Arhiv tekstova

Nedavno sam naišao na rečenicu Bendikta XVI.: »Europa je apostatirala sama od sebe«. Silno me se dojmila ta rečenica, pa sam ušao dublje u kontekst Papine misli. 

Radi se, naime, o poznatom stavu oko Europskog ustava. Nije nama kršćanima toliko krivo što je iz samog Ustava izostavljena riječ »Bog«, koliko nas više boli što Europa u tom ustavu ne želi ukazati na svoje kršćanske korijene. 

Kršćani i sada ne tvrde da je Europljanin samo onaj koji je kršćanin, ali kada se radi o dokumentu jednoga kontinentalnoga udruživanja na svim razinama, onda se ne smije izostaviti dimenzija povijesti. Naime, sadašnjost je proizišla iz prethodnih danosti. 

VJERA, UFANJE I LJUBAV: Ovih ću dana sudjelovati na jednom velikom skupu svih rektora sveučilišta u Rimu upravo povodom pedesete godišnjice potpisivanja povelje »Velike trojice«, koji su namjerno baš u tom središtu Europe prije pedeset godina postavili temelje današnje Europske unije. Kada se čita njihov dokument, čovjek je ganut koliko je taj dokument human i duboko utemeljen čak i u teologiji. Mi kršćani, koji živimo u Europi, trebamo braniti kršćanske vrednote i načela jer je Europa kroz svu svoju povijest samo tako opstajala i vrlo često imala potrebu »liječenja« svojih rana kršćanskim vrednotama. Sada je to zaboravljeno i tako je odsječen korijen, a stablo koje nema korijena ne može imati ploda. Pokušat ću podijeliti s vama razmišljanja o temeljima kršćanskog gledanja na svijet po poznatoj shemi Dekaloga. 

Prva zapovijed Božja »Ja sam Gospodin Bog tvoj: Nemaj drugih bogova uz mene!« Priznaj Boga stvoritelja svega! Iznad svega štuj i ljubi njega! Što uključuje Božja izjava: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj« (Izl.  20,2)? Za vjernika uključuje čuvanje i gajenje bogoslovnih krijeposti te izbjega­vanje grijeha koji im se protive. Vjera vjeruje u Boga i odbija ono što joj se protivi, kao što je primjerice hotimična sumnja, nevjera, krivovjerje, otpad i raskol. Nada (ufanje) s pouzdanjem iščekuje blaženo gledanje Boga i njego­vu pomoć, izbjegavajući očaj i preuzetnost. Ljubav Boga ljubi iznad svega: treba, dakle, odbaciti ravnodušnost, nezahvalnost, mlakost, nehaj ili duhovnu lijenost, mržnju prema Bogu koja nastaje iz oholosti. Što zahtijeva Gospodnja riječ: »Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi« (Mt. 4,10 )? Ona zahtijeva: da se klanjamo Bogu kao Gospodaru svega što postoji, da mu iskazujemo dužno poštovanje, pojedinačno i u zajednici, da ga molimo izrazima hvale, zahvaljivanja i prošnje, da mu prikazujemo žrtve, poglavito duhovnu žrtvu vlastitoga života, sjedinjenu sa savršenom Kristovom žrtvom, da čuvamo njemu dana obećanja i zavjete. Kako osoba ostvaruje svoje pravo na iskazivanje bogoštovlja u istini i slobodi? Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome što se tiče Boga i njegove Cr­kve, tražiti i kad je upoznaju, prihvatiti je i ostati joj vjerni, iskazujući Bogu istinsko štovanje. Istodobno, dostojanstvo ljudske osobe u vjerskim stvarima zahtijeva da se nikoga ne prisiljava na rad protiv vlastite savjesti niti sprječa­va da, unutar pravednih granica javnoga poretka, prema njoj djeluje, privatno ili javno, bilo sam, bilo s drugima udružen. 

SUVREMENI TOKOVI: Što Bog zabranjuje kada zapovijeda: »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl. 20,2)? Ova zapovijed zabranjuje: mnogoboštvo i idolopoklonstvo, koje pobožanstvenjuje neko stvorenje, moć, novac, pa čak i zloduha; praznovjerje, što je zastranjenje štovanja pravoga Boga, koje se izražava i u raznim oblicima gatanja, magije, čarobnjaštva i spiritizma; bezvjerstvo, koje se izražava iskušavanjem Boga riječima ili djelima; sve­togrđem, koje obeščašćuje posvećene osobe ili stvari, poglavito euharistiju; simonijom, što je želja za stjecanjem ili prodajom duhovnih stvari; bezboštvo (ateizam), koje odbacuje Božje postojanje, često se temeljeći na krivom poimanju ljudske samostalnosti; agnosticizam, prema kojemu se o Bogu ne može ništa znati, a koji podrazumijeva ravnodušnost i praktični ateizam. Zabranjuje li Božja zapovijed: »Ne pravi sebi lika urezana...« (Izl. 20,2) štovanje slika? U Starome zavjetu tom se zapovjedi zabranjivalo prikazivanje apsolutno transcendentnoga Boga. Polazeći od Utjelovljenja Sina Božjega, opravdano je kršćansko štovanje svetih slika (kako tvrdi Drugi Nicejski sabor 787. g.) jer se temelji na otajstvu Božjega Sina koji je postao čovjekom, u kome se transcendentni Bog učinio vidljivim. Pri tome se ne radi o klanjanju slikama, nego o štovanju onoga koga one prikazuju: Krista, Bogorodice, anđela i sve­taca. No, to nije toliko važno. Spomenuo sam samo ovaj jednostavni prikaz prve zapovijedi kako bismo se podsjetili. Međutim, ono što u suvremenim tijekovima demokratizacije zabrinjava jest činjenica da pod demokracijom mnogi misle kako je: odreći se vlastite vjere također demokratski proces. Moramo ustvrditi kako je demokracija pojam jedne kategorije, a vjera pojam jedne više kategorije. One se ne isključuju, ali se dopunjuju. Kao ilustracija jedan mali primjer: Jedne večeri došli su radnici u neko mjesto na granici između Njemačke i Belgije. Tražili su prenoćište. Jedan od njih nađe sobu kod dobre domaćice, ali joj reče kako neće poći spavati dok ne digne križ sa zida. Žena je odbila to učiniti i on je morao popustiti. Sutradan je gazdarica pokušala probuditi svoga stanara, ali on se nije budio. Ona, uznemirena, pozove policiju, koja silom otvori sobna vrata. Kad su otvorili, našli su radnika kako sjedi na stolici mrtav s križem u ruci spremajući se razbiti ga. 

Imam jedan opravdani strah. Bojim se da ljudi Europe ne vide kako su već sada mnogi »živi mrtvaci« diljem Europe u svim porocima modernoga društva ljudi sa »skinutim križem« spremni razbiti ga, a tim razbijanjem razbijaju sve. Što je još za te ljude u Europi sveto? Više ni sam pojam. Stoga mi se čini da Benedikt XVI. ima pravo upozoriti kako je otpad od vlastitih vrijednosti, pa i simbola: apostazija. Apostatirati može pojedinac, no nažalost može i društvo, pa i čitavi kontinent. Što nam je činiti? Uvijek i ponovno biti čovjek nade – ipak povijest vodi Bog!                                

g