Najave događanja

NASLOVNICA

Što je urađeno od potpisivanja Subotičke deklaracije?

06.10.2017 00:00, Rubrika: Pitanje tjedna, Broj: 755

Zvonko Tadijan, 
Sonta
I na hrvatskom i na srpskom
 
Istureni odjel glazbene škole Stevan Hristić iz Apatina, odjeljenje tambure na hrvatskom jeziku u Sonti, zaživio je, početkom rujna upisali smo i odjeljenje prvašića. Nastavnica koja dolazi obučavati djecu,  Emilija Pušić iz Rume, odnosno Novoga Sada, s njima radi vrlo kvalitetno i predano. Glazbena škola Stevan Hristić je također na dobitku, jer je, upravo zahvaljujući ovom odjelu, trojezična, što je za našu sredinu posve normalno. Mislim da su najveći dobitnici Sonćani, jer su u ovom odjelu odista našli jedan segment svoje bogate tradicije. I kao ravnatelj škole i kao glazbenik mislim da nastavnica Pušić radi vrlo predano i kvalitetno, ne zanemarujući ni školski program, ni tradiciju sonćanskih Šokaca.  Tako smo na koncertu učenika, upriličenom koncem prošle školske godine, u prvom dijelu čuli numere klasične glazbe po školskom programu, a u drugom dijelu stare šokačke numere. Koncert je i završen pjesmom Vesela je Šokadija. Upitno je koliko je tu izvediva nastava na hrvatskom ili srpskom jeziku, pošto je riječ o glazbenoj školi sa svim svojim specifičnostima. Stoga i ne možemo govoriti je li ovo odjeljenje samo deklarativno s nastavom na hrvatskom. Prezadovoljan sam i s pozicije predsjednika KPZH-a Šokadija, jer će, po svemu sudeći, udruga uskoro dobiti nove, mlade i glazbeno obrazovane tamburaše. I njihova nastavnica je pokazala dobru volju da pomogne Šokadiji u okviru svoje struke kolikogod i kadgod može.
I. A.
 
Željko Šeremešić, 
Monoštor
Susreti i razgovori potrebni
 
Svaki susret predsjednika Hrvatske i Srbije je dobro došao i u principu on uvijek relaksira odnose dviju država. Obično tada i tenzije u medijima splasnu, iako se nekada dogodi i sasvim suprotno. Dogodi se ponekad i neki konkretni pomak. Koliko znam, ono što je urađeno od obećanog prilikom susreta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i tada premijera Aleksandra Vučića je asfaltiranje ulica u Tavankutu. Ali, genaralno gledano, kvalitativnih promjena je bilo malo, ili ih skoro uopće i nije bilo. Smatram da bi, s obzirom na obilje neriješenih pitanja, dvije države, a naročito na razini predsjednika, trebale češće kontaktirati s institucijama manjinskih zajednica, odnosno njihovim predstavnicima. Najviši predstavnici država bi svojim češćim susretima amortizirali negativna strujanja kojima doprinose medijski natpisi. Običnim ljudima to dosta znači, pa čak i kada se iza tih susreta ne dogode nikakve konkretne promjene. Smatram da češći susreti i razgovori, kako najviših državnih dužnosnika tako i drugih zvaničnika, u kontinuitetu definitivno doprinose pomaku. Možda ne odmah, ali dugoročno svakako da. Puno pitanja iz bliže i daljnje prošlosti između dviju država i dalje se smatra spornim, te će to u budućnosti sigurno biti balast za odnose na najvišoj razini. Pojedinačna događanja, kao što su susreti zvaničnika, samo će na kratko otopljavati te odnose. Iako bih ipak volio da sam u krivu. 
Z. V.
 
Krunoslav Đaković,
Srijemska Mitrovica
Samo lijepa obećanja
 
Koliko god da nas je prije godinu dana ovaj susret ohrabrio i obradovao, mislim da nas toliko danas razočarava i usudio bih se reći, ponižava. Tada su dana mnoga obećanja koja su svima bili dobar signal da se odnosi između dviju država popravljaju i da Srbija konačno želi učiniti nešto po pitanju prava hrvatske nacionalne manjine. Nažalost, po ovom pitanju ne da se nije napredovalo, nego se nazadovalo. Od obećanja koja se tiču Srijema niti jedno jedino nije čak uzeto u razmatranje. Hrvatski dom u Srijemskoj Mitrovici i Hrvatski dom u Rumi nisu više nikada ni spomenuti, a kamoli da je stvar bliže rješenju (a za ovaj prvi rješenje je daleko koliko jedan potpis i štembilj). Spomenuta je kuća bana Jelačića, ali i to samo zato što se je Hrvatska pokrenula svoju aktivnost po ovom pitanju, a od Srbije su dobijena opet samo lijepa obećanja. Govorilo se o obrazovanju, udžbenicima i slično, a u Srijemu se umanjuju prava obrazovanja na hrvatskom jeziku. Od prošle godine minimalan broj učenika za formiranje grupe koja pohađa hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture je 15, a prije toga je bio 8. Objašnjenje je »štednja« što je zbilja smiješno objašnjenje budući da se radi o nekoliko profesora u cijeloj Srbiji. Kako je država u suficitu, štedjeti na nacionalnoj manjini je jasan znak da se toj manjini žele uskratiti sva stečena prava. Od svih velikih obećanja nije učinjeno gotovo ništa. Lista naših problema iznesena tada više nikoga ne zanima niti se njome itko bavi (nažalost, ni naša matična država) i ostalo je samo prazno slovo na papiru. Iskreno se nadam da griješim i da će mi netko moći  reći »nisi bio u pravu«...
S. D.

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti