Arhiv tekstova

Pred nama je još jedan događaj susreta i slavljenja. Bunarićko proštenje. Dani, kada se prema tome Svetištu »slijeva« mnoštvo vjernika, Bogotražitelja i Marijinih štovatelja. Većina novinara i kroničara uvijek počinje povijest Bunarića pitanjem: kakvo se čudo dogodilo na Bunariću? Željni su atrakcije. Čudo Bunarića je čovjek. Čovjek koji osjeća da je ostavio svoj teret i da se vraća obnovljen i olakšan. Čudo Bunarića kao i svakog hodočasničkog mjesta nije početak ili ukazanje, nego molitveno trajanje koje liječi i ozdravljuje. Tako to očekujemo i želimo i ove godine. Poći ćemo na Bunarić. Mnogi neće. Ne bi li bilo dobro ponijeti ih u svom srcu i moliti za njih? Nije li Bunarić prilika da upravo sada ponesemo najteže probleme i najdraže osobe, makar su daleko od Boga, u to Svetište? Pokušajmo o tome ovako razmišljati.

Drugi vatikanski sabor naziva ateizam odre­đenom nemoći čovjeka i društva. Radi se, naime, o tome da ateist ne može uočiti da postoji Bog, nije sposoban vjerovati i povjerovati Isusu Kristu. Ateist je poput čovjeka koji nema očiju, sluha, ni ticala koji­ma bi spoznao realnost Boga. Stoga se iz ateizma ne izlazi uvjeravanjem, disku­sijama, razmišljanjem nego prije svega liječenjem. Si­gurno čitanjem i spoznavanjem, diskusijama, razgo­vorima i razmišljanjima može se čovjeku pomoći da gleda drugim očima. No, bez nutarnjeg iscjeljenja ra­zuma i volje neće čovjek moći povjerovati da Bog po­stoji. I pogotovo neće se moći susresti s njime. 

ISPOVIJED I MOLITVA: Gotovo svakim sakramentom Crkva liječi čovje­ka. No, Isus Krist nam je dao i poseban sakrament liječenja a to je sakrament bolesničkog pomazanja. Crkva stoga doživljava sebe kao ustanovu koja liječi čovjeka i slomljena srca. Uz sakramente postoje, također, različite molitve koje liječe ljude. Sveti Ja­kov, apostol, nam je u svojoj poslanici dao jedan re­cept za ozdravljenje. On doslovno kaže: Ispovijedajte jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravi­te. Ako te boli duša, muči li te depresija i samosaža­ljenje, duboko si povrijeđen, u srcu ti raste negodo­vanje i predbacivanje, osjećaš se nemoćnim, ne možeš vjerovati u bolje sutra i povratak na svoje ognjište, iz­nad svega je potrebno ispovjediti svoju ranu, i izreći je. Valja je izreći ne samo pred Bogom, nego i pred vjernikom koji te razumije ili pred svećenikom. Na­kon toga je dovoljno da se netko za tebe pomoli tada će doći do ozdravljenja tvoje duše. Potrebno je, dakle, najprije poznavati ranu i onda je ozdraviti. Svako liječenje koje čini Crkva, čini zapravo Isus Krist preko Crkve. Ne radi se, dakle, o nikakvoj ljudskoj ili drugoj bioenergiji, već svojom nazočnošću Isus Krist danas liječi kao i nekoć. Ruka, kojom se vjernik dotakne tvoje bolesti, tvojih nutarnjih rana i nemoći, jest Isusova ruka koja će te iscijeliti. 

Molitva koju izgovara vjernik jest Isusova riječ koju Isus pre­ko vjernika izgovara. Biti vjernik i član Crkve znači biti stanica Kristova tijela koje je Crkva. Krist preko vjernika čini svoja djela danas. On ima danas svoje ti­jelo, Crkvu, pomoću koje čini ista čudesna djela kao nekada. Pokušaj već danas upotrijebiti ovaj recept. Ako nemaš nikoga kome bi ispričao svoju muku, pokušaj to sam u tišini pred Bogom izreći u molitvi. Tada moli Gospodina neka stavi svoju ruku na tebe i neka te liječi. Ali, nađeš li nekog kome ćeš izreći svoje boli i zamoliti ga da za tebe moli, onda ćeš daleko brže biti izliječen. A ozdravljenjem će ti se otvoriti oči za Božju nazočnost u svijetu i za potrebe tvoje duše koja tuguje nemoćna da vjeruje u pobjedu pravde, zdravlja i života. 

NOVI IZAZOVI: Doživjet ćeš da ti se otvaraju oči i da sad Boga vidiš, siguran da postoji. Očima duše vidi se da­lje nego očima razuma. Ako nakon toga pođeš i na ispovijed, počneš li svaki dan čitati Sveto pismo, te svaki dan nađeš barem petnaest minuta do pola sata za razgovor s Bogom, bit ćeš pokretač zdravog društva, nositelj pozitivnih težnji, obnovitelj zemlje i stvaralac. Znat ćeš, gdje su izvori radosti i nadljudske snage za bolje sutra. Osjetit ćeš da sadržajno i osmišljeno živiš svaki tren svagdašnjice.

Bilo bi dobro kad bi se ti i ja i svatko od nas vratio s Bunarića svjestan da je za nekoga izmolio olakšanje, oslobođenje, ozdravljenje. Iza nas su velika slavlja, a pred nama novi izazovi i veliki zadaci. Treba to ostvariti. Počinje školska godina, mnogi su u nedoumici vjerske nastave, mnogi sumnjaju, a mnogi ne vjeruju u bolje društvo. Međutim, toliko toga ovisi o nama i o činjenici da je vjernik čovjek za druge. U molitvenom ozračju Bunarićkog Svetišta: molimo za druge! To je Bunarić, to je poziv i poruka.

g