Arhiv tekstova

Dinko Šokčević (Baja, 1960.) je ovom knjigom otvorio novo poglavlje u izučavanju hrvatsko-mađarskih odnosa. Dosadašnji su povjesničari bili tankih živaca i lako su potezali prst na obaraču te su iz pera »pucali« fraze i diskvalifikacije. Dok je dosadašnja historiografija, ona kvalitetnija, analizirala prožimanje kultura, a ona manje kvalitetna navijački pratila nacionalna trvenja između Hrvata i Mađara, Šokčević je iznenadio temom – u ovoj knjizi prati međusobnu percepciju Hrvata i Mađara. I to bez pristranosti. 

Manirom racionalističkoga filozofa, štrebera iz Descartesove škole, Šokčević je uspostavio hipotezu, izradio instrument, obavio istraživanje i, eto, objavio rezultat. Njegovi su zaključci, kao uostalom i hipoteza i metode istraživanja, toliko različiti od zaključaka (hipoteza i metoda) dosadašnje historiografije. Šokčevićeva knjiga kao da je spoj Bizovačkih toplica i toplica u Harkanju, koje povjesničare-nacionaliste s obje strane Drave liječi od predrasuda. 

HIPOTEZA: Nit-vodilju Šokčević iznosi u podnaslovu predgovora (svako od 14 poglavlja, koja su duhovito naslovljena, imaju i kurzivno, premda nije pisano ukošenim slovima, pojašnjenje, odnosno pravi naslov i naznačuju sadržaj poglavlja) – Koga su i što Mađari u Hrvatskoj mađarizirali, te je predgovoru obrazlaže: »Hrvatski oporbeni tisak od doba ilirizma i dualizma, ali i tadašnja hrvatska književnost, a poslije i hrvatska historiografija u dvadesetom stoljeću, često je rabila taj termin (mađarizacija, op. Z. S.)… Pravo je pitanje je li uopće bilo mađarizacije u Hrvatskoj u razdoblju o kojem govorimo…onda je moj odgovor: U Hrvatskoj nije bilo mađarizacije (podvukao D. Š.)«.. Ta će (hipo)teza još dugo biti trn u oku hrvatskoj historiografiji i Šokčevićeva knjiga u hrvatskoj historiografiji neće naići na razumijevanje. Ona će, vjerojatno, biti prešućena jer zaključcima ne hrani hrvatske historiografske svete krave – jedna od svetih krava je da su Hrvate svi okolni narodi tlačili te nas talijanizirali, islamizirali, posrbljivali, germanizirali ili mađarizirali. 

INSTRUMENTI I ISTRAŽIVANJA:  Šokčević kao da nije odavde. I nije, premda je često u Zagrebu. Hrvatski povjesničar, predavač na Hrvatskim studijama u Zagrebu te na Sveučilištu u Pečuhu, novinar i javni djelatnik, Dinko Šokčević se znatno razlikuje od većine hrvatskih povjesničara, valjda zbog života u Mađarskoj te osnovnoškolskog i gimnazijskog obrazovanja na mađarskom jeziku, dodiplomskih studija u Novom Sadu i Zagrebu te daljnjih studija u Budimpešti. Obrazovan u različitim historiografskim tradicijama (premda Šokčević nije diplomirao povijest svladao je historičarski zanat i razvio vlastite metode kao malo koji hrvatski povjesničar), Šokčević se razvojem vlastite metode vinuo u vrhunce hrvatske historiografije. Šokčević je literaturu, dakle novine, književna djela i povijesne knjige, pretvorio u povijesne izvore i iz njih crpio saznanja o stanju svijesti hrvatske i mađarske elite, koja se širila u prostodušnije slojeve puka, najčešće uz pomoć svećenstva, a kasnije nacionalno svjesnih učitelja i djelovanja političkih stranaka. 

Bilingvizam je najvažnija komparativna prednost Dinka Šokčevića, koji mu je omogućio da s lakoćom čita i mađarske i hrvatske tekstove, no još je važnija njegova intelektualna radoznalost i strastvena potreba da se dođe do preciznih odgovora, a oni su mogući samo ako se pročita cjelokupna ondašnja novinska, literarna i historiografska produkcija. Ili barem njen veći dio. To znači da je u istraživanjima Šokčević pročitao tisuće novinskih članaka, gotovo cjelokupnu hrvatsku i mađarsku prozu i poeziju iz razdoblja romantizma, realizma i moderne te historiografske uratke iz druge polovice 19. stoljeća i cijeloga 20. stoljeća, kojih ima nebrojeno. Pred tom činjenicom moramo zastati i čestitati Dinku Šokčeviću. Ako se i ne slažemo s njegovim stavovima, moramo priznati da Dinko Šokčević o odnosu Hrvata i Mađara te osobito o međusobnoj percepciji Hrvata i Mađara zna najviše. Još nešto, na kraju knjige postoji poglavlje literatura. To su knjige, znanstveni i stručni tekstovi koje Šokčević nije citirao u bilješkama, u kojima se poziva na nekoliko stotina autora i naslova, već su mu poslužili kao nit-vodilja u boljem razumijevanju citirane literature. Njih ima približno 200. Šokčević se s neviđenom strašću bacio na analizu feljtona, putopisa, pamfleta, brošura, plakata, crteža, karikatura, pa i crteža na igraćim kartama, jasno uočavajući polemike mađarskih autora sa stavovima njemačkog filozofa Herdera, koji je u svojim analizama osokolio Slavene i snažno utjecao na njihovu samosvijest, te s ilircima, koji su kroatizam, kojeg su Mađari simpatizirali, zamijenili ilirizmom, koji im se nije svidio (poput, recimo, pisca putopisa Ferenca Császára, profesora kod kojeg je Ivan Mažuranić naučio mađarski jezik).

STIL: Zapravo, samo je Šokčević i mogao napisati ovu knjigu. Hrvatsko-mađarska jezična barijera dovoljan je razlog da prosječni hrvatski povjesničar o stavovima mađarskih povjesničara o Hrvatima ništa ne zna, a malo se koji mađarski povjesničar odvažio učiti hrvatski jezik. Samo je Šokčević mogao napisati ovakvu knjigu. Šokčevićev je rukopis pitak i jednostavan te u isto vrijeme udaljen od banalnoga, što je posljedica produkcije i neprestane izloženosti kritici, te iskustva u raznim oblicima pisane riječi, osobito rada u medijima. Gotovo aforističkom preciznošću poučava kako je besmisleno previše ozbiljno shvaćati svijet političkih demona, i povjesničara koji u stopu prate njihov rad, samo zato što simuliraju ozbiljnost. U isto vrijeme, toliko vješt u interpretaciji da si može dopustiti i analizu zapisa anonimnoga čitatelja na marginama. Naime, čitajući djela Franje Račkog i Ivana Krstitelja Tkalčevića naišao je Šokčević na marginama njihovih knjiga opaske koje su ostavili, sudeći po rukopisu i olovci, vjerojatno suvremenici autora. Oni su vrlo emotivno pratili izlaganja autora te su križali riječi koje im se ne sviđaju, podvlačili rečenice te pisali komentare o pojedinim stavovima autora, što su, svakako, važni emotivni momenti anonimnog čitatelja, bilo jednog ili više njih. Ukratko, Šokčeviću nijedan kliometrijski postupak nije stran.

OPREZ, OPREZ: Šokčević oprezno izlaže priču o percepciji prošlih događanja. Oprez u ispisivanju kvalifikacijskih stavova nije produkt Šokčevićeve skepse i intelektualnog suzdržavanja od stava ili nesigurnosti u snagu vlastite moći prosuđivanja. Naprotiv, Šokčević upozorava na ishitrenost zaključaka temeljenih na predrasudama, kojima suprotstavlja svoje spoznaje o međusobnoj percepciji Hrvata i Mađara. Zalaže se za reviziju, ili barem ponovnu kvantifikaciju, hrvatskoga historiografskoga naslijeđa. Valja iznova propitati stav o liberalizmu iliraca i apriornom konzervativizmu članova Ustavne stranke ili Horvatsko-vugerske stranke tj. mađarona, predvođenih vođom turopoljskih plemića Danijelom Antunom Josipovićem. Kako bi prodro do suštine predrasude, Šokčević u analizi kreće od prvog stava o mađaronima i ilircima, a njega je, kako je dokazao, stvorio Imbro Ignjatović Tkalac, tvrdeći kako su se mađaroni regrutirali iz visokoga i maloga plemstva, dok su ilirci bili gotovo do reda iz seljačkih i građanskih krugova, pa su ih mađaroni smatrali plebejcima. No, Šokčević osporava te tvrdnje navodeći da je to samo dijelom točno pa dalje navodi kako su upravo mađaroni imali u nazivu hrvatsko ime nasuprot ilirskom »nadimku« Narodne stranke zbog straha od panslavizma i ilirskoga koketiranja s najkonzervativnijim krugovima u Monarhiji, bečkim dvorom. U panslavizmu bi se, tvrde mađaroni, Hrvati izgubili pa na tom tragu nisu prihvatili ni korištenje štokavskoga narječja, »vlaške štokavštine«. Ako se analizira jezična i nacionalna politika Beograda u obje Jugoslavije, stavovi mađarona u pitanjima utapanja Hrvata u sveslavenstvu, piše Šokčević, se teško mogu nazvati pretjeranima. Et cetera.

UMJESTO ZAKLJUČKA: Dinko Šokčević je sazrio i u punoj je povjesničarskoj snazi. Dovoljno ozbiljan da može biti ironičan, Dinko Šokčević razobličio je mnoge nacionalne veličine, ukazao na mnoge propuste hrvatske intelektualne i političke elite te konačno uspostavio standarde valjanosti u hrvatskoj historiografiji u pitanjima rasuđivanja i pred-rasuda. Tim bi se aršinom valjalo premjeriti, na cjelokupnu hrvatsku historiografsku literaturu. Zapravo, bila bi prava šteta da se metoda koju je Šokčević iznjedrio ne primjeni i na istraživanja o međusobnoj percepciji Hrvata i susjednih naroda, osobito Srba.                                                          g