Arhiv tekstova

U sklopu obilježavanja petnaeste obljetnice postojanja Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Glavni odbor te Udruge nedavno je na svojoj sjednici dr. sc. Luki Štilinoviću uručio posebno priznanje za izuzetan doprinos iseljenim vojvođanskim Hrvatima.

Bio je to više nego dovoljan razlog za predstavljanje ovog čovjeka, jedinog vojvođanskog Hrvata koji je istodobno član (i jedan od osnivača) najviših tijela svih triju udruga u Republici Hrvatskoj koje skrbe o iseljenim vojvođanskim Hrvatima. 

 

HR: Jedan ste od osnivača Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, a u okviru te udruge predlagatelj i prvi predsjednik fonda »A. G. Matoš«, za financijsku i drugu potporu Hrvata, studenata, većinom iz Vojvodine. Osobito ste se posvetili mladeži iz tih krajeva?

Nerado govorim o tomu, jer kad je trebalo zasukati rukave u vrijeme ratnih zbivanja Domovinskog rata i naći načina da se ti vrlo hrabri mladi ljudi zbrinu, bilo je malo optimista, a kasnije je zaslužnih bilo puno. Društvo je onda djelovalo sinkronizirano, a eto zbog mojeg iskustva u radu s mladima, oni su bili moja slatka zadaća. Moj početak rada na tom polju bio je još u mojim studentskim danima, a u svezi Fonda i prije nego je Društvo službeno registrirano. Na jednom od prvih sastanaka osnivača Društva stiglo je pismo potpore i prva skromna, ali jako poticajna donacija od velečasnog Bele Stantića iz Subotice. Fond smo tada nazivali »Vinko Perčić«, na čast svima dobro poznatog liječnika i mecene iz Subotice. 

Znatno kasnije, Demokratski savez Hrvata Vojvodine na zajedničkom sastanku u Mađarskoj (Balatonlele) predložio je da se Fond nazove »A. G. Matoš« kako bi ga svi mogli osjećati svojim. Razumije se da je to odmah prihvaćeno. Nešto novca se prikupilo od nazočnih, a dogovorena suradnja se sastojala u preporuci za osobe kojima je potrebna pomoć. Nisu to bili samo financijski problemi, nego i  mnogo drugi, na primjer nostrifikacija diploma, smještaj, pomoć u pripremi polaganja prijamnih ispita, a nerijetko i osobne poteškoće. Razumije se da tu nije bio dovoljan samo jedan član Društva. Uporna i dovitljiva blagajnica Društva Marija Štilinović, niz godina je uspješno rješavala veliki dio potreba naše mladeži. Znam da oni koji su sudjelovali u tim nastojanjima ni onda nisu željeli  javna priznanja, a kamoli to žele danas. Hvala svima, jer i najmanji doprinos u tom nastojanju svake je hvale vrijedan. Mislim da su redoviti mjesečni sastanci studenata s čuvenim teta Maricinim lakumićima i uvijek pripremljenim kulturnim sadržajem imali značajan utjecaj na uspješnost naših studenata koji su stasali, na naš zajednički ponos i diku, u diplomirane stručnjake, a iznad svega u vrsne karakterne osobe. I danas smo jako sretni kada nam se jave, ili kad nešto doznamo o njima, a to nije rijetkost.    

HR: Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata postoji već 17 godina. Jeste li zadovoljni učinjenim?

Gledajte, jako je nezahvalno davati ocjenu rada u kojem ste i sami sudjelovali, jer je realna opasnost da ona bude subjektivna. Nastojat ću biti objektivan. U uvjetima u kojima je djelovalo Društvo zapravo je napravljeno jako puno. Jasno da su financije vrlo važan čimbenik, a vidite naše društvo za svoju djelatnost od državnih institucija Hrvatske nije dobilo ni lipe. Nameće se pitanje kako smo onda mogli imati fond za mladež? Donacije su stizale zahvaljujući ogromnom trudu samozatajnih članova Društva i njihovih prijatelja. Osobnim poznanstvima i zamolbama, uspijevalo se dobiti prvo nekoliko, a kasnije nešto više stipendija, studentski smještaj, tečaj za pripremu prijamnog ispita itd. Jednako tako i druge akcije, kao na primjer svakogodišnje prelo, materice, izložba o nama i našem rodnom zavičaju u Etnografskom muzeju u Zagrebu, popratna publikacija, itd., sve je to iz našeg vlastitog angažmana.

Duh zajedništva  s mladima, kojih je sve više dolazilo na studije u RH, nosio nas je desetak godina, ali se on polako mijenjao. Novopridošli mladi imali su neke druge interese, ali ipak svi koji su se obratili u Hrvatsku maticu iseljenika gospođi Mariji Hećimović imali su pouzdani oslonac i skrb. Mislim da nije sretna odluka Vlade RH da stipendije idu putem njihove administracije, jer se gubi odgojna i kohezijska komponenta među njima, a one su blagotvorne i za kasniji život.

HR: Na izbornoj skupštini Udruge za potporu bačkim Hrvatima, održanoj prošle godine u Zagrebu usvojen je Statut, a izabrano je i novo predsjedništvo u kojem ste Vi dopredsjednik. Budući da ste Vi jedan od osnivača i ove udruge, molim Vas da nam kažete kada je osnovana i koji je cilj njezinog postojanja ?

Udruga za potporu bačkim Hrvatima postoji nešto više od tri godine i utemeljena je gotovo isključivo za potporu kulturne djelatnosti bačkih Hrvata. Na inicijativu Nace Zelića i, nažalost, sad već pokojnog Petra Šarčevića, Elizabeta Kovač-Striko i moja malenkost bili smo osnivači Udruge. Glavna osovina i motor rada je gospodin Naco Zelić, zato mislim da je on meritoran govoriti o brojnim akcijama, doprinosu članova i simpatizera te o donatorima. 

HR: Zanimljiva je činjenica da ste član Predsjedništva Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, dopredsjednik Udruge za potporu bačkim Hrvatima, a i član Glavnog odbora Udruge protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata. Kako ste se Vi, Hrvat sa sjevera Bačke, toliko zbližili sa Srijemom?

Nikad neću zaboraviti, moj prvi pučkoškolski izlet u teretnim vagonima, bez sjedala, bio je baš u Srijem. Iz mora žitnih polja Bačke ugledao sam veliku planinu, Frušku goru, koja mi se onda činila da seže do neba. Predobra moja učiteljica Vita Križanović, već mi je usadila ljubav prema Petrovaradinu, banu Jelačiću, Dunavu, prirodi. Mislim da sam to negdje u srcu sačuvao do današnjeg dana, zauvijek. Neću vam nabrajati pojedinačna srdačna poznanstva i prijateljstva, osim onog s pokojnim Đukom Lončarevićem, koji je pak Srijemac, a zavolio je i »bilu« Suboticu u kojoj je proveo dio svog profesorskog radnog vijeka. Međutim, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme masovnog protjerivanja Hrvata iz Srijema, imao sam bolno iskustvo spoznaje nemoći pri pokušaju pomaganja tim nevinim ljudima. Na susretima u prostorijama »Glasa Koncila« upoznali smo mnoge sudbine i krasne ljude iz Srijema. Ubrzo se vidjelo da treba osnovati Zajednicu protjeranih i prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.  Od osnivanja mnogi članovi Udruge vojvođanskih i podunavskih Hrvata sudjeluju u radu obiju sestrinskih udruga. Ti su Srijemci unijeli u moj život jednu novu dimenziju. Pokazali su svu veličinu nepokolebljive hrabrosti uhvatiti se u koštac s novim, nepredvidivim problemima u svojoj matičnoj domovini. Vjerujte mi, oni su listom razmišljali što mogu dati, a ne što mogu tražiti od Domovine. Iskrena im hvala na tomu i evo do danas sam ostao, i dok sam živ ostat ću vezan za te naše jednostavne i drage ljude iz divnog kićenog Srijema.

HR: Jedan od temeljnih ciljeva nas Vojvođana jest očuvanje Vojvodine kao multietničke i multikulturalne zajednice ljudi koji tu žive, a koji pripadaju različitim nacijama i kulturama. Kako komentirate postojanje Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne zajednice na čelu s predsjednikom Nikolom Babićem, odnosno Bunjevaca koji ne priznaju svoje hrvatsko podrijetlo ?

Općenito je poznato da u povijesti čovječanstva ima niz sličnih situacija kao što je ova koja se već niz godina događa s Bunjevcima. Danas, kao i ranijih godina iz posve jasnih političkih razloga nastoji ih se odijeliti od matičnog stabla. Nema sumnje da su ozbiljne studije jasno pokazale hrvatsko podrijetlo Bunjevaca. Mislim da bi zagovornici kriterija posebnosti mogli dokazivati da ni Zagorci, Ličani ili Dalmatinci nisu Hrvati, a jednako tako da Šumadinci nisu Srbi. Ja sam od najranijeg djetinjstva znao »tuđe poštuj, a svojim se diči«, tako sam živio u punoj mjeri multietičnost i multikulturalnost, koju su ratovi uvijek narušavali. Nas u Vojvodini ne treba ni Zapad ni Istok učiti kako se ona živi nego pustiti da u miru na temeljima vlastitog iskustva gradimo bolje sutra.

HR: Malo je poznato da ste vi napisali scenarij za filmove »Đuga« i »Jeka mog ditinjstva« redatelja Rajka Ljubiča iz Subotice, koji su doživjeli lijepi uspjeh. 

Prvo moram reći da sam ja samo napisao priče. Moglo bi se reći da je suradnja nastala spontano. Gospodin Rajko Ljubič me je strpljivo poticao i učio kako treba tekst prilagoditi filmskom izrazu. Ta suradnja s vrsnim redateljem bila je prekrasno iskustvo koje mi je priskrbilo i divnog prijatelja Rajka. 

HR: Hoće li se ta suradnja nastaviti?

Upravo pokušavan napisati još jedan tekst, ali moram priznati da mi ne ide lako. Jako je teško pisati samo na temelju vlastitog sjećanja, a teško dolazim do materijala kako bih tu priču   mogao uobličiti. Obrise priče dosada zna samo Rajko, a evo vama ću ih otkriti. Priča se temelji na istinitim događajima u, i oko kavane mojeg oca. Za sada je napisan ulazak mađarske vojske u Suboticu viđeno mojim očima, dječarca od 6 godina. Još nekoliko zgoda su u pripremi. Moj prijatelj Rajko me i sad potiče, a nadam se da će krenuti inspiracija.

HR: Vaša svestranost vidljiva je iz činjenice da redovito pišete kolum-nu za časopis »Živjeti zajedno«, Vaše župne crkve sv. Ivana Evanđelista u Zagrebu, član ste uredništva »Zova Srijema« u kojem objavljujete svoje pjesme. Kada ste se počeli baviti književnošću?

Mislim da treba početi od ljubavi prema priči. Ona je u meni od kada znam za sebe. Moj pokojni djed Luka znao je puno »pripovidaka« koje je prenio kćerima. Najradije sam slušao maminu najstariju sestru Domu, kad sam provodio ljeto u Tavankutu. Kad sam naučio čitati, moje starije sestre, osobito Jelena, »zarazile« su me  i snabdijevale knjigama. Upravo sam se prisjetio da je moja prva javna pjesma, o proljeću i lastama, bila na zidnim novinama u Dječjem oporavilištu na Paliću u Subotici. Kasnije je bilo još, ali nisu sačuvani rukopisi. Bilo  je i nekoliko pjesama o ljubavi iz gimnazijskih dana, onda tajac do prije nekoliko godina. Kada već spominjem te dane, nedavno me kolega iz  sedmog razreda gimnazije podsjetio na jednu zgodu. Dr Ante Jakšić, tadašnji naš razrednik, vrstan pjesnik, dolazi u razred i kaže: Zadaće su vam »krvave«. To je u našem žargonu značilo da su zadaće odlične, a mi smo se jako poveselili. On je smireno sa smiješkom na usnama dočekao da se stiša žamor veselja i dodao: »Zadaće vam se crvene od ispravaka, ima samo jedna rečenica koja je napisana bez pogreške na hrvatskom književnom jeziku«. Ta je rečenica bila moja, ali se sastojala od samo dvije riječi, možda »Ja spavam«. Nisam se zabunio, doista je naš razred bio i službeno hrvatski, makar su ostali predmeti bili na srpsko-hrvatskom, a nakon odlaska dr. Jakšića hrvatski je šaptom pao.

HR: Dr. Štilinoviću, Vi ste vjerojatno rekorder u broju udruga kojima ste osnivač, odnosno aktivan član. Možete li ih nabrojiti?

Okolnosti su bile te koje su me poticale na aktivnost. Vidite, često možete čuti: trebalo bi, bilo bi dobro itd., a to zapravo znači da se netko drugi pobrine i uradi zadaću umjesto vas. To osobito vrijedi danas kada je posve jasno da sebi sami moramo i možemo pomoći. Vaše pitanje me zateklo nesprem-nim, naime nikad nisam razmišljao o broju svojih aktivnosti, a kamoli vodio bilješke. Evo pokušat ću se prisjetiti, uz napomenu da su neke udruge sada već manje aktivne ili su prestale postojati, pa su samim time prošlost.

1. Gimnastičko društvo »Partizan« u Subotici, kao junior, a za vrijeme studija u Zagrebu, kao senior, 2. Društvo kemičara i tehnologa Hrvatske, 3. Hrvatsko imunološko društvo, 4. Biokemijsko društvo Hrvatske, 5. Član nekoliko odbora/povjerenstava Jugoslavenske akademije znanosti umjetnosti, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; za alergologiju, medicinu rada i toksikologiju. Da ne bude zabune, to je članstvo poradi povjerenja u vašu stručnost raditi pod okriljem Akademije, 6. Zbor »Ivan Filipović« pod vodstvom maestra Vinka Glasnovića, 7.  Hrvatsko toksikološko društvo (Jedan od osnivača), 8. Hrvatska udruga za laboratorijske životinje (jedan od osnivača), 9. Hrvatsko veterinarsko društvo, 10. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, /UHDR/, 11. Član Štaba saniteta, prvi upravitelj Toksikološke službe Republike Hrvatske, 12. Udruga hrvatsko norveškog prijateljstva ( jedan od osnivača), 13. Udruga hrvatsko-mađarskog prijateljstva (jedan od osnivača), 14. Potpomažući član mađarskog društva »Adi Endre«, 15. Udruga za potporu bačkim Hrvatima (jedan od osnivača) 16. Udruga prijatelja prirode »Lijepa naša«, (jedan od osnivača i predlagatelj naziva za svehrvatsku zahvalu Bogu za plodove zemlje »Dani kruha«, koju Crkva u Hrvata slavi drugu nedjelju u listopadu). 17. Član uredničkog vijeća časopisa »Živjeti zajedno«, župe sv. Ivana Evanđelista u Zagrebu i jedan od obnovitelja njegovog izlaženja, 18. U drugom mandatu tajnik Župnog pastoralnog vijeća župe sv. Ivana Evanđelista u Zagrebu, 19. Potpredsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata (jedan od osnivača Udruge, predlagatelj i prvi predsjednik Fonda »A. G. Matoš«), 20. Član Glavnog odbora Udruge protjeranih i prog-nanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata, 20. Član uredništva »Zova Srijema«, 21. Dopredsjednik stranke Hrvatski demokršćani. 22. Član nastavničkog vijeća Veleučilišta u Karlovcu i izabrani profesor triju kolegija, 23. Predložen za prof. na Katoličkom bogoslovnom sveučilištu u Zagrebu, u osnivanju. Nadam se da sam uglavnom odgovorio na Vaše pitanje.

HR: Ovo što ste nabrojali doista je impresivno i vjerojatno traži Vaš maksimalni angažman?

Već sam rekao da o tome nikad nisam razmišljao. Nastojao sam s veseljem na svaki od izazova odgovoriti koliko god sam mogao, ali bez velike potpore, razumijevanja, žrtve i neposredne pomoći obitelji, dakako u prvom redu supruge Marije, rođene Fabijanović, zasigurno ne bih ostvario ni približno toliko. Hvala joj. U zadnjem broju lista »Živjeti zajedno» u pjesmi »Supruzi i majci« ovako sam iskreno rekao: »Družice, Majko, dobra si vila. Hvala Providnosti što Te je stvorila«.

HR: NIU »Hrvatska riječ« iz Subotice predstavila je u zagrebačkoj gradskoj knjižnici svoju bogatu djelatnost. Kao dobar poznavatelj književnosti molim Vas za ocjenu te djelatnosti hrvatske nacionalne manjine u susjednoj državi.

Oprostite što ću Vas malo ispraviti, naime istina je da s velikim zanimanjem pratim publicistiku u mojem rodnom zavičaju, ali ja sam jako daleko od dobrog poznavatelja književnosti. Akademik dr. sc. Ante Sekulić, Naco Zelić i drugi,  a sada već i mnogi mlađi, puno su pozvaniji da o tomu zbore. Mogu ipak reći da po mojem skromnom sudu nacionalna manjina Hrvata, unatoč velikih poteškoća izvana i iznutra ipak čini čudesa uključivo i NIU »Hrvatska riječ». Uzmite ukupan broj sunarodnjaka, zatim broj visoko obrazovanih osoba od kojih se očekuje najveći doprinos, prema broju naslova u tako kratkom vremenu, a usudio bih se reći vrsnost publikacija, onda mogu pozavidjeti mnogi, čak i oni koji rade pod puno, puno boljim uvjetima. Zato iskrena čestitka i molba da nastavite tako. Pitam se često, gdje bi nam bio kraj da složnije upremo snage?!                         g