Arhiv tekstova

Pjevačica, flautistica, skladateljica i autorica tekstova Tamara Obrovac, jedna je od najzanimljivijih osobnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni. U svojem izričaju vješto spaja elemente istarske, mediteranske glazbe i jazza s elementima suvremene glazbe, usto pjevajući na dijalektu. Uz internacionalnu koncertnu aktivnost Tamara sklada glazbu za balet, kazalište i film. Izdala je 5 autorskih CD-a  »Triade« (1996.), »Ulika« (1998.), »Transhistria« (2000.), »Sve pasiva« (2002.), »Daleko je« (2005.).

Njezini nastupi s internacionalnim Transhistia Ensemble – kojeg čine glazbenici iz Hrvatske, Slovenije i Italije, prožeti su spontanošću, improvizacijama i komunikativnošću, u što smo se mogli uvjeriti na koncertu kojega su nam Tamara i ekipa, u okviru »Enofesta«, priredili u subotu na Ljetnoj pozornici na Paliću.

4Svoj glazbeni izričaj opisujete rečenicom: »Jazz je moja sloboda, a korijeni su moja istina«. Kažite nam više o ovom spoju koji Vas, među ostalim, čini osebujnom i prepoznatljivom autoricom…

Ja sam »dite jazza«, klasični pubertetlija koji je u 15-oj godini, kako bih rekla, težio nekritičnoj univerzalnosti. To je normalna tinejdžerska potreba za svjetskom uniformnošću, za pripadanjem svjetskom kontekstu. Naravno postajala je ljubav prema glazbi, koja je kod mene bila jazz, koji u sebi nosi improvizaciju i slobodu. S 18 godina, kada sam upisala studij u Zagrebu počelo je moje glazbeno putovanje kroz život, potraga za znanjem. Bez obzira što sam završila srednju školu za flautu, pravo učenje je išlo uz jazz. A onda je došlo osobno sazrijevanje, u kojem sam počela tražiti svoje pripadanje, svoje korijene. Mislim da su to normalni procesi, koji se kod svakoga dešavaju, a kod mene su se reflektirali u glazbi. U jednom sam se trenutku zbilja umorila od kopiranja nečijeg tuđeg izričaja. To je bila moja unutarnja potreba koju sam slijedila.

Kasnije su se ova dva spojila: melodioznost dijalekta i istarske glazbe, što je za mene značilo unutarnju istinu, i znanje u jazzu. 

4Koliko ste, prema osobnom mišljenju, »iskoračili« na svjetsku glazbenu scenu, budući da su Vaš rad pratile pozitivne reakcije internacionalne kritike, ali i nominacije za BBC Radio 3 World music Awards 2004?

Iskoračila sam puno, ali ne i dovoljno. Naime, doista je teško probiti se kada dolazite  iz male zemlje. Pogotovo zbog toga što smo mi neka »nečuvena« kombinacija, ne može nas se žanrovski svrstati negdje, staviti u neki precizniji kontekst. To je problem, ali ujedno i prednost, jer zvučimo drukčije od ostalih. Naravno, ta bi prednost morala biti spojena s jako dobrom promocijom i menadžmentom koji u principu, kao struktura, iza mene ne stoji. 

Ipak, oni koji su u »poslu«, znaju za nas. Mnogo nastupamo vani – po Europi, bili smo u Japanu, u SAD-u i svugdje smo dobro prim-ljeni, međutim, to još uvijek nije razina, rekla bih, visoko poznatog imena.

4Koliko Vaše iskustvo u oblasti pisanja glazbe za kazalište i balet, utječe na ono što možemo čuti na vašim albumima? 

Ne mnogo. To je ipak druga sfera. Radila sam glazbu za puno predstava, svakojakih, i razlika je u osnovi izrade. U primijenjenoj glazbi osnova nije moj unutarnji glas, nego artikulacija emocije, stava i scenskog konteksta. Tako, na neki način, ponekad zaboravim neki dobar materijal koji sam radila za teatar, a koji bi se mogao obraditi i izvoditi s Transhistia Ensemble.

4Kakvom Vam se čini takozvana etno glazbena scena u Hrvatskoj?

Tanka je još uvijek. I to iz jednostavnog razloga što se od takve vrste glazbe ne može živjeti. Tržište je premalo. U tom smislu, još je i dobro… Inače, ono što meni općenito na sceni nedostaje jest crossover (ukrštanje, prim. aut.), budući da se glazbenici često sami etiketiraju. Fali malo više tog, da kažem, ispremještanja. U svakom slučaju, treba imati dobar projekt, a Hrvatska je prebogata folklorom. Dopada mi se ono što je napravio Miroslav Evačić s albumom »Čardaš blues«.

4Spremate li novi album?

Da, svašta, uvijek... Napravili smo jednu električnu varijantu, u kojoj se umjesto akustičnih koriste električni instrumenti. Materijal se više bazira na ritmu i pulsu i to je napravljeno čisto iz nekog veselja. Neke ćemo stare preraditi, a neke nove napraviti. Također, planiram neke tajne duete: planiram iznenaditi Ramba Amadeusa. Bit će to jedan prohodan album, bez puno namjera i specijalnih ambicija. 

Do kraja ove ili tijekom sljedeće godine slijedi jedan klasičan Transhistia Ensemble album, koji ćemo vjerojatno obogatit suradnjom s gudačkim kvartetom iz Češke. 

I sljedeći je jedan malo veći projekt kojeg ćemo zaokruživati u sljedećih pet godina, a koji će biti posvećen istarskim dijalektima. Svaki CD, koji će biti istodobno multimedijalni, i koji neće biti isključivo u izvedbi našeg ansamb-la, bit će posvećen određenom istarskom dijalektu. Za potrebe toga koristit ću obrade drugih izvođača, originalne primjerke i naše obrade što originalnih pjesama, što samo uglazbljivanja tekstova. U Istri ima barem dva-tri dijalekta koji su praktički na umoru. Mene dijalekt koji zvuči na određeni način, inspirira na određenu vrstu melodije. To je meni najinteresantnije.

4Jesu li u planu još neki nastupi u Srbiji?

Po tom pitanju, za sada u planu nemamo ništa. Prošle je godine bilo nekih pregovora za festival EXIT, ali na kraju od toga nije bilo ništa.

4I za kraj, kakvi su Vaši dojmovi o Subotici, u kojoj ste, evo, nastupili po prvi puta?

U Subotici, ali i u Novom Sadu, gdje smo prije dvije godine nastupali na festivalu »Interzone«, osjećam tu neku građansku tradiciju, ali i onu multikulturalnosti. Volim to kada ljudi govore dva tri jezika istovremeno, tako i mi kod nas »klapamo« na nekoliko jezika i svim njihovim mogućim kombinacijama. Osobno, to mi se čini vrlo zdravim, što kažu za pse: čistokrvni vrlo brzo polude, a ovi »mišani« se uvijek dočekaju na noge. 

g