Najave događanja

NASLOVNICA

Nestašni dečko sonćanske glazbene scene

08.12.2017 00:00, Rubrika: Mini intervju , Broj: 764

Otkad mu se prvo glazbalo našlo u rukama, Aljoša Mihaljev je osjetio da će mu glazba biti ispunjenje duše i vodilja kroz život. Upisao je glazbenu školu u nadi da će biti harmonikaš. No, život mu se kretao posve drugim tokovima, a i danas, kao četrdesetgodišnjak, još uvijek uživa u svojim glazbenim lutanjima. 
U glazbenoj izobrazbi niste dospjeli do kraja. Iz kojih razloga? 
Malo vlastitom krivicom, malo krivicom ljudi koji nisu imali sluha za moju želju, nestao mi je početni entuzijazam, no ipak sam nastavio glazbenu izobrazbu. Imao sam nekoliko koncerata i nastupa u organizaciji Glazbene škole Stevan Hristić u Apatinu. Upisao sam i srednju Glazbenu školu u Subotici, ali zbog ratnih zbivanja i slabog materijalnog stanja bio sam prinuđen prekinuti školovanje. No, nisam mirovao. Počeo sam do tada stečeno znanje prenositi na mlađe generacije. Imao sam dvanaest učenika, od kojih su petero i danas aktivni glazbenici. Bombardiranje Srbije 1999. godine polučuje kod mene novi preokret i tada se potpuno posvećujem izvornom folklornom stvaralaštvu, u koje sam zakoračio još 1993. godine. 
Bili ste član većeg broja KUD-ova i tamburaških sastava. Koliko su za glazbenika korisne promjene sredina? 
Točno, radio sam u više KUD-ova i tamburaških sastava, iza mene su ostajali dobri rezultati, a najdraže nagrade bila su mi brojna putovanja, koja je tada većina mogla samo sanjati. Tako sam obišao Grčku, Španjolsku, Austriju, Njemačku, Mađarsku, Rumunjsku, Ukrajinu, Hrvatsku, Makedoniju i puno gradova po Srbiji. Promjene su vrlo korisne, ukoliko se sam glazbenik može brzo uklopiti u novu sredinu. Tako se uvijek može naučiti nešto novo, što kroz običaje i kulturu, što kroz tehniku sviranja.
Tijekom  rada u KUD-ovima često ste bili u sukobu s pojedincima. Zbog čega?
Nažalost, jesam, najčešće zbog razilaženja u načinu rada. Jednostavno, uvijek sam želio KUD-ove u kojima sam radio svrstati u rang s drugim udrugama, koje su daleko bolje radile i daleko više putovale. Iz nekog razloga uvijek sam ostajao u manjini, ponekad čak i usamljen, jer nisam nailazio na podršku i razumijevanje onih koji nisu bili spremni prihvatiti moj način i tempo rada, uvijek s izlikom nemoguće, mi smo amateri. Od  pojedinaca sam potporu imao samo do granica koje su im odgovarale i ni korak više.
 Osnovali ste TS Sonćanski biseri i za kratko vrijeme postigli zapažene uspjehe. Zbog čega je uslijedio zastoj u radu? 
U ljetnim mjesecima 2012. godine okupio sam neke od svojih učenika s ciljem da formiramo jedan komercijalni bend, koji bi bio nešto posve novo u Sonti. Na prvom nastupu pitali su kako nas najaviti, prvo što mi je palo na pamet, bilo je Sonćanski biseri. Sonćanski, zbog promocije mjesta u kojem živimo, a biseri su imali dva značenja: biser kao biser i drugo, svatko je biser na svoj način. U kratkom razdoblju stali smo uz rame s mnogim znatno poznatijim od nas. No, u lokalnoj političkoj zajednici nije bilo sluha za ono što radimo, pa je izostala svaka potpora. Pretpostavljam da bi se našim usponom osjetili ugroženi neki koji su očito bili miljenici lokalnih političkih garnitura. Recimo, bilo je preliminarnih dogovora da se manifestacija Bisernica Janike Balaža rasporedi na tri dana u tri različita mjesta, jedna od opcija bila je Sonta. Poslije svega, možda je i dobro što do realizacije ovoga prijedloga nije došlo, jer bi to bilo sve, samo ne bisernica i nisam želio skrnaviti ime jedne od najvećih legendi svijeta tambure, svevremenskog Janike Balaža. Tada sam na svojoj koži spoznao značenje uzrečice »nitko u svom selu ne može biti pop«. Svatko od nas nastavio je nekim svojim putem, a ja se i dalje pitam gdje je greška i zašto mora tako.
Bili ste aktivni i u KPZH-u Šokadija. Iz kojih razloga ste odjedanput netragom nestali?
Ne bih se složio s konstatacijom »nestao netragom«. Tu sam, ali sam jednostavno razočaran načinom vođenja politike društva. I danas smatram da je u Šokadiji sve ostalo isto, iako je došlo do mnogih promjena. Ostao je taj centralistički sustav, koji je ponekad dobar za vođenje sekcija, ali ne i za samo vođenje društva. Tu ne mislim na pojedince nego na čitavu  rukovodeću garnituru. Općenito, moji sukobi s pojedincima bili su isključivo u cilju dobrobiti i napretka samog društva, a tek poslije ostvarenja nekih planiranih ciljeva mogla su doći u obzir druženja i zabave. Pojedinci su u svemu bili bitniji nego društvo općenito, pa su u radu vidjeli osobnu korist, samo nikada mi nije bilo jasno koju, jer koliko vidim društvo i dalje stagnira. 
U obitelji ste druga generacija glazbenika. Ima li treće?
Ima, ali sve sam prepustio slučaju. Ne bih volio da sin Nikola doživi sve što sam ja doživio i da proživljava nepravdu. Ljudi još dugo neće shvatiti da rad u sportu i u kulturi, čiji je dio i glazba, moraju voditi oni koji znaju i sve dok su u vrhu, treba ih apsolutno podupirati, pa će biti i uspjeha. Tako za sada treća generacija miruje i mogu reći da me to trenutačno raduje.
 

Uvodnik

Tjedni komentar

Glasovanje nogama

Ono što nisu učinile ratne devedesete, učinit će, po svemu sudeći vrijeme produljene tranzicije

Vijesti