Najave događanja

NASLOVNICA

Tržnica

06.10.2017 00:00, Rubrika: Priča o fotografiji, Broj: 755

Somborska tržnica, ili barem onaj njen dio u kome se prodaju mliječni proizvodi, danas je posve drugačija nego li što je bila prije 30-40 godina. Drugačija je ne samo po tome što se sir, vrhnje i mlijeko više ne prodaju na otvorenom, već drugačija i po tome što se danas prodaja sira svela na tek nekoliko žena koje u svojim obiteljskim gospodarstvima sire sir i prodaju ga na tržnici. A nekada je tih žena bilo na desetke i nije bilo somborskog salaškog naselja iz kojeg po desetak žena nije imalo svoju tezgu na tržnici i svoje vjerne kupce. Čak i onda kada je dolazak na tržnicu značio vožnju natovarenog bicikla po teškom blatu i kada se sa salaša kretalo u sam cik zore. Iz te priče je i Eva Paštrović, koja je više od četvrt stoljeća prodavala sir na somborskoj tržnici. I ne samo na tržnici već je sir i vrhnje raznosila i svojim mušterijama po kućama. I sve to biciklom. Prvo iz Male Pešte blatnjavom lenijom, a onda kaldrmisanom cestom. Do gradske tržnice. 
 
Kiseli sir i vrhnje
 
Teta Eva se pokušava prisjetiti svih žena iz Male Pešte koje su, kao i ona, biciklima jednom ili dva puta na tjedan, pijačnim danima, išle na tržnicu. Nabraja: Mariška Tunišova, Tereska Mormerova, Leona, Justina, Marika, Leona Pere Petreša, Aranka Gužvićova, Katica Bracina i Mariška Miškova. »To je samo iz Male Pešte. S Bezdanskog puta Irenka, Iluška, Aranka Pere Gavrana, Marija Džinina, Roza Kaurina, Marija Ridžvajina. Išle su na tržnicu i žene iz Gradine, s Nenadića. To su bunjevački salaši. Ali bilo je na tržnici sa sirom i žena s drugih salaša. Bilo je tako do prije tridesetak godina«, priča Eva Paštrović i dodaje da su žene s bunjevačkih salaša pravile kiseli sir i vrhnje. Iščuđava se kada je pitamo kako se išlo na tržnicu i odgovara: »Kako drugo nego biciglom?«. A da bi se sve stiglo poraditi kod kuće, raznijeti sir i vrhnje po kućama i prije pol osam stići na tržnicu trebalo je baš poraniti. I ljeti i zimi u četiri sata. »Prvo spakujem sir, i to tako da oma razmirim i razdvojim ono što nosim po kućama. A imala sam 10-12 kuća. Posli tog tribalo je namirit krave u košari, pomuzit i spremit pomuženo mliko. Dok se sve to poradi, već bude i šest sati, al tek posli obavljeni poslova mogla sam krenit od kuće. Nije bilo puta već lenija, pa ako je bilo blata tribalo se usput i priobuć u drugu, čistu i suvu obuću.  Ako je baš bilo toliko blata da se nije moglo biciglom, suprug Šanko me je kolima i konjom, zajedno s biciglom, vozio do puta. I u polak osam sam već bila na svojoj tezgi na peci«, priča teta Eva, koja je godinama sir prodavala na istoj klupi, i to godinama istim mušterijama.
 
Godine i kilometri na biciklu
 
Kada je bilo više mlijeka, pa onda i sira, teta Eva je posao preraspoređivala tako da je sir po kućama raznosila četvrtkom, dok je za tržnicu bio rezerviran petak, glavni pijačni dan u Somboru. »Sridom sam salivala sir, a četvrtkom obalazila mušterije. Bilo je onda i po sedam kila sira za prodaju. A petkom, zna se: odlazak na pecu. Ako je baš bilo toliko puno mlika i sira, pokadgod sam na pecu išla i nediljom. Prvo smo imali jednu kravu, a posli sam muzila tri krave i sirila sir«, kaže teta Eva. Sračunava godine svog staža na tržnici. A njih se baš nakupilo. Prvo 16 godina iz Male Pešte, pa onda još desetak godina s Bezdanskog puta, i to stalno biciklom. Kaže da nije mjerila kilometre, ali nakupilo ih se na tisuće. »Nije bilo lako ni zimi, a bome ni liti. Zimi promrznemo na peci, pokisnemo, a liti opet jaka vrućina. Kad se stoji satima, nije lako ni jedno ni drugo«, priča teta Eva. Ako je prodaja bolje išla, s tržnice se praznih korpi išlo već oko podneva, a nekada je na posljednje mušterije trebalo čekati i do pol dva. »Uglavnom sam uvik sve prodala. Možda je ostajalo, pokadgod po po kile sira i malo skorupa. E, ako je ostalo skorupa, u povratku sam obvezno svraćala do ribarnice rad šarana i onda je za užnu bio šaran na riži zaliven skorupom. Pečen u šporelju na loženje. Uz to paradičkom čorba i eto užne«, kaže naša sugovornica.
Uz sir se uvijek još ponešto našlo za prodaju. Grah, krumpir, mahune, jaja. Bilo je tada takvo vrijeme: sve se proizvodilo kod kuće, a u dućanima se kupovala samo sol, paprika, šećer i petrolej za lampe. Bile su tolerantne i pijačne službe koje nisu pravile problem ako se uz vangle sa sirom i vrhnjem na tezgi našao i po koji kilogram mahuna, graha ili nekog drugog povrća. 
 

Uvodnik

Tjedni komenatar

Umjereni optimizam

Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a

Vijesti