Arhiv tekstova

Nerijetko se u srbijanskoj javnosti stranke nacionalnih manjina doživljavaju kao nužne samo u prijelaznoj fazi k demokratskom društvu, kada ćemo, svi na neki, u dosadašnjoj povijesti, nepoznati način postati anacionalni »građani«. Često se tako ističe kako su nacionalno-manjinske stranke potrebne samo dotle, dok se društvo »u dovoljnoj mjeri« ne demokratizira i dok manjine ne »dobiju« sva svoja prava. Na stranu to, što se prava ne »dobivaju« kao poklon ili milostinja, nego – ili postoje ili ne u potpunosti za sve građane. Među proklamiranim nacionalno-manjinskim pravima svakako je i pravo na sudjelovanje u donošenju odluka o svim važnijim pitanjima. Drugim riječima pravo na autentično sudjelovanje u političkom životu na svim razinama. Pa čak i u demokratskom društvu ili, bolje reći, upravo u demokratskom društvu. 

Upravo je stoga izjava novog predsjednika Narodne skupštine, kako je u Subotici sazrelo vrijeme da »nacionalne« stranke ne budu više dominantne i da »građanske« stranke najzad pobjede, zazvučala, u najmanju ruku, neprihvatljiva i netaktična prema nacionalno-manjinskim strankama, dugogodišnjim partnerima »demokratskog bloka« u Subotici, Vojvodini i Srbiji.  

Na ovu rukavicu, bačenu u lice pred lokalne izbore, koji vjerojatno slijede krajem godine, odgovorila je otvorenim pismom jedna od spomenute nacionalno-manjinske stranke u Subotici, Savez vojvođanskih Mađara, i zatražila ispriku za ovu uvredu. Druga nacionalno-manjinska stranka, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, na koju se ova izjava također odnosi nije za sada reagirala na ovu izjavu. Je li tomu razlog koalicijski dogovor, zahvaljujući kome su Hrvati dobili svog autentičnog predstavnika u republičkoj Skupštini na listi Demokratske stranke ili pak nešto drugo? 

U svakom slučaju stranački savezi zasnovani su prije svega na obostranim interesima neovisno o tome je li stranka »velika« ili »mala« i ne bi trebali ugroziti programe onih »manjih«. Ukoliko nije interes »velikih« da manjinske stranke vremenom nestanu.

Do sada su u »demokratskom bloku« stranke nacionalnih manjina doživljavane kao poželjni partneri u borbi za demokratizaciju društva, ali svakako i za osvajanje vlasti na svim razinama. Jesu li »velikim« strankama samo potrebni glasovi nacionalnih manjina ili »borba za demokraciju« podrazumijeva i participiranje nacionalnih manjina u vlasti na svim razinama – ostaje i dalje otvoreno pitanje. 

U međuvremenu predstoje izbori na razini mjesnih zajednica. Možda je to uvertira za predstojeće lokalne izbore.