Arhiv tekstova

»Na početku devetog desetljeća života, kada korak postane kraći i nesigurniji, rođena djeca odu za svojim životom, unučad odraste, a ‘druga polovica’ umre nakon 57 godina zajedničkog života, ostaneš posve sam. Tada i nesvjesno počneš praviti inventuru svoga života i živiš od uspomena«, započela je svoju priču 81-godišnja Hrtkovčanka Anica Burgemeister, sada stanovnica mirovnog doma »Sveta Ana« u Zagrebu.

»Imala sam sreću da sam se rodila i odrasla u Hrtkovcima na Savi, za mene najljepšem selu i u najljepšem zavičaju, Srijemu. U proljeće, kad uz nepreglednu ravnicu prisloniš uho, čuješ kako sve raste i buja. A ljudi, marljivi kao pčele, miroljubivi, bogobojazni, ali i hrabri kada ustreba«, priča Anica i dodaje kako joj je majka Kata (rođena Marošević) također Hrtkovčanka, a otac Pavao Siščanin podrijetlom iz Udbine. 

ŠKOLOVANJE I RAT: »Majka mi je bila kućanica, a otac je zarađivao čuvajući  Jarčinu u Hrtkovcima. Kako je tata bio lovac, bio je i čuvar lova (časna služba koja se nije plaćala!). Osnovnu sam školu, koja je tada trajala četiri godine, završila u Hrtkovcima, a realnu gimnaziju u Rumi. Kada sam 1941. godine trebala polagati malu maturu počeo je Drugi svjetski rat. Kako je kći seoskog poštara Loša, bila učiteljica u Srijemskim Karlovcima, a ja odlična učenica, predložila je mojoj mami da me upiše u učiteljsku školu koja se te godine otvorila u tom srijemskom gradiću, u zgradi pravoslavnog sjemeništa. Moja je majka to i učinila, a kako nismo imali dovoljno novca stanovala sam u internatu kod časnih sestara«.

Premda je bio rat,  a smrt  njegov sastavni dio, u drugoj godini učiteljske škole zbio se događaj koji se Anici trajno urezao u sjećanje – pogibija oca. »Kako se tata radeći svoj posao svakodnevno vozio biciklom, jednog dana, u listopadu 1942. godine, uhvatili su ga i ubili«, sjeća se u suzama Anica. 

Učiteljsku školu Anica je završila vrlo dobrim uspjehom i baš je trebala maturirati kada se fronta približila Beogradu. »Ravnatelj škole nas je obavijestio kako se nastava prekida dok se ne iskristalizira situacija, a nas maturante upoznao s mogućnošću da se upišemo negdje dalje i završimo školovanje. Tako sam je dospjela u Osijek i maturirala školske 1945./46. godine«, sjeća se Anica. 

Kako je u to poslijeratno vrijeme bila nestašica učitelja, Anica je odlučila zaposliti se. Znajući kako su jedan dio njezinih kolega i kolegica dobili posao u nekim selendrama i bili gotovo gladni, Anica i njena majka uzimaju zemljopisnu kartu i traže na njoj zelena područja, ravnicu, zaključujući kako će tamo vjerojatno biti dovoljno kruha. Izbor je pao na našički kotar. »Nismo tada znale da našički kotar obuhvaća i dio našičkih planina«, smijući se priča Anica i dodaje kako je nakon nekoliko mjeseci posao dobila tamo gdje je najmanje željela, na vrh Krndije, na izvoru rječice Lonđe koja se ulijeva u Orljavu, a Orljava u Savu. Mjesto se po toj rječici zvalo Lonđica. »Kakvi su bili uvjeti rada ilustrirat ću vam podatkom da u školi nije bilo niti klupa, niti stola, niti kreda, jednom riječju nije bilo ničega, a ja sama sa 154 učenika«, prisjeća se Anica koja je u Lonđici  provela sedam godina, i u njoj upoznala i svog budućeg supruga. 

OBITELJ: »Josip, moj budući suprug, bio je učitelj u požeškom kotaru i s vremena na vrijeme službeno je navraćao u Lonđicu. Upoznali smo se, zaljubili i vjenčali 1949. godine. Kao bračni par se zatim selimo u Nuštar, u kojem smo proveli slijedećih šest godina i u kojem nam se rodio sin Željko. Nakon Nuštra odlazimo u Ivankovo, gdje mi se rodila kći Jasenka, a suprug upisao i završio Višu pedagošku školu, tehnički odgoj za više razrede«, prisjeća se Anica. Kako su već dugi niz godina bili seoski učitelji, a djeca porasla i radi školovanja morala svakodnevno putovati u Osijek, bračni par Burgemeister traži i dobiva premještaj u najveći  slavonski grad. Do svoje mirovine 1981. godine Anica je radila u osnovnoj školi Vladimira Nazora u Retfali. »Premda je moj suprug bio podrijetlom iz Boke Kotorske, njemu se Srijem jako sviđao te smo planirali, nakon što mi je majka 1979. godine umrla, preseliti se u ‘stare’ dane u Hrtkovce. Nažalost, rat nam je pokvario planove i na kraju smo završili u Zagrebu. Suprug mi je umro prije dvije i pol godine, a ja sam stan ostavila djeci i sada sam u mirovnom domu ‘Sveta Ana’ u Novom Zagrebu«, kaže Anica i za kraj poručuje:  

»Zahvaljujem Bogu, mojim skromnim, vrijednim i poštenim roditeljima, mojim Hrtkovcima i Srijemu, što su u mene utkali osobine koje sam ponijela u život i s njima cijeli život živjela. Drugačije nisam ni znala. S obzirom da me je život odveo u odgojno-obrazovne ustanove, škole, nastojala sam pretočiti sebe u generacije mojih učenika. Nadam se da sam u tome uspjela«.