Arhiv tekstova

Razlog zborovanja Dužijance oko Božjeg oltara jest zahvalnost. Čin dostojan Boga i dostojan čovjeka. Ovo je čin zahvalnosti Bogu za kruh naš svagdanji koji nam dolazi dvostruko: kao hrana za život tijela i kao kruh anđeoski za život duše.

Čovjek je rođen u Srcu Božjem. Zamišljen je i stvoren na sliku Božju. Mi ispovijedamo, a Bog od nas to i zahtijeva: »Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene« – i »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom mišlju svojom«. Dakle, jedini Gospodin i jedini Gospodar jest Bog. 

ČOVJEKOVA SLIČNOST S BO-GOM: Teolozi upravo u toj činjenici, da je Bog Gospodin i Gospodar vide i čovjekovu sličnost s Bogom, jer je zapisano da je Bog radeći stvorio svijet a kao krunu stvaranja stvorio je čovjeka i dao mu zadatak da obrađuje zemlju i podvrgne je sebi. Čovjek je dakle Bogoobličan jer je pozvan zagospodariti zemljom i svim onim bogatstvom koje ona nudi. Ali gospodar zemlje sličan Bogu. Ta sličnost s Bogom je: s tolikom ljubavlju poštivati i raditi da zemlja postane baština koju nam je Bog dao kao zajedničko dobro i vlastitu kuću.

Čovjek je radeći, dakle, suradnik Božji. Kad god je kroz povijest zaboravio to svoje suradništvo s Bogom, padao je u prokletstvo rada a ne blagoslov. Radeći upravo oko ovakvog posla kao što je obrađivanje zemlje i postavljanja kruha na stol, izvor je stalnog razgovora i dijaloga Boga i čovjeka. A to je Bog htio, da budemo suradnici, prijatelji, sugovornici i sustvoritelji. Svjedoci smo i najnovije povijesti kada su sa naših salaša toliki ljudi pohrlili u tvornice da se klanjaju djelu svojih ruku i da žive od toga stroja što su sami napravili i zaboravili su dijalog s Bogom pa su se bahato prodavali svemu i svakomu, da bi konačno taj stroj i taj idol danas koštao cijelu generaciju jako puno. Izgubili su identitet, ostali bez posla. Vlastita urbanizacija i industrijalizacija dotuk-la je čovječnost. Čovjek je postao samo igračka a prestao biti čovjek.

DRUGA DIMENZIJA RADA: Vrlo je važno razumjeti jednu drugu dimenziju rada, a to je činjenica da je istočni grijeh narušio svetost suradničke dimenzije rada s Bogom pa je na rad palo jedno prokletstvo koje će nositi sva Adamova djeca a to je: »U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj i zemlja će ti rađati korov...« Činjenica je koju ne želimo zanijekati da je rad znoj, napor, suza, briga i tjeskoba. Međutim, najveći dokaz neizmjernog Božjeg milosrđa je djelo spasenja grešnoga čovjeka koji je Bog učinio u Isusu Kristu i po Isusu Kristu. Znamo da nas je oslobodio grijeha, smrti i Zakona i priveo spasenju. Ono što nas ovaj puta osobito raduje je činjenica što je Isus Krist čovjeka otkupio i od dimenzije prokletstva što se tiče rada. Naime, rođen je u obitelji Josipa i Marije a to je bila tesarska, radnička obitelj. U ono vrijeme radnik – tesar bio je najniži sloj društva. Ovisio je samo o svom radu i nije imao nikakvu sigurnost kao što je na primjer imao ratar, ili zemljoposjednik. Dakle, činjenica da je Isus ušao u našu povijest kroz radničku obitelju najniže kategorije je ohrabrenje i poruka svim malenima. S druge strane, činjenica da je kroz trideset godina kao »tesarov sin« tesarskim radom» u znoju lica svoga« zarađivao svoj kruh, ohrabruje. To je bio znoj Bogočovjeka, to je bio rad Bogočovjeka, to je bio kruh koji je zarađivao i blagovao Bogočovjek. U toj činjenici Crkva vjeruje da je i rad ne samo otkupljen, oslobođen prokletstva, nego je rad pobožanstvenjen i nije mu vraćeno samo ranije dostojanstvo nego je postao program i sredstvo spasenja i posvećenja. 

MOLITVA I RAD: S Isusom i po Isusu rad je primio jedno posve novo dostojanstvo a to je milosna suradnja s talentima koje nam je Bog dao, a od suradnje s tim talentima zapravo je određena i naša sadašnjost i naša vječnost. Jednoga dana u susretu s Bogom Ocem i Sucem odgovarat ćemo direkt-no na pitanje kako smo njegove darove upravo radom opravdali, posvetili i učinili sredstvima milosti. U toj činjenici je razlog zašto je za kršćane rad religijska vrednota a ne naprosto zarađivanje kruha. To je razlog zašto kršćani u radu vide izvor i sredstvo svetosti. To je razlog zašto se i danas divimo ocu zapadne kulture, sv. Benediktu koji je uspio kultivirati cijelu zapadnu Europu jednim temeljnim monaškim pravilom – Ora et labora (Moli i radi!). Nemojmo ni slučajno pokušati pobrkati redoslijed ove kratke rečenice, jer je on vrlo bitan – da kršćanin svoj rad započinje i završava molitvom. Ne zaboravimo pobožnog uzdaha: »Bože pomozi i blagoslovi« ili »Hvala Bogu«. Stoga molimo: »Djela naša molimo Gospodine milošću svojom preteci...«. 

Molitva i rad tako su povezani da čine cjelinu kršćanskoga života i ovozemaljskog i vječnog. Stoga je i ra-zumljivo da je u onoj molitvi koju je Isus učio svoje učenike među sedam zaziva stoji i onaj nama tako dobro poznat – »kruh naš svagdašnji daj nam i danas«! Iz toga suodnosa rada i molitve slijedi i razlog zašto kršćani radom kao i molitvom, molitvom kao i radom časte Boga. To je razlog zašto kršćani poštuju rad i raduju se radu, a ne proklinju rad i ne smatraju ga kaznom. Čak vjerujemo da smo ostali u raju zemaljskom bez istočnoga grijeha, ostao bi zakon rada kao izvor radosti i zadovoljstva: biti sustvoritelj i suradnik Božji u radu. Sjetimo se umjetnika, naših dobrih seljaka u rana žetvena jutra, sjetimo se radosne pjesme žetelaca, konačno sjetimo se ovog slavlja Dužijance.

Zahvalnost je znak plemenitosti. Naš je narod upravo poznat po plemenitosti i prepoznatljiv po svojim obiteljskim krepostima i stoga je Dužijanca, koja je prepoznatljivi znak naše zahvalnosti Bogu, dokaz naše plemenitosti. No, plemenitost zahvalnosti je izvor sigurnije budućnosti. Tako zahvaljujući gradimo bolju budućnost i stavljamo temelje sutrašnjice koja više obećava. Dao Bog da tako bude i ove godine.

g