Širom Vojvodine
Njeno visočanstvo kaljeva peć
Ne znam ima li to veze s prezimenom njegove prabake – Pećar, višedesetljetnim iskustvom rada u dimnjačarskom poduzeću ili prosto s nekim prirodnim osjećajem, tek Đuri Paliću zidanje kaljevih peći, silom prilika, ili neprilika, postao je svakodnevni posao. A toliko mu je legao pod ruku da kaljevima i blatom od pljeve toliko vješto barata da mu je dovoljan jedan dan da izida prosječnu kaljevu peć. Uz garanciju da će se domaćini tijekom zime sigurno dobro ogrijati. A dobiti baš Đuru za pećara znači zauzeti mjesto na listi čekanja, jer se na ovog majstora čeka i po mjesec dana. Ne zato što se majstor Đuri ne radi, već što vođeni preporukom susjeda, prijatelja, rođaka, poznanika mnogi žele baš majstora Đuru u svojoj kući. A da je bilo drugačije majstor Đura bi sada trošio svoje mirovinske dane i tu i tamo, čisto radi kondicije, izidao koju kaljevu peć.
Preporuka najbolja reklama
Nije da majstor Đura nije htio u mirovinu, i to poslije odrađenog staža u somborskom poduzeću Odžačar. Majstor Đura je htio, ali nije mu dao zakon, jer falilo mu je, ne godina staža već godina života. Htio je onda majstor Đura otvoriti svoj obrt i baviti se dimnjačarskim uslugama. Ali ni to nije moglo, jer, kako mu je rečeno, time se mogu baviti samo komunalna poduzeća. Tako je silom prilika postao pećar. Sa skoro 41 godinom mirovinskog staža. Ali će na mirovinu morati pričekati još tri godine, jer prije 58. u mirovinu, bez obzira na staž, ne može, jer tko mu je kriv što je počeo rano raditi i što je radio posao s beneficiranim stažom.
»Kaljeve peći zidao sam i tijekom rada u Odžačaru. Znači, nisam krenuo bez nekog znanja i iskustva, ali kao kod svakog zanata i ovdje se uči. Svaki dan. Uvijek ima nešto novo. Izađu novi alati koji olakšavaju posao, novi materijali se pojave, novi proizvođači kaljevih peći, a svaki ima neki svoj kalup«, priča Đura.
Kod pitanja koliko u svojih deset prstiju ima izidanih peći, malo zastaje i zbraja u glavi.
»Pa ne znam, samo u posljednje tri-četiri godine izidam stotinjak peći godišnje. Nekom je to možda puno, ali ako od toga živite onda morate raditi iz dana u dan i svojim radom stjecati povjerenje kod mušterija. Meni reklama preko oglasa, flajera u poštanskim sandučićima ili okačena na drvo ne treba. Mušterije do mene dolaze po preporuci. To je najbolja i najsigurnija reklama«, kaže Đura.
A sezona poslova počinje čim se otopli i domaćini se oproste grijanja. A traje do kasne jeseni, ali ima i onih okašnjelih koji se u sred zime sjete da bi se grijali baš na kaljevu peć. Tu i tamo dogodi se zimi i po neko čišćenje peći, ali ona puna sezona za mjastora Đuru je od svibnja do studenog.
Žuta zemlja i pljeva od ječma
Iskusni majstor zna: najvažnije je dobro postaviti osnov i dobro postaviti izvod dimnih plinova. U Somboru se, kaže, rade dvije-tri varijante, ali on se drži onoga što je naučio od starih, priznatih somborskih pećara.
»Peć može naizgled biti savršena, ali to ne znači da će i dobro grijati. Hoće li se domaćini ogrijati ili ne, ovisi od vještine majstora. Netko će reći ovisi i od kaljeva, ali nisu tu presudni kaljevi već majstor. Svi kaljevi griju, ali samo ako majstor dobro izida peć. Netko će reći bolje je zidati peć od starih, netko opet od novih kaljeva. Ja bih rekao da je uvijek bolja nova peć. Naravno, ukoliko se to može platiti. Ali uz održavanje i pretres, znači ako se peć pazi, njen vijek je stotinjak godina. Zidao sam ja peć od kaljeva starih 120 godina, ali ta peć je bila redovito održavana i evo i danas dobro grije. Peć koja se koristi svake zime, ovisno o zemlji, šamotu i crijepu, trebala bi se pretersati ili jednostavnije rečeno ponovno zidati, nakon 10 do 15 godina.
»Netko sada blato pravi od žute zemlje i pijeska, nekada se to radilo od žute zemlje i svinjskih dlaka, a ja radim od žute zemlje i pljeve. Najbolja je ona od ječma, ali je danas teško doći do nje. Žute zemlje ima oko Sombora, a snalazim se i za pljevu od ječma«, kaže naš sugovornik koji je peći zidao od Sombora do Beograda i još malo dalje do Šapca, pa u Bosni, Baranji...
A već za koji dan, dok rasčisti gužvu u Somboru, će put Maradika jer ga i tamo čeka posao. Za jedan dan, uz svog pomoćnika, izida peć s osamdesetak kaljeva, za one veće treba ipak dva dana. Kaže, nekad su stariji majstori to radili drugačije. Započnu po dva-tri posla u jednom danu, pa je onda i zidanje manjih peći trajalo dva-tri dana. Danas svi sve hoće brzo, pa se Đura trudi da što može završi za jedan dan.
»Vraćaju se ljudi kaljevim pećima, jer to je ipak najjeftinije grijanje. Mala je potrošnja, a velika iskorišćenost. Za jednu kaljevu peć tijekom sezone treba oko pet kubičnih metara tvrdih drva. Obično se jednom peći griju po dvije prostorije, ali za to trebaju veće peći, one od 130-140 kaljeva. Najzahtjevniji posao koji sam radio bile su peći od 240 kaljeva, peći izložene u muzeju, zatim peći u šalter sali Županije koje su prvo izbačene, pa onda, s obzirom na to da su pod zaštitom, vraćene. Tu sam krenuo od hrpe pobacanjih kaljeva i trebao mi je samo jedan dan da, kao slagalicu, poslažem kaljeve«, zaključuje Đura.
Z. Vasiljević
