Najave događanja

NASLOVNICA

Središnja institucija obnove samosvijesti

06.10.2017 00:00, Rubrika: Feljton, Broj: 755

U vrijeme kada Josip Buljovčić postaje dramaturgom, a potom i ravnateljem ovdašnje srpsko-hrvatske kazališne pozornice (1962. – 1965.), sve se češće spominje kako bi istodobno s još promišljenijom i razgovjetnijom repertoarskom retorikom valjalo i konkretno pridonijeti uvećanju glumčeve vjerodostojnosti i scenske uvjerljivosti. Primjerice, osnutkom jednog Dramskog studija gdje bi se za darovite mlade polaznike mogla upriličiti prikladna poduka kroz satove glume, kazališne teorije i dr. Od kolikog je ovo značaja moglo biti za opstanak i razvoj kazališne scene u Hrvata ovog podneblja – kao mjestom središnje institucije stalne obnove samosvijesti – ponajbolje pokazuju Josip Bajić, glumac, redatelj i intendant subotičkog kazališta, kada nakon odlaska u mirovinu u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo postavlja i režira s članovima Dramske sekcije dva komada Matije Poljakovića: Ode Bolto na ogled i Niko i ništa, kao i monodramu Josipa Klarskog Ilija Troskot i njegova dica.  
Navedene su predstave uvijek igrane pred punom dvoranom, a razdragana publika ih je rado, moglo bi se reći, netremice pratila, kako zapaža Josip Buljovčić (Subotički kazališni zapisi, 2008., 141.-142.), budući da je Bajić, »kao zaljubljenik u dijalektalni govor bačkih Hrvata – bunjevačku ikavicu – majstorski znao iskoristiti njezinu sočnu duhovitost. Ansambl je s ovim predstavama gostovao u Zagrebu, a s velikim su uspjehom izvedene i na Festivalu pučkog teatra u Hercegovcu (Hrvatska)«.     
 
Mjesto misli samoprepoznavanja i samoopisa
 
Zapitajmo se, u tom kontekstu, znamo li gdje, što, iz čega i zašto tvori i širi korijenje kazališnoj umjetnosti, kakvom je do danas gledajući doživljavamo? Po svemu sudeći, i do nas dopirući iz dubine i strukture naše vlastite srži, teško razumljive sudbine i egzistencije, još od razdoblja privrženosti ritualnom načinu života, što je odlikom drevnih naroda [Cesare Molinari, Teatro, Milano, 1972.], u prepletu, s iskustvima kulturnih obrazaca, od tada sabranih u našoj vlastitoj mentalnoj bagaži. 
Možda se, doista, upravo tako ova igra, za minulih stoljeća, učvrstila u jednu od središnjih institucija, dvonoščeva samoprepoznavanja, postavši nezaobilaznim bastionom njegova samoopisa, a također čimbenikom razumijevanja putova vlastite emancipacije, medij kroz koji se odaju i razdaju dalekosežne težnje i nakane. Rampa preko koje dvosmjerno struje retorika destrukcije, zazivajući rušenje svijeta u koji smo bačeni, uz istodobni zagovor nositelja strahova i izazova Jastva, tobože dužnom podizati ga, ugledajući se na razmjer prizora biblijskih vremena.
I kolikogod sve navedeno odisalo uljudbenim značajkama, one to neće postati dokle god ih gledatelj ne prepozna kao analog svjetova sadržanih u radosti igre, iskušavanja snage i (ne)moći riječi. Unatoč svih osuda i kletvi zbog tobože izopačene, grješne, razbludne igre sred čedne scene – posebice na račun vjere, morala, poretka, napose raznoraznih ideologija. 
 
Umjetničko-estetski credo življi od same zbilje
 
Da je u spomenutom razdoblju zaživjela inicijalna zamisao o pokretanju stalnog Dramskog studija, možda se doista mogla s dobrim razlogom iz redova darovitih amatera izdvojiti grupa od desetak (ili i više!) polaznika zavedenih čarolijom teatra i značenjem igre na sceni, koji bi potom mogli i na Akademiju, skraćujući nam put prema urgentnoj potrebi obnove profesionalnog kazališta Hrvata u Srbiji, kakvo u ovom podneblju već imaju, primjerice, Mađari i druge manjine. 
Zapitajmo se: tko bi nas, ili, što bi nas moglo onemogućiti u provedbi ove nakane? Nedostatak političke volje? Čije – naše vlastite ili (ne)čije? Nije li došlo vrijeme kada na ovo pitanje neodgodivo trebamo potražiti odgovore i javno se o njima očitovati? Puko prisjećanje na svojedobne premijere i praizvedbe dramskih djela od prije pola stoljeća nije nam dovoljno. Želimo njihova nova čitanja, i pogledati njihove suvremene postavke. I razumije se, u međuvremenu nastalih i do danas mahom neizvođenih komada. »Osjećaj zajedničke sudbine sa drugim ovdje manjinama« [Šram, Zlatko, 2003.], želimo upotpuniti hrvatskom riječju sa scene. Sasvim pojednostavljeno: potrebno nam je u ovom podneblju Hrvatsko narodno kazalište. Ondje bismo, kako utihne pljesak i već kada se spusti zastor, retorikom kritike, povijesnim, jezičnim, estetskim, umjetničkim i dr. artefaktima visoke kulture mogli provjeravati opstojnost vlastita identiteta, pridonoseći njegovu očuvanju.

Uvodnik

Tjedni komenatar

Umjereni optimizam

Nije to jedina nerealizirana preporuka s prethodnih sjednica MMO-a

Vijesti