Najave događanja

NASLOVNICA

Olako etiketiranje

12.01.2018 00:00, Rubrika: Kolumna, Broj: 769
Treća strana medalje

Stara latinska izreka kaže: »Nomen est omen« što znači ime je znak, sudbina. Prema tom uvjerenju roditelji su birali imena djeci, npr. Srećko – da bude sretan, Zdravko – da bude zdrav, tako nastaju i tzv. zaštitna imena npr. Vuk – da se zaštiti od bolesti itd. Dati nečemu ime ima i simbolično značenje, npr. božansku moć. Biblija počinje: »Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog ‘Neka bude svjetlost’. I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi svjetlost od tame.« U Rječniku simbola piše: »vjerovanje u moć imena... je karakteristična za primitivni mentalitet. Poznavati ime, izgovarati ga ispravno, znači moći imati moć nad bićem ili predmetom«. Tko daje ime zadobit će moć nad nekim. 
Sve ovo palo mi je na pamet jedno jutro uz obvezno ispijanje kave slušajući razgovor između voditeljice i gosta, nekog mladog visokog dužnosnika vladajuće stranke. Da budem potpuno iskren, ovakve razgovore slušam »s pola uha« ili uopće ne slušam. TV mi služi samo kao neka »zvučna kulisa« ali jedna sintagma mi je zaokupila pažnju. Tema razgovora bila je oko budućih, još neraspisanih lokalnih izbora u Beogradu. Sugovornik je upotrebio izraz »tajkunsko-lopovska koalicija« koja se sprema da od sadašnjih »nepobjedivih« na vlasti, preotme vođenje glavnog grada naše lijepe domovine. U stvari, taj mladi jurišnik vladajuće stranke, sebi je pripisao božansku moć i u službi birača »odvojio je svjetlost od tame«; zna se tko u ovoj priči predstavlja tamu – ta »tajkunsko-lopovska koalicija«. Tko ima volje, strpljenja ili dozu humora na sjednicama raznih skupština, koji se prenose preko TV-a, svaki put može čuti ovakvu vrstu etiketiranja.
 
Bit demokracije
 
Svidjelo nam se to ili ne, zasad je demokracija »najbolji društveni sustav« u kojem vlada većina uz obvezno poštovanje mišljenja manjine. Ovo je, naravno, samo teorijska pretpostavka jer su npr. pred zakonom svi jednaki, ali neki neregulirani problemi odredit će se »po podzakonskim aktima« i tu počinju problemi. Svaki zastupnik je dužan poštovati dostojanstvo drugih zastupnika i same Skupštine, ali nažalost događaju se i ispadi i »pozicije i opozicije«, pa se naravno događaju – opet etiketiranja. Što zapravo znači etiketiranje? Naravno, ne mislim doslovce na lijepljenje etikete. »Etiketa (je) neargumentiran, obično negativan sud o kome (npr. prilijepiti kome etiketu izdajnika)« a »etiketirati (je): neargumentirano iznijeti, iznositi sud, mišljenje o kome ili o čemu«. Ovako definira Rječnik stranih riječi ove pojmove. 
Ne trebate misliti da je ovo novina naše još nerazvijene tranzicijske demokracije. Svojevremeno su studente, koji su 1968. godine sudjelovali na demonstracijama u Beogradu, nazivali »anarho-liberalnim snagama, koji imitiraju studente u europskim zemljama«. Naravno, ovu besmislenu etiketu možemo shvatiti tek u kontekstu tadašnjeg socijalističkog režima, koji je zazirao od liberalizma, a pogotovo od anarhizma, ideje koju su svi tadašnji režimi osuđivali. Tadašnje naše vođe su uprostili stvar: od dva »đavola« napravili su jednog. To se i danas radi: ili je netko tajkun (ma što to značilo) ili je običan (istina nedokazan) lopov. Što se tiče etiketiranja, stvar je još gora: kada se razilaze politički istomišljenici (što ni danas nije tako rijedak slučaj), onda se naveliko lijepe etikete tipa: »izdajnik i špijun«; »strani agent i plaćenik«; »karijerist svih boja«; »hladni i bezdušni intelektualac«... Istina, ove kvalifikacije su se pojavile u listu Borba 1948. godine, ali čini mi se da i danas zvuče poznato. Pregledajte samo naslovnice tabloida.
 
Privatno etiketiranje
 
Mada se suvremena porodica mijenja, »osnovi lijepljenja etiketa« ipak počinju u njoj. Komentari tipa: ti si lijen, ništa ne radiš, ne zarađuješ dovoljno itd. često se čuju u obiteljima. A »samo« smo lijepili etikete jedan drugome. Takva praksa se nastavlja i u »društvu« među prijateljima ili prijateljicama. Često se tema razgovora svodi na lijepljenje etiketa, najčešće na onog tko trenutno nije prisutan. To se obično zove ogovaranje. Većina ljudi je sklona da na bazi nepotpunih saznanja donese »konačni sud« o nekom ili nekom događa(n)ju. Time se oblikuje i javno mnijenje, koje istražuju razne agencije, ali suština je ista: lijepimo etikete i često nasjedamo na zalijepljenu etiketu. Političari raznih orijentacija upravo na to i računaju i zato su tako vrijedni u etiketiranju. 

Uvodnik

Tjedni komentar

Blaćenje i odgovornost

Nije samo stvar Hrvata već stvar vladavine zakona u kojoj se ne tolerira tako olako kršenje zakona, etičkih i profesionalnih normi

Vijesti