Najave događanja

NASLOVNICA

Trajna privlačnost stubišta visoke klizavosti

08.12.2017 00:00, Rubrika: Feljton, Broj: 764

Satira nastala na prizorima iz suvremenog života, znakovita naslova: Kad Bog đavlu kumuje, što ju je Matija Poljaković napisao 1963. godine, praizvedena je 9. svibnja 1967. godine u režiji Mirka Huske – a ostvarena je uz sudjelovanje glumaca: Geze Kopunovića, Petra Radovanovića, Radeta Stojanova, Mihajla Jančikina, Milana Pinterovića, Josipa Bajića, Ilije Draškovića, Jevrema Uroševića, Aleksandra Ugrinova, Milenka Rastovića, Vojislava Cinkoskog, Ivice Andrejevića, Katarine Bačlija, Stevanke Češljarov, Slave Bulgakov i Danice Lazarević, te scenografiju Pálla Petrika, a u kostimografiji Marije Zidarić. 
Prije no se zapitamo što je zajedničko svim Poljakovićevim satirama koje su do tada, ali i kasnije, bile postavljene u subotičkom kazalištu, spomenimo se također i drugih djela poput: Oprostite, umro sam, a osobito preko Para žutih cipela, što su doslovce izazvale snažan politički potres širih razmjera, preko Ludograda, do satiričnog komada Herojima slava, nama ono više – i valja podsjetiti: »satira označava književno djelo u kojem je na podrugljiv, ali i duhovit način izražena oštra osuda jednog društva ili ljudskih mana«. 
Polazeći iz života kakav ovdje jest, tvrdokorna okruženja vladajućih prilika i dobro mu znanih oblapornih likova, vazda, i glede svega, Poljaković ih sve zajedno u svojim satiričnim rukopisima postupno razgolićuje, ustrajno, duhovito, spisateljski domišljato i posve bez ostatka, obnažuje, a potom ih prepušta sudu javnosti – gledateljima, stručnoj kritici, teatrologiji... 
A kako ovo podnose njegovi junaci? Fino! Unatoč uočljivo nasapunjanog stubišta, visoke razine klizavosti, mjestimice, ako ne baš i po sam život opasne, po karijeru u svakom slučaju, čeljad tu alavu, što nitko neće omesti i onesposobiti u nebrojenim pokušajima da se dočepa vlasti premećući se po skalinama pohlepe i častohleplja, podlosti i gluposti. U tom se pogledu do danas malo što izmijenilo.
 
Rušenje neprihvatljivih ideoloških kanona
 
Uistinu, Matija Poljaković je tragom procesa započetog na Kongresu jugoslavenskih pisaca 1952. u Ljubljani gdje je Miroslav Krleža, kao njegova središnja osobnost svojim zalaganjem označio potpun i bespovratni raskid sa socijalističkim realizmom, ideološki nametnutim smjerokazom, prema kojem su se pisci i umjetnici općenito trebali rukovoditi i po potrebi zatvarati oči, te isključivati ovu ili onu polovicu mozga ili ga do boli u cijelosti ignorirati. 
Umjesto prava na šutnju, stvarateljima je dopušteno neka otvorenih očiju prate sve što se zbiva u prostoru njihova okruženja te da bez ustručavanja hrabro progovaraju o moralnom posrnuću, svim porocima i zloćama, rugajući se i ismijavajući svaki izostanak pameti, tamo gdje bi obvezatno morala nazočna biti, gdje se bez nje ne može! 
Da bismo ovo danas ma i djelomice razumjeli i kroz smisao zalaganja Poljakovićeva djela Kad Bog đavlu kumuje, treba se podsjetiti društvenog konteksta s početka šezdesetih godina i nešto kasnijeg razdoblja kada pozornost na javnoj sceni sve više privlači grupa profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta – prije svih Gajo Petrović, Predrag Vranicki, Danko Grlić, Milan Kangrga i još neki – nakon što pokrenu Ljetnu filozofsku školu na otoku Korčuli i časopis Praxis, neskriveno ondje zagovarajući za ono doba smjele reformističke ideje potkrepljujući ih oštrom, ali razložnom kritikom na račun onodobnog stanja marksističke misli i dosezima socijalizma u socijalističkim zemljama i Jugoslaviji. 
Ovakvo što je do tada bilo posve nezamislivo i svaki se pokušaj kritike završavao na isti način – grubim uklanjanjem iz javnog života pa i višegodišnjim zatvorom, kao u slučaju Milovana Đilasa, kada se drznuo početkom pedesetih kritizirati partijski i državni vrh kojemu je i sam pripadao. Za razliku od Đilasa, Korčulanska ljetna škola se održala punih deset godina, unatoč žestokih kritika vodećih komunista, pa čak i samoga Tita (nadalje Bakarića i još nekolicine važnih likova iz državno-partijskog vrha), zahvaljujući velikom međunarodnom ugledu Škole. U tom, dakle, ozračju treba gledati i na pojavu Poljakovićeve satire Kad Bog đavlu kumuje, u kojoj je, kako zapaža Ivanka Rackov, prikazano što se zbiva kad se vlast združi s đavlom, tada se na važna mjesta (a tek u fotelje!) uvuku neznalice i gmizavci – u simbolično-metaforičnom polju Dobro sa Zlim; kada neradnicima i glupacima, a oni se ne libe niti jedne nečasne rabote, izuče sve »đavolje škole«, za koje se kada i ako dospiju pred sud, sam Đavo skrbi i ondje ih brani, da im ni dlaka ne usfali s glave. [Rackov, I. Rukovet 331-332.]
 
Mogu li dobro i zlo otići nekamo?
 
Glavna ličnost u ovoj tročinoj satiri Matije Poljakovića je uistinu sam Đavao, mada on formalno gledano scenom dominira samo tijekom prvog čina, kada njegove opačine dolaze do punog izražaja, dok drugi čin pripada Bogu, a treći čin Tužitelju, koji odlučno traži najstrože kazne za Đavla i njegove sljedbenike. Redatelj je slijedio piščeve nakane, gradeći sukob među glavnim likovima te je predstavu nosio Petar Radovanović, tumačeći Đavla, dok je Geza Kopunović u ulozi Boga ostao odveć suzdržan, gotovo neodređen i nepotrebno folklorno obilježen. Mihajlo Jančikin, pak, u ulozi Tužitelja, uspio je pronaći pravu mjeru svoga scenskog učinka. Páll Petrik s uspjehom je riješio scenografiju prilagodivši je istovremenim, paralelnim događanjima, ili simultanoj smjeni na sceni.

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti