Arhiv tekstova

U svijetu filma kao i u modi, ali i u drugim umjetnostima često se pojavljuju trendovi. Svaki će kritičar pozdraviti pojavu novog trenda jer tako ima o čemu pisati, barem neko vrijeme, i to vrlo maniristički što mu olakšava posao. Trendovima dobivaju i gledatelji, budući da se ovi zbog njih i stvaraju (velika je debata je li u pitanju formiranje ili podilaženje ukusu publike). 

Sada su u trendu spektakli (uglavnom vizualnih efekata) kao i njihovi nastavci. Tako na ponudi ovog ljeta imamo čak četiri nastavka velikih ostvarenja od kojih su tri završni dijelovi trilogija: »Spiderman 3«, »Shrek 3« i »Pirati s Kariba: Na kraju svijeta«, (četvrti film je »Fantastična četvorka«).

MANIRISTIČKI FILMOVI: Ništa neobično, ovakve su se faze i ranije dešavale u svjetskoj kinematografiji (»Ratovi zvijezda« i serijal »Indiana Jones«), ali kada maniristički filmovi u trendu postanu i jednako loši i to iz istih razloga, onda je vrijeme da se zapitamo je li riječ o trendu ili o problemu. Već smo pisali o »Spidermanu« uz zaključak da je predugačak, pretrpan i nezaokružen. Sličan problem kao Sam Raimi ima i redatelj Gore Verbinski sa svojim posljednjim nastavkom »Pirata s Kariba: Na kraju svijeta«. Je li u pitanju činjenica da nijedan od njih, bez obzira na to snimalo li se još nastavaka, neće više raditi na serijalu ili nešto drugo – ostaje nejasno. Ono što je činjenica jest da »Pirati s Kariba: Na kraju svijeta« imaju minimum petnaest zapleta i podzapleta (po računici autora ovih redova) od kojih je većina nezavršena ili jednostavno nejasna. Mnogo je to i za sofisticiranu publiku, a kamoli za najširu moguću, što je uvijek slučaj kod Disneyevih obiteljskih filmova (film su potpisali Buena Vista i Jerry Bruckheimer Films, oba u vlasništvu Disneya), što potvrđuju i rezultati na blagajnama prethodna dva dijela »Pirata« (oba u dvadeset najuspješnijih filmova svih vremena). Moguće da je ovo pokušaj proširivanja pojma »cjelovečernje zabave« još više nego što je itko zamišljao, kao da nije bilo dovoljno što film traje dva sata i pedeset minuta (u Srbiji se film prikazuje bez intermezza, što gledanje čini pravim mučenjem). Publika je tako natjerana satima nakon projekcije ostati u dvorani i razmišljati što je zapravo gledala i što se na kraju dogodilo. 

POZITIVNE STRANE: Film dakako ima i svoje pozitivne strane, ako shvatite što se dešava, a jedna od njih svakako je Johnny Depp, ali ni to nije ništa novo. Depp je maestralan, i ako je u prva dva dijela i bilo pitanja oko kvalitete njegove glume u trećem su one riješene: sellerovsko-burtonovsko-dalijevska crta koju je dao liku Jacka Sparrowa je za svako divljenje (opasno je i zamišljati što bi se desilo da se radi o ozbiljnom filmu). Ni »pomoćni sastav« glumaca nije loš, čak je i dobar. Orlando Bloom u ulozi Willa Turnera i Keira Knightley kao Elizabeth Swann su na očekivanoj razini, a kratke role Geoffreya Rusha i gitarista Rolling Stonesa Keitha Richardsa vrlo upadljive i na mjestu. Svi oni u kombinaciji s fascinantnim vizualnim efektima čine film gledljivim bez obzira na duljinu, naravno napominjem – ako znate što gledate. Zato mala preporuka za kraj o tome kako je najbolje pogledati ovaj film: svaki zaplet koji se pojavi u filmu zapišite na parče papira i pokušajte zaboraviti, te ga pronađite na papiru ukoliko vam bude ponovno potreban. Uživajte!             

       g