Arhiv tekstova

Kada biste željeli sažeti u nekoliko misli sve ono što je Gospodin Isus svojom objavom htio reći, onda bi zasigurno najkraći izričaj bio: Objavio nam je Boga kao Oca. 

Naime, vjera Izabranog naroda bila je utemeljena na poštovanju Jednog, Jedincatog, Svemogućeg, Sveznajućeg ali nedodirljivoga »Boga Sabaot«. 

ŠTOVATI BOGA: Znali smo po toj vjeri da smo njegovi stvorovi, tu i tamo u Psalmima nazivani njegovom djecom, ali nikako biti u odnosu prema Bogu kao dijete prema roditelju. Isusovo evanđelje u sebi nosi korjenitu novost: Bog je Otac. Iznenađenje je to za apostole. Ostaje to vječna novost i za nas. Lako je »štovati Boga« kao neko daleko i strano biće, makar bilo i svemoguće, ali je vrlo teško biti vjerni sin i kći jednog neizmjernog dobrog Oca. Stoga je Isus upravo tu novost u cijelom evanđelju neumorno navješćivao i svjedočio. Koji je put do tog iskustva? To je druga novost evanđelja. To je njegova horizontala. Isus je donio zakon ljubavi u čovječanstvo. Zar on nije postojao prije? Jest, ali je uvijek bio zakon koji obvezuje one najbliže: obitelj, sunarodnjake, prijatelje, itd. Nikada se nije čulo da bi zakon ljubavi obvezivao i neprijatelje i one koji nama nanose zlo i one koji su protivnici, jednom riječju, doslovno svi bližnji s kojima se susrećemo bez obzira na njihovu kvalifikaciju odnosa prema nama. Stoga Isus moli: Oče, hoću da i one koje si mi dao budu jedno, kao što si Ti u meni i ja u Tebi. Hoću da budu jedno, da vjeruje svijet da si me Ti poslao. Mi u vjerovanju često spominjemo da vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. To je istina. To je objavljena stvarnost. Međutim, zaboravljamo da je Isus dao druge koordinate svojoj Crkvi: po tome će znati da ste moji učenici ako budete imali ljubavi među sobom. Koje? Kao što sam ja ljubio vas. Kako? Položio je život svoj za nas. Slijedi, dakle, spoznaja: ne može se biti kršćanin ako nisi spreman polagati život svoj za svoje. Ljubiti kao što sam ja ljubio vas, kaže Isus. Kršćanin se ne može ostvariti prema Bogu osim putem »za čovjeka«. Put kršćanstva do Boga nije direktni odnos s Bogom nego ponajprije korektni odnos sa čovjekom da bi uopće mogao pristupiti Bogu. U tome je tajna svih naših »kršćanskih neuspjeha«. Mnogi vjernici, i oni svagdašnji, i oni najuvjereniji misle da su »dobri«. Međutim, uopće ne dosežu razinu vjernika dokle god nisu »uredili račune« sa svojim bližnjima. To je istina i apsurdnost evanđelja! Isus je to posve jasno navijestio i postavio kao uvjet. Za to imamo svjedočanstva ne samo njegova umiranja na križu i molitve za ubojice, nego i smrt Stjepana, prvog mučenika: »Bože, ne uzmi im to za zlo!« 

DOLAZAK DUHA SVETOGA: U Bologni postoji ulica koja nosi naziv »Ulica milosrđa«. Zašto? Jednoga dana neki je mladi čovjek u prometu pogazio mladića. U bijegu je utrčao u jednu kuću i zamolio ženu da ga zaštiti. Ona ga je skrila. Nakon ne dugo vremena došla je policija i javila da joj je ubijen sin. Zapitana da li možda zna tko je ubojica, odlučno je odgovorila: ne, a znala je. Međutim, svjesna da joj je sin mrtav i da ga ne može oživjeti, u njoj je pobijedila kršćanska ljubav: neka barem ovaj ostane živ i »bez ubojstva« mržnje i osvete. Kada se istina saznala, u čast toj velikoj kršćanskoj ženi ulica je nazvana: Ulica milosrđa. Da, kršćanska ljubav pobjeđuje jer je po naravi herojska. Drugi postulat evanđelja koji nam Isus navješćuje je ponovno jedna njegova molitva: Oče, hoću da oni koje si mi dao, budu gdje sam ja. I prvi puta Isus govori »hoću« i drugi puta zahtjevno ponavlja svome ocu »hoću«. Dakle, ta molitva ne može biti neuslišana. Na nama ostaje horizontala, a to je  hoćemo li biti jedno s braćom i sestrama? Sigurno je da Isus to želi i da je to jedini uvjet naše pripadnosti kršćanskoj vjeri. Hoćemo li stići tamo gdje je on i gdje od Oca zahtijeva »hoću da i ovi budu tamo gdje sam ja«, ovisi o ispunjenju našega prvoga uvjeta. Dakle, nema Boga za nas bez bližnjega. To je evanđeoska dimenzija ljubavi. Ostaje nam jedna temeljna poteškoća: kako to moći? Nalazimo se u pred-Duhovskom vremenu. Kada su apostoli suočeni s tim problemom, Isus im je mirno odgovorio: sada ne možete to razumjeti, ali kada dođe On – Branitelj – Duh Istine, poučit će vas u svemu. Govorit će vam sve ono što sam ja govorio. Zašto ponovno govoriti? Ponovno će reći onu istu evanđeosku istinu, samo snagom iznutra. Jer, kaže Isus, »K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« Dakle, Duh Sveti je naša snaga. K nama dolazi i kod nas se nastanjuje. Kada? Kada je naše srce oslobođeno sebičnog egoizma, kada je pomireno s braćom i kada je otvoreno za dolazak Duha Svetoga. Samo u tome i samo tada kršćanin postaje vjernik koji ne »izvikuje« svoju vjeru nego svjedoči. Kršćanstvo nikad nije bila proklamacija, nego uvijek svjedočanstvo. Ako je ikoje vrijeme gladovalo za svjedocima, to je danas. Stoga smijem vrlo odgovorno ustvrditi: veliki je broj kršćana, ali je mali broj vjernika, a još manji broj svjedoka. Što nam dakle ostaje osim isprazniti se od svog egoizma, prihvatiti braću i sestre i podići svoje potrebne oči prema nebu uz vapaj: Dođi Duše Presveti! Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim!

g