Arhiv tekstova

Roman »Velebitski orao« Tomislava Ketiga osobna je i obiteljska povijest koja njezine protagoniste vraća u devedesete godine 20. stoljeća kada je ovdje zapodjenuta »klasična ostavinska rasprava, koja je imala samo jedan krupan nedostatak: nije se vodila u sudnici nego u ludnici«. Desetljeće kasnije akademik Krešimir Novosel, hrvatski fizičar svjetskoga ugleda, umirovljeni sveučilišni profesor, očekuje dolazak unuke Martine, odlične studentice, pred kojom je karijera, vrlo vjerojatno, uspješne odvjetnice. Ona živi u Americi s ocem Mirkom rastavljenim od njezine majke Dore, ponovno oženjenim Amerikankom Cheryl ... »Bože, kako je lijepa!«, uživa Novosel promatrajući snimku unuke na zaslonu laptopa. »Ista moja Mirela. Te krupne ljubičaste oči, ravan romanski nos i odlučna brada. Vratila mi se sreća.« Raspoloženje mu odjednom splasnu na izvjesnost kako je sve to privremeno. »Moja unuka će opet otići i ja ću ponovno biti sam i star, zarobljen u sjećanja...« Za daleku i veliku zemlju u kojoj žive njegov sin i unuka, gdje je i on neko vrijeme sretno proživio sa suprugom Mirelom, akademik Novosel veli: »Amerika je mnogo bolja od naše predodžbe o njoj«. Došavši u domovinu svoga djeda i oca, dvadesetjednogodišnja Martina, državljanka SAD, Amerikanka s dva podrijetla: očevim hrvatskim i majčinim srpskim, poželjeti će upoznati i djeda po majci koji živi u Novom Sadu, posjetiti i majku Doru koja živi u Beogradu, kamo se vratila početkom devedesetih godina. »Ovdje se ne uspijeva – kazat će joj majka Dora, tijekom susreta što će se zbiti u hladnom ozračju, u hotelu »Moskva«, – ovdje se samo slabije ili bolje preživljava.«