Najave događanja

NASLOVNICA

Ne priznaju mi se iskustvo i znanje

13.10.2017 00:00, Rubrika: Reagiranje, Broj: 756
Reagiranje na tekst izvješća sa sjednice HNV-a objavljen u Hrvatskoj riječi broj 755

Iako sam unaprijed znala kako je mjesto ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata rezervirano za treći mandat Tomislava Žigmanova, odlučila sam se natjecati za navedenu poziciju u nadi kako će imenovani, za opće dobro hrvatske manjine u Srbiji, konačno odlučiti hoće li se baviti kulturom ili politikom. Odnosno, kako će shvatiti da poslovi vezani uz kulturu i znanost zahtijevaju potpunu posvećenost jednako kao i oni vezani uz politiku. Javnosti se obraćam radi toga što kao visoko obrazovana osoba ne mogu prijeći preko uvreda koje sam kao čovjek i doktor znanosti doživjela tijekom postupka izbora za radno mjesto ravnatelja ZKVH. 
Kao prvo, moj je zahtjev odbijen kao nepotpun uz obrazloženje kako nisam ispunila uvjete pod drugom točkom natječaja, a koji se odnose na to da kandidat mora imati pet godina iskustva rada u kulturi, znanosti ili umjetnosti. Vezano uz tu točku, priložila sam preporuku veleposlanice (svojevremeno generalne konzulice RH u Subotici) Ljerke Alajbeg u kojoj je ona navela kako sam pet godina u vrijeme njenog mandata radila poslove vezane za kulturu i hrvatsku manjinu u Srbiji. Priloženo pismo je odbačeno kao nedovoljan dokaz, odnosno da je istu potvrdu trebalo izdati Ministarstvo vanjskih poslova RH. Međutim, čak i ako se ta konstatacija uvaži, i pismo preporuke veleposlanice zanemari, Upravni odbor ZKVH zanemario je ostale moje navode koji se odnose uz istu točku natječaja, a to je kako se više od pet godina bavim znanošću budući da sam 2012. godine upisala doktorski studij koji podrazumijeva intenzivni znanstveni rad, a znanošću sam se bavila i ranije, a kao dokaz o tome imam dva objavljena rada u Srbiji i inozemstvu 2002. i 2003. godine (a što je navedeno u mom životopisu). Ta činjenica je, namjerno ili slučajno, potpuno zanemarena od strane Upravnog odbora, a kasnije i HNV-a, a predstavlja neoboriv dokaz da ispunjavam uvjete iz 2. točke natječaja. 
Nadalje, u cilju mog nipodaštavanja obezvrijeđeno je moje akademsko zvanje doktora znanosti. Na razgovoru pred Upravnim odborom ZKVH-a rečeno mi je kako se moje zvanje doktora znanosti ne može uzeti kao relevantno jer nisam nostrificirala diplomu u Srbiji. Također, rečeno mi je i da sam istu nostrificirala to bi se uzelo kao plus, a ovako ništa, pa ispada kao da nisam doktor znanosti. Malo je začuđujuće da jedna institucija hrvatske manjine obezvrjeđuje doktorat stečen u Zagrebu, a koji je upravo hrvatska država financirala u cilju jačanja hrvatske zajednice u Srbiji. Oni koji su prošli kroz doktorske studije i pisanje doktorskog rada na nekom od državnih fakulteta vrlo dobro znaju koliko rada, odricanja i živaca treba kako bi se ovaj posao priveo kraju. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da doktorski studij na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju u Zagrebu staje 10.000 eura. Iako sam ja za studij dobila stipendiju Ministarstva znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske, za protekle četiri godine učestalih putovanja i raznoraznih pristojbi koje sam plaćala na fakultetu, trebala sam uložiti gotovo isti iznos vlastitog novca. Sukladno navedenom, mislim da nitko nema pravo omalovažiti uloženi rad, trud, upornost i u konačnici uloženi novac potreban kako bi se steklo zvanje doktora znanosti. Ujedno, podsjećam kako je Republika Hrvatska stipendirala pet doktoranata upravo kako bi se rad u hrvatskoj zajednici u Srbiji podigao na višu razinu. Radi toga krajnje je neodgovorno odbaciti čovjeka u kojeg su uložena ovolika sredstva i koji bi stečenim zvanjem i kontaktima rad u ZKVH podigao na višu razinu na opće dobro hrvatske manjine u Srbiji.
Također, saznala sam kako su se dovodile u pitanje moje kompetencije, te sam proglašena »nedovoljno kompetentnom« za posao ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. U svoje kompetencije uopće ne sumnjam, a vjerujem kako bih isti posao obavljala daleko kvalitetnije budući da bi mu se u cijelosti mogla posvetiti za razliku od sadašnjeg ravnatelja koji uz taj posao obnaša i niz drugih, uglavnom političkih funkcija u hrvatskoj zajednici: predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, zastupnik u Skupštini Srbije, zastupnik u Skupštini grada Subotice. 
Postavlja se pitanje koji je cilj stipendiranja doktora znanosti od strane Republike Hrvatske kada se svršenim doktorima znanosti ne daje mogućnost rada u hrvatskim institucijama, nego ih se omalovažava ili se ignoriraju njihovi zahtjevi. Svaki put kada sam se čelnicima u hrvatskoj zajednici obratila za pomoć kod zapošljavanja u gradskim institucijama na mjesta koja sam sama našla, rečeno mi je kako oni nemaju utjecaja kod sadašnjih vlasti, te kako mi ne mogu pomoći. Sada, kada se otvorilo mjesto u hrvatskoj instituciji, nastoji me se omalovažiti i obezvrijediti kao osobu i kao akademskog građanina. 
Na kraju, moram primijetiti kako nisam ni prva, a vjerujem ni posljednja osoba visokog akademskog zvanja protjerana iz hrvatske zajednice poradi interesa pojedinaca. Za razliku od drugih manjinskih zajednica koje su ponosne na svoje doktore znanosti, u hrvatskoj zajednici za njih nema mjesta. Prisjećam se tu riječi biskupa Ivana Antunovića koji je još prije 150 godina ovdašnje Hrvate upozorio kako nisko vrjednovanje obrazovanja i nepoštovanje obrazovanih ljudi vodi u propast. Nažalost, moram primijetiti kako su njegove riječi i danas aktualne, a kuda će nas takav stav odvesti, više je nego očito.
dr. sc. Aleksandra Prćić

Uvodnik

Tjedni komentar

Blaćenje i odgovornost

Nije samo stvar Hrvata već stvar vladavine zakona u kojoj se ne tolerira tako olako kršenje zakona, etičkih i profesionalnih normi

Vijesti