Arhiv tekstova

Još se niti jedna mlada nije udala, a da je tajila godine. Ako je i bilo dvojbe, provjeravao se matični list. U slučaju »Hrvatske riječi« matični list krije podatak o prodaji ovog tiskanog medija. Ovoliko polemike, tisuće praznih riječi, a glavne odrednice nema!? Kolika je prodaja tjednika »Hrvatska riječ« za mandata Zvonimira Perušića? Još manje znamo kako je Perušić razvijao hrvatske medije time što ih je jednostrano gasio? Kako ratni reporter sada može zastupati interese hrvatske nacionalne manjine u informiranju?

Umjesto odgovora dobili smo optužbu: Taj što pita – još je gori! Za svjedoka je pozvan dopisnik »Večernjih novosti« iz Subotice M. Mitrić. Ovjereni ljubitelj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji još od ničim izazvanih ratnih godina. Koliko je moralan, svi znamo, a koliko je stručan, pokazuje njegova teza da se novinar u biti ne razlikuje od poštara. Ima toga još. On doslovno piše: »Koliko ja znam, a može se i provjeriti, u to su se vrijeme (pad Vukovara – primj. autora) sve jedinice vratile u svoja mjesta i nitko nije morao poslije 18. studenoga odbijati ‘vojničku poslušnost’«.

Dakle, očito ne želi znati, a misli da nitko neće provjeravati. Samo najosnovnije – Vijeće sigurnosti UN donijelo je 21. veljače 1992. godine rezoluciju 743 o slanju mirovnih snaga pod nazivom UNPA (United Nations Protected Areas) u Hrvatsku. Na sektoru Istok (Baranja) raspoređeno je 1.500 vojnika do 12. lipnja 1992. godine! To naravno ne piše u dnu kavanskih čaša. I koga su razdvajale i štitile snage UNPA, novinaru Mitriću?

Velika laž je poput velikog bumeranga. Takva je i podmetanje mojeg navodnog angažiranja na vukovarskom bojištu. Jasno je da se zaigralo na sve ili ništa. Takozvani dokaz je bio sugestivna pretpostavka, a odgovor je ipak nedvojben. Faksimil vojne knjižice (original je dat na uvid urednici)! Jedinica je bila na vojnoj vježbi, a ne na ratnom zadatku. Mjesto boravka je Bezdan. Od Bezdana do Vukovara zračnom linijom ima 50 kilometara! Kom diletantu bi palo na um odatle gađati i kojim oružjem? Hoće li se tako zamesti trag do odgovora o katastrofičnoj prodaji tjednika »Hrvatska riječ«?

Odvratiti jedinicu da ne pređe na hrvatski teritorij bilo je za mene relativno lako. Uz mene je bilo 72 mojih sugrađana, a samo 12 ih je otišlo u rat. Za trajanja vojne vježbe ne važe pravila vojnog suda, ali ima indirektnih sankcija. Postoji epizoda iz tih dana o vojnom uhićenju i zatvaranju. Postoji i sudski proces u tom razdoblju protiv mene izravno od ministra pravde u Vladi Radomana Božovića. Ima i drugih detalja kao što je gubitak radnog mjesta, ali ja od toga ne pravim politički i novinarski profit! To ne znači da ću dozvoliti neozbiljnost Zvonimiru Perušiću i njegovoj Minhauzen skupini,  da se skrene sa stvarne teme. Kako je odlučio biti ratni reporter za »Subotičke novine« s hrvatske bojišnice? Da nije pročitao u Mitrićevim »Večernjim novostima« kako Srbija nije u ratu?

U ovom slučaju nailazimo i na kolateralnu štetu. Lazo Vojnić Hajduk zapao je u stanje straha i jeze. Mitrić i Perušić navjestili su mu osobno nazočnost pričuvnog časnika jugovojske koji je granatirao Vukovar iz Vukovara s udaljenosti od 50 kilometara! Ne mogu vjerovati! Ipak je povjerovao i napisao tako što kao nedvojbenu tvrdnju. Baš nema sreće s novinskim člancima. Uvijek posljednji sazna što je napisao. To je trebala biti njihova zamka za one naivne čitatelje, a ulovio se Lazo. Sad mora strepjeti i jezu podnositi zarad odgovornosti od javno izrečene bedastoće. No, nije mu prvi puta i mogu mu oprostiti, ako se javno ispriča!