bespućima što nikamo ne vode, osim u otvorene sukobe sa svim što sadrži hrvatsku atribuciju, jalovo vijugajući uzduž hrvatsko-srpskih, istih ili bliskih, štokavskih osnovica, nezdravo potičući različita jezikoslovna strujanja, neskriveno polazeći od retrogradnih stajališta glede svakog nastojanja za uljuđeno očuvanje hrvatskog identiteta u jeziku, a također i sve druge pravopisne, gramatičke i rječničke pojedinosti i značajke, što pridonose nastanku različitih filoloških škola, nalazeći posebno plodno tlo kod  tzv. hrvatskih vukovaca, iliti onih jezikoslovaca između dva svjetska rata koji daju pristanak na drastično sakaćenje vlastita hrvatskog leksika, identiteta i popudbine. 
U tom kontekstu, s tih i tomu bliskih pozicija, sredinom XX. stoljeća polaze i inspiratori ukidanja hrvatskih odjeljenja u školama i subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta, Opere s baletom, te preimenovanja Hrvatske riječi u Subotičke novine itd. Na taj se način (tragom i jedne ankete iz 1954.), zapravo ide u susret tzv. Novosadskog dogovora (1960.) kojim se nastoji dokazati, učvrstiti i zaključiti kako je jezik Crnogoraca, Hrvata i Srba zapravo jedan jezik, s dva izgovora – ijekavskim i ekavskim, što u »službenoj« svakodnevici pogoduje nastavku zatiranja hrvatske jezične posebnosti. Na sve ovo nužno je morao uslijediti odgovor: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, osobito podižući pravu buru i oko zabranjenog Londonca Hrvatskog pravopisa (1971.) Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša.     
 
Kazalište u raljama dnevno-političke rutine
 
Preimenovanjem Hrvatskog narodnog kazališta u ansambl Hrvatske drame (početkom 1951.), a zatim u Dramu na srpskohrvatskom jeziku (tijekom 1958.) započinje postupna i bespovratna promjena bića i karaktera, dojučerašnjega subotičkoga HNK, kao višestruko složene scenske institucije osnovane da bi svojim funkcionalnim djelovanjem ispunila i zadovoljila kako tradicionalne, tako i novonastajuće narodno-identitetske i kulturno-stvaralačke potrebe Hrvata ovoga podneblja, osmišljavajući njihovu stvaralačku samobitnost i sve vidove povezanosti i interakcije s hrvatskim kulturnim i državnim središtem. Usuglašavanjem i zakonomjernom ugradbom u nastojanja matice.
U ostvarivanju ovih ciljeva na kazališnoj i glazbenoj sceni istakli su se uz Lajču Lendvaija, sazrijevajući u glumačke okomice Geza Kopunović, Mirko Huska, Josip Bajić, Klara Peić, Ana Skenderović, Jelka Asić, Eržika Kovačević, Katarina Bačlija i drugi, mlađi, poput Ivice Jakočevića, Vlatka Dulića... 
Značajne su novine i pomake u shvaćanju izvođačkih umjetnosti ostvarili ovdje gostujući redatelji poput Vojmila Rabadana, Zlatka i Vesne Kauzlarić, Vjekoslava Vidoševića, Marka Foteza… a od domaćih Mirko Huska i posebice Petar Šarčević. Također se ne bi smjelo zaboraviti na prinos brojnih i mahom glasovitih scenografa, primjerice Borisa Deželića, a također ni kultne kostimografkinje Ike Škomrlj.  
Posebno zanimanje za subotičku teatarsku scenu uslijedit će pojavom autentičnih dramskih spisatelja stasalih u ovom podneblju i uradaka iz pera Matije Poljakovića, Antuna Karagića, Tomislava Ketiga, Petka Vojnića Purčara, Đure Franciškovića, Geze Kopunovića, Ivice Jakočevića, nadalje Pavla Bačića i Ive Popića (koji su pisali za djecu), te drugih koji pridonose obogaćenju hrvatskog dramskog štiva, stvarajući u rasponu od rado gledanih pučkih igrokaza do suptilnih scenskih ostvarenja, od kojih dio dramskih tekstova nedvojbeno spada među trajne ostvaraje visoke kulturne vrijednosti (Par žutih cipela i dr.)
Nažalost, njihovim odlaskom u druga kazališta ili prirodnim silaskom sa scene potonje teatarske uprave nisu osigurale potrebne zamjene ili popune, te je iz sezone u sezonu smanjivan udio hrvatskih dramskih predložaka u repertoaru subotičkog kazališta. Tim više očekujemo da sa završetkom izgradnje nove teatarske zgrade i ulaskom u nju sve tri kazališne institucije (hrvatske, mađarske i srpske) započne novo razdoblje međusobne stvaralačke suradnje u interesu svih. 
 
Ujedinjenim mastiljarima unatoč  
 
Zapazimo još nešto: mimo svih okapanja, prije praktičkog gašenja subotičke hrvatske kazališne scene izvedeni su ovdje komadi Milana Ogrizovića, Petra Petrovića Pecije, Ive Vojnovića, Milana Begovića, Josipa Kosora, Miroslava Krleže (čak pet drama), Marijana Matkovića, Pere Budaka, Ive Brešana, Ivana Raosa, Fadila Hadžića… otvarajući, valjda, dovoljno prostora za eminentno kazališna pitanja, potičući različita viđenja ili suptilna ispitivanja izazova i potreba, te drugih i drukčijih umjetničkih kušnji osvajanjem i provedbom slabo ili nikako ispitanih estetsko-umjetničkih postupaka i provjerom njihova sraza pred gledalištem i stručnom kritikom.
 
Priznanje jezične odvojenosti
 
Konačno priznanje odvojenosti hrvatskog i srpskog jezika učinjeno je nakon što su Nacionalna i sveučilišna knjižnica iz Zagreba, te Hrvatski zavod za norme, nadalje Narodna biblioteka Srbije i Institut za normizaciju Srbije uputili o tome zahtjev američkoj Kongresnoj knjižnici, međunarodno prihvaćenom tijelu za normizaciju. Usvajajući ovaj zahtjev Kongres je odredio i nove oznake – hrv za hrvatski i srp za srpski, kao jedino validne oznake (umjesto dotadanjih scr i scc) u knjižničkoj obradbi i nazivoslovnoj uporabi. Ovo je 1. rujna 2008., uvođenjem u ISO standarde, postalo međunarodnom obvezom u cijelom svijetu. 

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti