Arhiv tekstova

– Idem oprati kosu...

– Dobro...

– Čujemo se za pola sata...

– OK...

Navedeni dijalog (ukoliko se to tako može nazvati) nije vođen  »oči u oči«, niti putem telefona, već je ispisan elektroničkom komunikacijom, popularnim »chatom«. Konkretno, čak i najbanalnija stvar poput pranja kose bila je predmetom komunikacije između dviju osoba, ali umjesto izgovorenih riječi (posve normalno), one su bile otipkane na tastaturama ispred ovo dvoje ljudi i odaslane u interentski eter.

OTUĐENOST: Suvremeni način života donio je brojne tehnološke olakšice svima onima koji su se upustili u virtualni svijet, svijet nestvarne stvarnosti. Iako on zbilja postoji i cijelim svijetom sve više vlada, njegova realna postavka sadrži svoju osnovnu različitost spram stvarnog života koji svakodnevno živimo. Nema stvarnoga kontakta između osoba koje komuniciraju, jer uvijek je između dotičnih jaz softvera, hardvera, ekrana, žica, tastatura, pa i mikročipova i tko zna već čega sve. Istina, pobornici modernog i naprednog branit će cyber prostor (moderna inačica) kao najsavršeniji oblik budućnosti komuniciranja (svijet je zbilja danas globalno selo), ponajprije kao najjeftinije mogućnosti komunikacije na daljinu (što je nepobitna istina). U redu je kada se želi »razgovarati« (ako se to može uopće tak nazvati) s nekim tko je na drugoj strani oceana ili svijeta, no kada se navedena komunikacija vodi između osoba koje su udaljene (ponekad) i samo nekoliko desetina metara jedna od druge, onda je to već ozbiljan problem. Opet, pojava telefona i njegova šira uporaba dovodili su do sličnih situacija kada su se vodili maratonski razgovori o najbesmislenijim temama svakodnevice, ali i tada je bilo barem prividne bliskosti i realnog kontakta između osoba s dviju strana žice. Bilo je smijeha, uzdaha (pa i plača) i ostalih vrsta iskazanih emocija i razgovor je bio »živ«. Pojavom najšire uporabe personalnih računala i ulaskom Interneta u sve više kućanstava, ponovno se javlja ista pojava, ali ovoga puta bez izravnog kontakta osoba koje su povezane znakovima koji s pokazuju na zaslonima. Ljudi se upoznaju, niti ne znajući kako »onaj« ili »ona« s druge strane cybera izgledaju ili kakav imaju glas (no to je još i rješivo putem slike ili tonske komunikacije, ali se ipak zbog predostrožnosti najčešće izbjegava). Jer to je chat, suvremena pošast koja je inficirala ogroman broj ljudi.

CHAT: Sve je to jednostavno, pojasnit će trenutačno »neizlječivi« ovisnici, »uđeš« u »sobuۚ«, izabereš temu i počneš tipkati. I tada kreće nezadrživa erupcija oslobođenih misli, koja, nesputana barijerama stvarnosti (stidljivost i osuda javnog mnijenja), ima mogućnost izražavanja svih skrivenih tajnih poriva, želja, primisli i tko zna čega sve još... I počinje se razvijati sve veća otuđenost od realne, u kojoj se ipak mora povinovati njezinim »zakonima« normalnog i uvriježenog općenja. Oslobođeni tih stega »chateri« radije hitaju u slobodu svojih zamračenih soba, paleći računala i nestrpljivo čekajući ulazak u cyber space (virtualni prostor u kojemu vladaju neki posve drugačiji kriteriji). Stvaraju se veze, poznanstva i osebujna komunikacija između osoba iz tko zna kojih podneblja (sve je skriveno pod raznovrsnim maštovitim nadimcima), a da se pritom osobe nikad nisu u stvarnosti ni vidjele niti čule. Istina, ima lijepih primjera kada poslije određenog zbližavanja nastane obostrana potreba za »otkrivanjem karata« i dolazi do stvarnog (oči u oči) upoznavanja (čak se prevaljuju i tisuće kilometara), ali isto tako i velikih razočaranja kada stvarna slika nimalo ne prati dojam koji je stvoren imaginarno-tehničkim putem. I tako to ide sve dalje u beskonačnost novih i novih sljedbenika ovog opće prihvaćenog načina moderne komunikacije. Dok je stvarne komunikacije i lijepih razgovora sve manje. Baš kao i novih parova i djece...                                    g