Arhiv tekstova

 

 

»Najljepši glas vojvođanske ravnice«, kako je bez imalo ograde u svim medijima najavljivan Zvonko Bogdan,  održao je koncert u četvrtak 7. lipnja u beogradskom »Centru Sava«. 

Velika dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, a koliko je točno ljudi bilo ne može se reći jer su obožavatelji djela »boema ravnice« neprestano ulazili dok je koncert već uveliko trajao, tako da na kraju nije bilo mjesta ni za stajanje. 

Prvih dvadeset minuta Zvonko Bogdan je prepustio svojim tamburašima, violinistima i cimbalistima. Kada se Zvonko Bogdan napokon pojavio na sceni uslijedio je pljesak koji je podsjećao na »pljesak za bis« u kojem publika izvlači iz rukava sve što ima ne bi li još malo produžila svoje uživanje. Ali koncert je tek počeo. Kada je oko 21 sat Bogdan zapjevao »Noćas sjaju zvjezdice« vjerojatno nitko nije ni pomišljao da će sve potrajati još tri sata i da će mnogi od prisutnih propustiti posljednji prijevoz. Redali su se hitovi poput »Govori se da me varaš«, »Već odavno spremam svog mrkova«, »Neko sasvim treći«...  Naravno, veliki romantičar iz Subotice nije se zadržao na svom standardnom repertoaru, osim svojih i pjesama autora poput: Alekse Šantića, Jovana Jovanovića Zmaja i Ðure Jakšića, ali i davno zaboravljenih sugrađana, koje još samo Zvonko Bogdan čuva u svojim pjesmama, na repertoaru su bile razne ranije neizvođene numere iz srca panonske nizine, koje je umjetnik slušao na radio postaji kao dijete. U tome mu je pomogao Mirče Ardeljani, gost iz Rumunjske i najbolji čembalist Panonije. Ardeljani je publiku fascinirao svojim solo nastupom do te mjere, da je pljesak nakon završene izvedbe zakasnio nekoliko sekundi. Publika je prošla i kroz vrijeme i kroz prostor, izvođene su pjesme od sjevera do juga Panonije, na kome je uz obalu Save i održan koncert, pisane od 1700-ih pa na ovamo, a najnovija je bila pjesma Baneta Krstića, frontmana »Garavog sokaka«, »Ko te ima taj te nema«, koja je po riječima mnogih tek u interpretaciji Zvonka Bogdana stekla svoju pravu vrijednost. Miris ravnice mogao se osjetiti i kada je sva publika, od kojih je veliki broj došao iz dijaspore specijalno za ovu priliku, složno zapjevala »Moja mala nema mane«. Tako nas je gospodin starogradske muzike još jednom podsjetio na sve više zaboravljena vremena, »vremena konja koji jure, a u stvari nikuda ne žure«.