Arhiv tekstova
18.05.2007
Poezija u pastelu
Poznata samouka slikarica iz Subotice Ruža Tumbas obilježit će 50 godina rada retrospektivnom izložbom, koja će večeras (petak, 18. svibnja), s početkom u 19 sati, biti otvorena u subotičkoj Modernoj galeriji »Likovni susret«. Tim povodom »autorica samosvojnih pastela koji su se potvrdili kao dokumenti nepovratno izgubljenih, jedinstvenih znamenja ovog podneblja« govori za naš list o svim značajnijim momentima koji su obilježili polovicu stoljeća (i više od toga) njezina likovnog stvaralaštva.
HR: Slikate od najmlađih dana, a ljubav prema likovnoj umjetnosti, kako sam negdje pročitao, naslijedili ste od oca. Kažite nam više o Vašim prvim susretima s likovnom umjetnošću?
Još kao mala voljela sam crtati, osobito salaše. Imali smo rođake kod kojih sam boravila ljeti na salašu. Za mene je salaš pojam: žito, oranice, klupe, slama, ptice, okoliš – to me je oduševljavalo još kao malu. Kasnije u školi, profesorica likovnog znala je pohvaliti moje crteže olovkom. Također, u svesci iz mađarskog jezika između metodskih jedinica trebao je biti jedan crtež, neki motivi u bojama u olovci, te je i profesorica mađarskog primijetila kako lijepo radim. Ostale su učenice preslikavale ove motive od mene.
HR: Iako slavite 50 godina slikarskog rada, slikarstvom ste se bavili i prije. Naime, 1948. tvornica »Bratstvo«, u kojoj ste tada radili, priredila Vam je izložbu na Vikend naselju…
Budući da sam lijepo crtala, nakon mature zaposlila sam se u »Bratstvu«, gdje sam radila djelovodni protokol s kaligrafijom. Bila je to u izložba u okviru otvorenja Vikend naselja na Paliću. Za tu sam prigodu zamoljena uraditi nekoliko radova, naslikala sam pet slika u tehnici ulja i sve ih je otkupio sindikat.
HR: Prvo sudjelovanje na skupnoj izložbi imali ste 1957. godine, na izložbi slikarskih radova amatera članova likovne sekcije poduzeća »Bratstvo«, koju je otvorio književnik Josip Klarski...
Godine 1956. pohađala sam tečaj figuralnog crtanja u Subotici, oko pola godine. Iduće godine oformljena je likovna sekcija poduzeća »Bratstvo«, čiji je osnivač bio Lajčo Evetović, a ja sam u toj skupini bila jedina žena. Od članova te sekcije danas smo živi samo Žarko Rafajlović i ja.
U to vrijeme naslikala sam svoje prve samostalne slike – »Put u predgrađu«, »Krovovi«, »Begonije«, »O šumi« i »Cigansko naselje« s kojima sam se na ovoj skupnoj izložbi predstavila.
Uzor mi je tada bio Milan Konjović, nanosila sam boje slobodno, nisam »pimplala« kao kasnije. Inače, do tada sam samo preslikavala s razglednica, tako sam, među ostalim, slikala »suncokrete« Van Gogha.
HR: U početku ste radili slike u ulju, ali ste poslije prešli na tehniku pastela...
Sve do 1967. radila sam u tehnici ulja, kada sam po nagovoru Stipana Šabića počela raditi u tehnici pastela. Pastel je u međuvremenu postao moje opredjeljenje i njime sam se proslavila. Finoću, dubinu, svu ljepotu mogu postići u ovoj tehnici.
HR: Vaši su radovi poznati po tzv. »zavičajnoj ukorijenjenosti«. Često ste slikali prizore koji se gube u nepovrat; bili su to prvenstveno salaši, ali i ljetni putovi, šikare, bagremove šume, ušorene kuće na samom kraju varoši...
Salaši su moja stara ljubav te predstavljaju značajan motiv u mojem radu. Prvi salaš u pastelu uradila sam 1969. i on se nalazi u Zavičajnoj galeriji »dr. Vinka Perčića«. To sam radila prema skici koju sam napravila na izletu na Hajdukovu.
Što se tiče prizora koji danas polako nestaju, imam »skitzen-block«, star 40-50 godina, kojeg još uvijek čuvam i po tim skicama ponekad radim. Od tema sam radila i mrtvu prirodu, cvijeće, sve osim likova. Priroda je čest motiv na mojim slikama, a poseban doživljaj za mene je raditi na otvorenom, pod svodom nebeskim.
HR: Vaše slike rese zidove mnogih privatnih kuća, ali i poduzeća i banaka. Imate li podatak koliko ste slika naslikali i gdje se sve one nalaze?
Naslikala sam preko tisuću slika. Ljudi su moje slike kupovali i nosili kao poklon, tako da se one danas nalaze na svim kontinentima, osim u Africi.
HR: Imate li nekog posebnog uzora u likovnoj umjetnosti?
Poseban dojam na mene ostavile su slike Zdravka Mandića, odnosno izmaglica u njegovim radovima. Sličnu pojavu kod mene je prepoznao povjesničar umjetnosti Bela Duranci, rekavši mi kako je to ono što mu se najviše sviđa na radu kojeg sam mu jednom davno pokazala.
Inače, pokojni odvjetnik Raša Kujundžić imao je jako lijepu kolekciju slika i on mi je s jedne izložbe otkupio dvije slike te me pozvao kući, gdje mi je pokazao kako su se moje slike našle pokraj Mandićevih. To mi je bilo posebno drago.
HR: Jednom ste rekli za sebe da ste »samouka liričarka«. Možete nam pojasniti ovu sintagmu?
Pa nema su tu puno što dodati, moji su radovi moja poezija u slikama.
HR: U Vašoj slikarskoj karijeri, koji biste događaj izdvojili kao poseban?
Svakako su to moje prve izložbe, samostalna i kolektivna. Također i prva »Dužijanca« 1968. kada sam sudjelovala na skupnoj izložbi, te izložba povodom osnutka HKUD »Bunjevačko kolo« 1970. kada sam izlagala skupa s Ivanom Tikvickim-Pudarom, Markom Vukovićem, Cecilijom Milanković… Izdvojila bih i izložbu u okviru »Dužijance« 1992. u »Likovnom susretu«, te izložbu povodom 40 godina mojeg rada, koja je priređena 1997. godine u vestibilu Gradske kuće.
HR: Kada se osvrnete unatrag, jeste li zadovoljni onim što ste učinili na planu bavljenja slikarstvom? Imate li nekih neostvarenih želja?
Nemam. Ipak sam ja amaterka, nisam pohađala umjetničke škole i prisustvovala satima slikanja... Pedeset godina je prošlo i mogu reći kako sam zadovoljna onime što sam ostvarila.
HR: Kažite nam na kraju razgovora, što će publika moći vidjeti na izložbi večeras?
Bit će izloženo oko 50 slika – od mojih prvih radova iz 1957. do najnovijih radova iz ove godine. Na izložbi će se naći slike koje se nalaze u privatnom vlasništvu, budući da ja svojih slika i nemam, te iz vlasništva pojedinih subotičkih poduzeća. Dodala bih i to da sam izložbu posvetila mojim unukama Aleksandri, Najdi i Mariji.
g
