Arhiv tekstova

Tavankut, Subotica, Bačka, Vojvodina, Srbija – tako glasi turobni »credo« hrvatskog pisca Tomislava Žigmanova. Njegova zbirka političkih i filozofskih refleksija »Minimum in maximis (zapisi s ruba o nerubnome)« sva je prožeta lamentacijom čovjeka koji voli svoj zavičaj, ali podnosi sudbinu autora iz bijelog prostora uz granicu, suočen s time da će ga ignorirati i u Srbiji i u Hrvatskoj. Svi žele ono što je vrijedno, kaže Žigmanov, navodeći svoja dva etnička sunarodnjaka – Josipa Pančića, utemeljitelja Srpske akademije nauka i umjetnosti, i ratnog zločinca Frenkija Simatovića, osnivača Crvenih beretki. Za prvog će se otimati službeno, za drugog neslužbeno, a za pisca? Autor ove knjige u jednoj fusnosti navodi kako je na pitanje kome pripada Andrić, Kruno Pranjić odgovorio: »Onima koji ga čitaju.« 

Pa kad već ne uživa dvojbeni privilegij da bude etnički Srbin u Srbiji ili etnički Hrvat u Hrvatskoj, Žigmanov je pustio da u sumraku nad Tavankutom raširi krila Minervina sova – i posvetio se čitanju i razmišljanju. Njega zaokuplja sve u vezi s bjelinama margina i granicama koje postavljaju drugi čovjeku i čovjek sam sebi, pri čemu posvuda vidi neka središta, a on na svojem rubu nema gdje biti. Filozofsko mu začas skrene u političko jer su mu pred očima pukle granice Jugoslavije, jer ne može gotovo nikamo putovati sa svojom putovnicom, jer živi u »parohijalnosti« gdje je granica preblizu, a sve je preko nje isključeno. Budući da vrijeme u kojem piše naziva najezdom rušenja i razgradnje, budući da piše u doba »dobrano osmišljavanog, planiranog, organiziranog, priređenog i očitovanog grandioznog spektakla nasilja i zločina«, nije neobično da svoje pisanje ocjenjuje antipatriotskim – kao »manjinski čovjek iz pograničja« govori u inozemstvu, no ni u tom inozemstvu situacija nije baš bajna: književnost vojvođanskih Hrvata podjednako je nevidljiva u Hrvatskoj kao i u Srbiji. 

ZNANJE O DRUGIMA: Ako je nekada i bilo kakvih fatamorgana, poput sna o Srednjoj Europi u kojoj bi ljudi i narodi živjeli u miru i prosperitetu, sada ih nema. Kako onda ukrotiti naciju – »najveće čudovište suvremenoga svijeta« – sposobno za etničko nasilje i osvajački rat? U Srbiji u kojoj su devetnaeststoljetna svetost nacije i izgradnja države aktualnija od ideala pravde i manjinskih prava, ako je za njih itko od političara i čuo, Žigmanov promiče liberalnog filozofa Willa Kymlicku. Jedino mu je oružje liberalizam, politika slabih i nesigurnih, onih bez moći, koje vodi samo oprez; za osjetljivu ravnotežu između multikulturalizma i identiteta Žigmanov predlaže stjecanje znanja o drugima, upoznavanje i prihvaćanje krivnje – i u politici, i u religiji. Nasuprot tomu opet i opet nalazi nerazumijevanje, nepravdu, neistinu i želju da mjera stvari u vlastitoj avliji bude uvijek mjera same stvari. Blagi humor ipak ga nikad ne napušta, kao kad navodi »Deset zapovijedi jednog liberala« Bertranda Russella, od kojih ću ovdje navesti samo zadnju: Ne budi zavidan sreći onih koji žive u raju luđaka. 

SVIJET DISKONTINUITETA: Tavankut, Subotica, Bačka, Vojvodina, Srbija. Nedostaje još samo Hrvatska da bude zaključena Žigmanovljeva slika prostora i društava koji stalno kasne, u kojima nema zahtjevnih stvaralačkih prodora, gdje uvijek manjka dovršetaka i gdje samo uporni i hrabri postaju veliki. Ljudska su postignuća uvijek vrijedna, pa tako Žigmanov nalazi antonim razaranju, a to je grad kao suma čovjekovih napora. Paradigmatski je za nj roman Ante Vukova »Kuća porcelanske lutke« u kojem junak Georg Illgen otkupljuje od osiromašenih sugrađana stare porculanske servise i u tajnoj sobi gradi od njih vlastiti porculanski svijet. Filozofska i politička razmišljanja Tomislava Žigmanova baš su poput tog krhkog prostora: iz svoje porculanske kuće piše o svijetu diskontinuiteta, za koga je samo novo istinito i u kojemu vrijedi jedino pragmatično, kalkulantsko i racionalno. Malo tko još promišlja smisao kad je čak i Bog postao zemaljski i materijalan, a čovjek se sveo na nespretno i ugroženo biće.  

  Najpouzdaniji sugovornik Žigmanovu je u njegovu »kutu« i »tavanu« Heidegger: njemu se obraća od prvih tekstova – gdje konstatira destrukciju metafizike – do zadnjih u kojima propituje vrijeme, prostor, strah i ljubav. »Vrijeme« koje može biti novac, pa dakle i proizvod; »vrijeme« koje je najvažniji prostor ljudskog života; »prostor« koji je mjesto straha; »ljubav« koja taj strah isključuje jer je savršena. Na koncu bit ćemo i kršćani, kaže Žigmanov i domeće: a što drugo možemo. Njegova je knjiga poziv na samožrtvovanje i stjecanje sluha za rub i ono samozatajno, poziv da se bude inkluzivan i da se prekorače granice onako kako je to učinio Isus. 

Tomislav Žigmanov je napustio gusto napučeni Raj luđaka i došao u mnogo rjeđe naseljenu Zemlju čitatelja. Poželimo mu dobrodošlicu. 

Pogovor knjige 

»Minimum in maximis

 (zapisi s ruba o nerubnome)«