Arhiv tekstova

Nakon više od pola godine ponovno sam posjetio Plavnu. Isto ono selo, samo u drugim bojama i s možda malo više ljudi na ulicama. Po dogovoru, susrećem se i s poznatim, dragim prijateljem, čovjekom »čija se sluša« u sve malobrojnijoj hrvatskoj zajednici u ovom podunavskom selu, Zvonimirom Pelajićem. U razgovoru smo dotakli teme »od Plavne do Subotice i natrag«, probleme koji nas tište, a i malo onoga što nas raduje.

4Zamjećuje se kako Plavna stari i mijenja se. U kojemu smjeru?

Točno, mijenja se u svakom pogledu. Starosna, nacionalna i socijalna struktura se jako razlikuju u odnosu na stanje od prije dvadesetak godina. Najveći su uzrok tome ratne devedesete, godine u kojima je ne samo naše selo, nego i cijelu ovu državu iz straha napustilo puno mladih. Istina, mladi odlaze i danas, ovoga puta iz ekonomskih razloga, pučki rečeno trbuhom za kruhom, no rezultat je isti. Selo stari, siromaši, sve je manje rođenja, a više sprovoda. Prije dolaska suludih devedesetih u Plavni je bilo poprilično imućnih poljoprivrednika, novac je cirkulirao i svima je bilo dobro. Propadanjem poljoprivrede stalo je i osiromašilo sve. Mladih je sve manje, a staračkih kućanstava i praznih kuća sve više. Čak se 65 kuća nudi na prodaju, no nema ih tko kupiti, iako danas u Plavni solidno očuvanu kuću možete dobiti za svega nekoliko tisuća eura. Strašan je podatak i kako su od ukupno 527 kućanstava u selu 264 staračka.

4Zamjećujem kako se na ulicama Plavne sve manje čuje šokački divan. Zbog čega?

S jedne strane, ratne su godine uradile svoje. Veliki je broj naše djece odselio u Hrvatsku, otkuda se nikad neće vratiti. Iz Hrvatske je na ove prostore doselio veliki broj izbjeglica, oni su postali naša sudbina i mi njihova. Živjeti moramo skupa, ne možemo se zatvarati svatko u svoje ograde. S druge strane, već i prije rata sustavno su nas učili kako je šokački divan nešto čega se moramo sramiti, nešto krajnje seljačko. A znate i sami, kad čovjeku neprestano ponavljate jednu tvrdnju, ona će za njega postati istina.

4Plavna je prije rata bila prilično razvijena u kulturnom pogledu, a dolaskom višestranačja i DSHV je ovdje naišao na plodno tlo. Kakva je situacija na polju kulture i politike danas?

Nažalost, ne možemo se pohvaliti. Iz već navedenih razloga hrvatska zajednica u Plavni ostala je, praktički, bez mladeži, a tko će nositi kulturu nego mladi? Moje generacije mogu samo pomoći svojim bogatim iskustvom i usmjeravati rad. Šokci u Plavni imaju jako bogatu kulturnu baštinu, no bojim se da će se  vremenom izgubiti, jer nije dovoljno samo pisati o njoj, potrebna je »živa slika i zvuk«. S druge strane, tješi me rad novoosnovane ženske  udruge »Ruka ruci«, koja s velikim poletom radi na očuvanju isto tako bogate etno-baštine, a koliko znam, imaju i velike planove s uređenjem jedne etno-kuće u selu. O politici se unutar hrvatske populacije u Plavni nerado govori. Istina, u vrijeme početka višestranačja Plavna je krenula žestoko, za ovako malo selo imali smo jaku podružnicu Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Radili smo srcem, radili smo s ljubavlju, prvi put nakon niza godina osjetili smo kako imamo nešto samo svoje. No, dolaskom ratnih godina uslijedilo je veliko razočarenje. Na prostorima cijeloga Podunavlja najveći je grijeh bio izjašnjavati se kao Hrvat. Bilo je puno incidentnih situacija, u koje su bili umiješani ljudi bliski tadašnjoj vlasti, a i ljudi iz vlasti. Bili smo žigosani kao ustaše i trpjeli smo svakakve pritiske. Puno je njih popustilo i iselilo se iz Plavne, vrijeme je pokazalo zauvijek, a mi koji smo ostali trpjeli smo veliku psihološku, a bogami u puno slučajeva i tjelesnu torturu. No, više od toga zabolio nas je odnos čelništva stranke prema nama. Imali smo dojam kako se skrivaju u sigurnosti Subotice, da uopće ne brinu o ljudima iz Podunavlja i Srijema, kojima je, morate priznati, u ratu bilo najteže i pretrpjeli su najveća stradanja. Danas čitamo o osnivanju mjesnih organizacija DSHV-a u mjestima u kojima ima jako malo Hrvata, ili nismo ni znali da ih uopće ima, to je za svaku pohvalu, no s druge strane, pitam se zbog čega su se politički skroz zapustila sela poput Plavne i Vajske. Mi volimo svoje, emotivni smo ljudi i jako smo ponosni na svoje nacionalne osjećaje, a radovalo bi nas kada bi to zapazili i politički prvaci hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini. 

S  druge strane, u »Prizmi« i na stranicama »Hrvatske riječi« umjesto lijepih priloga o radu naših udruga sve češće gledamo i čitamo pljuvačke monologe, iako ne volim taj izraz, moram ga uporabiti. Jednom riječju, sramota. Gdje su oni lijepi prilozi koje smo gledali u »Divanima« i zbog kojih su autori te emisije imali velikih problema? Oni koji su protiv nas, a kojih i danas ima puno, mogu mirno sjesti i promatrati kako se međusobno s puno elana uništavamo. Umjesto toga, bolje bi bilo da svaki od nas pošteno radi svoj dio posla. Gledao sam posljednju »Prizmu« i jako sam razočaran. Nama nije potrebna reklamna kampanja turističkih organizacija. Nama su potrebni prilozi iz mjesta u kojima žive Hrvati kao što je to i Plavna. Željeli bismo vidjeti i prilog o sebi i svojemu selu, među ostalim treba se znati kako u Plavni postoji prava riznica materijala u svezi rada pokojnoga dr. Josipa Andrića. 

I na koncu moram reći kako su se naši ljudi radovali svakom slovcu o nama objavljenom u »Hrvatskoj riječi«, koja nam je jedina posvetila relativno puno prostora. U vašemu tjedniku su dotaknuti svi naši vitalni  problemi i vaši su novinari upravo zbog toga ovdje uvijek dobro došli i uvijek će biti naši najdraži gosti.

g