24.08.2007
Moliti jedni za druge – to je hodočašće
Pred nama je još jedan događaj susreta i slavljenja. Bunarićko proštenje. Dani, kada se prema tome Svetištu »slijeva« mnoštvo vjernika, Bogotražitelja i Marijinih štovatelja. Većina novinara i kroničara uvijek počinje povijest Bunarića pitanjem: kakvo se čudo dogodilo na Bunariću? Željni su atrakcije. Čudo Bunarića je čovjek. Čovjek koji osjeća da je ostavio svoj teret i da se vraća obnovljen i olakšan. Čudo Bunarića kao i svakog hodočasničkog mjesta nije početak ili ukazanje, nego molitveno trajanje koje liječi i ozdravljuje. Tako to očekujemo i želimo i ove godine. Poći ćemo na Bunarić. Mnogi neće. Ne bi li bilo dobro ponijeti ih u svom srcu i moliti za njih? Nije li Bunarić prilika da upravo sada ponesemo najteže probleme i najdraže osobe, makar su daleko od Boga, u to Svetište? Pokušajmo o tome ovako razmišljati.
Drugi vatikanski sabor naziva ateizam određenom nemoći čovjeka i društva. Radi se, naime, o tome da ateist ne može uočiti da postoji Bog, nije sposoban vjerovati i povjerovati Isusu Kristu. Ateist je poput čovjeka koji nema očiju, sluha, ni ticala kojima bi spoznao realnost Boga. Stoga se iz ateizma ne izlazi uvjeravanjem, diskusijama, razmišljanjem nego prije svega liječenjem. Sigurno čitanjem i spoznavanjem, diskusijama, razgovorima i razmišljanjima može se čovjeku pomoći da gleda drugim očima. No, bez nutarnjeg iscjeljenja razuma i volje neće čovjek moći povjerovati da Bog postoji. I pogotovo neće se moći susresti s njime.
ISPOVIJED I MOLITVA: Gotovo svakim sakramentom Crkva liječi čovjeka. No, Isus Krist nam je dao i poseban sakrament liječenja a to je sakrament bolesničkog pomazanja. Crkva stoga doživljava sebe kao ustanovu koja liječi čovjeka i slomljena srca. Uz sakramente postoje, također, različite molitve koje liječe ljude. Sveti Jakov, apostol, nam je u svojoj poslanici dao jedan recept za ozdravljenje. On doslovno kaže: Ispovijedajte jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite. Ako te boli duša, muči li te depresija i samosažaljenje, duboko si povrijeđen, u srcu ti raste negodovanje i predbacivanje, osjećaš se nemoćnim, ne možeš vjerovati u bolje sutra i povratak na svoje ognjište, iznad svega je potrebno ispovjediti svoju ranu, i izreći je. Valja je izreći ne samo pred Bogom, nego i pred vjernikom koji te razumije ili pred svećenikom. Nakon toga je dovoljno da se netko za tebe pomoli tada će doći do ozdravljenja tvoje duše. Potrebno je, dakle, najprije poznavati ranu i onda je ozdraviti. Svako liječenje koje čini Crkva, čini zapravo Isus Krist preko Crkve. Ne radi se, dakle, o nikakvoj ljudskoj ili drugoj bioenergiji, već svojom nazočnošću Isus Krist danas liječi kao i nekoć. Ruka, kojom se vjernik dotakne tvoje bolesti, tvojih nutarnjih rana i nemoći, jest Isusova ruka koja će te iscijeliti.
Molitva koju izgovara vjernik jest Isusova riječ koju Isus preko vjernika izgovara. Biti vjernik i član Crkve znači biti stanica Kristova tijela koje je Crkva. Krist preko vjernika čini svoja djela danas. On ima danas svoje tijelo, Crkvu, pomoću koje čini ista čudesna djela kao nekada. Pokušaj već danas upotrijebiti ovaj recept. Ako nemaš nikoga kome bi ispričao svoju muku, pokušaj to sam u tišini pred Bogom izreći u molitvi. Tada moli Gospodina neka stavi svoju ruku na tebe i neka te liječi. Ali, nađeš li nekog kome ćeš izreći svoje boli i zamoliti ga da za tebe moli, onda ćeš daleko brže biti izliječen. A ozdravljenjem će ti se otvoriti oči za Božju nazočnost u svijetu i za potrebe tvoje duše koja tuguje nemoćna da vjeruje u pobjedu pravde, zdravlja i života.
NOVI IZAZOVI: Doživjet ćeš da ti se otvaraju oči i da sad Boga vidiš, siguran da postoji. Očima duše vidi se dalje nego očima razuma. Ako nakon toga pođeš i na ispovijed, počneš li svaki dan čitati Sveto pismo, te svaki dan nađeš barem petnaest minuta do pola sata za razgovor s Bogom, bit ćeš pokretač zdravog društva, nositelj pozitivnih težnji, obnovitelj zemlje i stvaralac. Znat ćeš, gdje su izvori radosti i nadljudske snage za bolje sutra. Osjetit ćeš da sadržajno i osmišljeno živiš svaki tren svagdašnjice.
Bilo bi dobro kad bi se ti i ja i svatko od nas vratio s Bunarića svjestan da je za nekoga izmolio olakšanje, oslobođenje, ozdravljenje. Iza nas su velika slavlja, a pred nama novi izazovi i veliki zadaci. Treba to ostvariti. Počinje školska godina, mnogi su u nedoumici vjerske nastave, mnogi sumnjaju, a mnogi ne vjeruju u bolje društvo. Međutim, toliko toga ovisi o nama i o činjenici da je vjernik čovjek za druge. U molitvenom ozračju Bunarićkog Svetišta: molimo za druge! To je Bunarić, to je poziv i poruka.
g