Najave događanja

NASLOVNICA

Središnja institucija obnove samosvijesti

06.10.2017 00:00, Rubrika: Feljton, Broj: 755

U vrijeme kada Josip Buljovčić postaje dramaturgom, a potom i ravnateljem ovdašnje srpsko-hrvatske kazališne pozornice (1962. – 1965.), sve se češće spominje kako bi istodobno s još promišljenijom i razgovjetnijom repertoarskom retorikom valjalo i konkretno pridonijeti uvećanju glumčeve vjerodostojnosti i scenske uvjerljivosti. Primjerice, osnutkom jednog Dramskog studija gdje bi se za darovite mlade polaznike mogla upriličiti prikladna poduka kroz satove glume, kazališne teorije i dr. Od kolikog je ovo značaja moglo biti za opstanak i razvoj kazališne scene u Hrvata ovog podneblja – kao mjestom središnje institucije stalne obnove samosvijesti – ponajbolje pokazuju Josip Bajić, glumac, redatelj i intendant subotičkog kazališta, kada nakon odlaska u mirovinu u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo postavlja i režira s članovima Dramske sekcije dva komada Matije Poljakovića: Ode Bolto na ogled i Niko i ništa, kao i monodramu Josipa Klarskog Ilija Troskot i njegova dica.  
Navedene su predstave uvijek igrane pred punom dvoranom, a razdragana publika ih je rado, moglo bi se reći, netremice pratila, kako zapaža Josip Buljovčić (Subotički kazališni zapisi, 2008., 141.-142.), budući da je Bajić, »kao zaljubljenik u dijalektalni govor bačkih Hrvata – bunjevačku ikavicu – majstorski znao iskoristiti njezinu sočnu duhovitost. Ansambl je s ovim predstavama gostovao u Zagrebu, a s velikim su uspjehom izvedene i na Festivalu pučkog teatra u Hercegovcu (Hrvatska)«.     
 
Mjesto misli samoprepoznavanja i samoopisa
 
Zapitajmo se, u tom kontekstu, znamo li gdje, što, iz čega i zašto tvori i širi korijenje kazališnoj umjetnosti, kakvom je do danas gledajući doživljavamo? Po svemu sudeći, i do nas dopirući iz dubine i strukture naše vlastite srži, teško razumljive sudbine i egzistencije, još od razdoblja privrženosti ritualnom načinu života, što je odlikom drevnih naroda [Cesare Molinari, Teatro, Milano, 1972.], u prepletu, s iskustvima kulturnih obrazaca, od tada sabranih u našoj vlastitoj mentalnoj bagaži. 
Možda se, doista, upravo tako ova igra, za minulih stoljeća, učvrstila u jednu od središnjih institucija, dvonoščeva samoprepoznavanja, postavši nezaobilaznim bastionom njegova samoopisa, a također čimbenikom razumijevanja putova vlastite emancipacije, medij kroz koji se odaju i razdaju dalekosežne težnje i nakane. Rampa preko koje dvosmjerno struje retorika destrukcije, zazivajući rušenje svijeta u koji smo bačeni, uz istodobni zagovor nositelja strahova i izazova Jastva, tobože dužnom podizati ga, ugledajući se na razmjer prizora biblijskih vremena.
I kolikogod sve navedeno odisalo uljudbenim značajkama, one to neće postati dokle god ih gledatelj ne prepozna kao analog svjetova sadržanih u radosti igre, iskušavanja snage i (ne)moći riječi. Unatoč svih osuda i kletvi zbog tobože izopačene, grješne, razbludne igre sred čedne scene – posebice na račun vjere, morala, poretka, napose raznoraznih ideologija. 
 
Umjetničko-estetski credo življi od same zbilje
 
Da je u spomenutom razdoblju zaživjela inicijalna zamisao o pokretanju stalnog Dramskog studija, možda se doista mogla s dobrim razlogom iz redova darovitih amatera izdvojiti grupa od desetak (ili i više!) polaznika zavedenih čarolijom teatra i značenjem igre na sceni, koji bi potom mogli i na Akademiju, skraćujući nam put prema urgentnoj potrebi obnove profesionalnog kazališta Hrvata u Srbiji, kakvo u ovom podneblju već imaju, primjerice, Mađari i druge manjine. 
Zapitajmo se: tko bi nas, ili, što bi nas moglo onemogućiti u provedbi ove nakane? Nedostatak političke volje? Čije – naše vlastite ili (ne)čije? Nije li došlo vrijeme kada na ovo pitanje neodgodivo trebamo potražiti odgovore i javno se o njima očitovati? Puko prisjećanje na svojedobne premijere i praizvedbe dramskih djela od prije pola stoljeća nije nam dovoljno. Želimo njihova nova čitanja, i pogledati njihove suvremene postavke. I razumije se, u međuvremenu nastalih i do danas mahom neizvođenih komada. »Osjećaj zajedničke sudbine sa drugim ovdje manjinama« [Šram, Zlatko, 2003.], želimo upotpuniti hrvatskom riječju sa scene. Sasvim pojednostavljeno: potrebno nam je u ovom podneblju Hrvatsko narodno kazalište. Ondje bismo, kako utihne pljesak i već kada se spusti zastor, retorikom kritike, povijesnim, jezičnim, estetskim, umjetničkim i dr. artefaktima visoke kulture mogli provjeravati opstojnost vlastita identiteta, pridonoseći njegovu očuvanju.

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti