Najave događanja

NASLOVNICA

Ne priznaju mi se iskustvo i znanje

13.10.2017 00:00, Rubrika: Reagiranje, Broj: 756
Reagiranje na tekst izvješća sa sjednice HNV-a objavljen u Hrvatskoj riječi broj 755

Iako sam unaprijed znala kako je mjesto ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata rezervirano za treći mandat Tomislava Žigmanova, odlučila sam se natjecati za navedenu poziciju u nadi kako će imenovani, za opće dobro hrvatske manjine u Srbiji, konačno odlučiti hoće li se baviti kulturom ili politikom. Odnosno, kako će shvatiti da poslovi vezani uz kulturu i znanost zahtijevaju potpunu posvećenost jednako kao i oni vezani uz politiku. Javnosti se obraćam radi toga što kao visoko obrazovana osoba ne mogu prijeći preko uvreda koje sam kao čovjek i doktor znanosti doživjela tijekom postupka izbora za radno mjesto ravnatelja ZKVH. 
Kao prvo, moj je zahtjev odbijen kao nepotpun uz obrazloženje kako nisam ispunila uvjete pod drugom točkom natječaja, a koji se odnose na to da kandidat mora imati pet godina iskustva rada u kulturi, znanosti ili umjetnosti. Vezano uz tu točku, priložila sam preporuku veleposlanice (svojevremeno generalne konzulice RH u Subotici) Ljerke Alajbeg u kojoj je ona navela kako sam pet godina u vrijeme njenog mandata radila poslove vezane za kulturu i hrvatsku manjinu u Srbiji. Priloženo pismo je odbačeno kao nedovoljan dokaz, odnosno da je istu potvrdu trebalo izdati Ministarstvo vanjskih poslova RH. Međutim, čak i ako se ta konstatacija uvaži, i pismo preporuke veleposlanice zanemari, Upravni odbor ZKVH zanemario je ostale moje navode koji se odnose uz istu točku natječaja, a to je kako se više od pet godina bavim znanošću budući da sam 2012. godine upisala doktorski studij koji podrazumijeva intenzivni znanstveni rad, a znanošću sam se bavila i ranije, a kao dokaz o tome imam dva objavljena rada u Srbiji i inozemstvu 2002. i 2003. godine (a što je navedeno u mom životopisu). Ta činjenica je, namjerno ili slučajno, potpuno zanemarena od strane Upravnog odbora, a kasnije i HNV-a, a predstavlja neoboriv dokaz da ispunjavam uvjete iz 2. točke natječaja. 
Nadalje, u cilju mog nipodaštavanja obezvrijeđeno je moje akademsko zvanje doktora znanosti. Na razgovoru pred Upravnim odborom ZKVH-a rečeno mi je kako se moje zvanje doktora znanosti ne može uzeti kao relevantno jer nisam nostrificirala diplomu u Srbiji. Također, rečeno mi je i da sam istu nostrificirala to bi se uzelo kao plus, a ovako ništa, pa ispada kao da nisam doktor znanosti. Malo je začuđujuće da jedna institucija hrvatske manjine obezvrjeđuje doktorat stečen u Zagrebu, a koji je upravo hrvatska država financirala u cilju jačanja hrvatske zajednice u Srbiji. Oni koji su prošli kroz doktorske studije i pisanje doktorskog rada na nekom od državnih fakulteta vrlo dobro znaju koliko rada, odricanja i živaca treba kako bi se ovaj posao priveo kraju. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da doktorski studij na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu staje 10.000 eura. Iako sam ja za studij dobila stipendiju Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske, za protekle četiri godine učestalih putovanja i raznoraznih pristojbi koje sam plaćala na fakultetu, trebala sam uložiti gotovo isti iznos vlastitog novca. Sukladno navedenom, mislim da nitko nema pravo omalovažiti uloženi rad, trud, upornost i u konačnici uloženi novac potreban kako bi se steklo zvanje doktora znanosti. Ujedno, podsjećam kako je Republika Hrvatska stipendirala pet doktoranata upravo kako bi se rad u hrvatskoj zajednici u Srbiji podigao na višu razinu. Radi toga krajnje je neodgovorno odbaciti čovjeka u kojeg su uložena ovolika sredstva i koji bi stečenim zvanjem i kontaktima rad u ZKVH podigao na višu razinu na opće dobro hrvatske manjine u Srbiji.
Također, saznala sam kako su se dovodile u pitanje moje kompetencije, te sam proglašena »nedovoljno kompetentnom« za posao ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. U svoje kompetencije uopće ne sumnjam, a vjerujem kako bih isti posao obavljala daleko kvalitetnije budući da bi mu se u cijelosti mogla posvetiti za razliku od sadašnjeg ravnatelja koji uz taj posao obnaša i niz drugih, uglavnom političkih funkcija u hrvatskoj zajednici: predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, zastupnik u Skupštini Srbije, zastupnik u Skupštini grada Subotice. 
Postavlja se pitanje koji je cilj stipendiranja doktora znanosti od strane Republike Hrvatske kada se svršenim doktorima znanosti ne daje mogućnost rada u hrvatskim institucijama, nego ih se omalovažava ili se ignoriraju njihovi zahtjevi. Svaki put kada sam se čelnicima u hrvatskoj zajednici obratila za pomoć kod zapošljavanja u gradskim institucijama na mjesta koja sam sama našla, rečeno mi je kako oni nemaju utjecaja kod sadašnjih vlasti, te kako mi ne mogu pomoći. Sada, kada se otvorilo mjesto u hrvatskoj instituciji, nastoji me se omalovažiti i obezvrijediti kao osobu i kao akademskog građanina. 
Na kraju, moram primijetiti kako nisam ni prva, a vjerujem ni posljednja osoba visokog akademskog zvanja protjerana iz hrvatske zajednice poradi interesa pojedinaca. Za razliku od drugih manjinskih zajednica koje su ponosne na svoje doktore znanosti, u hrvatskoj zajednici za njih nema mjesta. Prisjećam se tu riječi biskupa Ivana Antunovića koji je još prije 150 godina ovdašnje Hrvate upozorio kako nisko vrjednovanje obrazovanja i nepoštovanje obrazovanih ljudi vodi u propast. Nažalost, moram primijetiti kako su njegove riječi i danas aktualne, a kuda će nas takav stav odvesti, više je nego očito.
dr. sc. Aleksandra Prćić

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti