Arhiv tekstova

Ne treba vas čuditi »navijački« naslov u rubrici kultura, jer ovo nije tekst o sportu. Na dobrom ste mjestu... »Ole, ole, ole« je usklik kojim je publika u Beogradskoj areni dočekala čuvenu grupu iz Leedsa. Da sve bude još zanimljivije Kaiser Chiefs su veliki ljubitelji nogometa i sponzoriraju nekoliko igrača nogometnog kluba Leeds. Također, bend je dobio naziv po nogometnom klubu iz Južnoafričke Republike. Usklici kojima su brit-dečki dočekani bili su i više nego iskreni i to može potvrditi nekoliko činjenica. 

UPITNE PREDGRUPE: Prvo, publike nije bilo ni izbliza koliko je očekivano, što djelomice možemo pripisati činjenici da je ove godine koncertna ponuda stvarno bogata (Gipsy Kings, Chemical Brothers, RHCP – o čijem će koncertu biti riječi u idućem broju, The Rolling Stones i mnogi drugi), ali i tomu da publika u Srbiji nije najbolje informirana o »alternativnijim« bendovima koji trenutačno haraju svijetom. Drugo, ako kao predgupa nastupa Block-out, inače jedna od boljih rock skupina u Srbiji, onda je svaka promjena dobro došla. Iako su Dža ili Bu koji su nastupili prije njih, koliko toliko podigli atmosferu, to nije spriječilo pjevača Block outa Milutina Jovančića, poznatijeg kao Mita, da u kombinaciji s bendom i svojim već prepoznatljivim nastupom »udavi« nazočne. Postavlja se pitanje zašto su ove dvije grupe uopće nastupale kao predgrupe, čak i ne dovodeći u pitanje njihovu glazbenu kvalitetu, jer one žanrovski nemaju nikakve veze s glavnim zvijezdama večeri. 

ENORMNA ENERGIJA: Činilo se da je Block-out zablokirao put dobrom provodu. Ali kada su članovi benda Kaiser Chiefs izletjeli na scenu sve je to otišlo u zaborav. Što zbog spomenutih iskrenih usklika oko 5000 obožavatelja (publike nije bilo mnogo, ali je bila probrana), što zbog enormne energije koju su članovi benda iznijeli na binu. Koncert je počeo pjesmom »Everyday i love you less and less« i publika je momentalno bila u transu. Ricky Wilson, frontmen i pjevač sastava, je skakao, vrištao, bacao stalak i mikrofon, te tjerao publiku da vrišti s njim. Neki bi rekli, više od toga i nije potrebno za dobru zabavu. Sva sreća da dečke nije omela poluprazna Arena: činjenica je da je ovo jedna od najvećih ako ne i najveća publika pred kojom su nastupali van Britanije, ali je svejedno ostajao dojam nepopunjenog prostora. Je li u pitanju čist mladalački entuzijazam ili možda strogi profesionalizam, nije ni važno. Važno je da je uz pjesme poput »Modern Way«, »Ruby« i »Everything Is Average Nowadays« publika jednostavno uživala, a kad je krenula »I predict a riot« (s njihovog posljednjeg – drugog albuma) mnoge su djevojke iz prvih redova, prilijepljene uz ogradu vjerojatno zbog šarmantnog bubnjara (frontmena iz sjene) Nicka Hodgsona, bile iskreno ugrožene (za one koji ne znaju pjesma govori o noćnom životu u britanskim klubovima i više je nego energična). »Ludnica« je završena nakon malo više od sat vremena svirke (da su i htjeli ne bi mogli duže, jer imaju samo dva albuma). Numera koja je zatvorila večer bila je, pogađate, »Oh my god« njihov najveći hit i poslije »Time honouerd tradition« vjerojatno i najbolja pjesma. Onima koji na koncertu nisu bili ostaje samo nada da će nas momci iz Leedsa ponovno posjetiti. Vjerojatno niste bili u prigodi gledati The Beatles, stoga nemojte propustiti njihove potencijalne nasljednike.