Arhiv tekstova

Dogodi se ponekad da izvjesna sablasnost obavije poneko veliko ime iz svijeta umjetnosti. Za to prvo okrivimo populizam i brz tempo života koji ne dopušta predah, dok budućnosti ostavljamo da razotkrije odgovor bolje od bilo kojeg teoretičara. Ukoliko preostane netko tko će umjeti postavljati prava pitanja i odgonetati odgovor unutar sebe samoga.

Veliko ime i za života Amerika-nac njemačkog podrijetla Theodore Dreiser (1871. – 1945.) pripada generaciji što je posljednja u velikome stilu koristila stari i priznati alat na rubu velikih promjena kako u književnosti tako i šire. Mnogi danas njegov opus smatraju teškim i odviše razuđenim, ali ne negiraju uvijek nazočnu pronicljivost te sklonost k laganoj demistifikaciji tema što ga preokupiraju. Prema klasifikaciji onovremenske kritike naturalista, stilski osmotreno Dreiser ipak predstavlja suprotnost jednom Henryju Milleru a svojedobno ih je netko prisjedinio zbog činjenice da su obojica doživjeli cenzuru od strane puritanskih krugova.

RASKOŠNA  SPOROST: Najče-šći motiv Dreiserovih djela oličen je u ispolitiziranim međuljudskim odnosima, ljubavi i  novcu. Zvuči gotovo prozaično, pa i primamljivo odmah pohitati i snabdjeti se ovakvim štivom. Ali kada nam se u rukama nađe od pet stotina do tisuću i šesto stranica po knjižici, može nastati problem… Međutim, njegovi su romani poput usporenog filma s mnoštvom šarolikih detalja i odloženim dinamičkim djelovanjem te nije posve jasno zbog čega bi raskoš pri opisima ili sporost ritma trebali biti prepreka ukoliko kao cjeline predstavljaju remek djela?! Razlog bi mogli tražiti unutar pojedinca, i bez  nedvosmislenog autorovog zgražavanja pred, tada u zlatnom dobu – Hollywoodom, kao sinonimom svega najgorega što se u umjetnosti pojavilo.

JUNACI IZ PROVINCIJE: Daleko od sklonosti za spektakularnost, Dreiser svoje likove gotovo uvijek pronalazi u provinciji. Obični, siromašni ili imućni, talentirani ili obuzeti kakvim velikim snom, ovi ljudi kroz proces otkrivanja nezadovoljstva nečim u svom okruženju, odlaze u neku od metropola s nadom da će prob-lemi tamo nestati, nesvjesni kako od sebe u tolikoj mjeri ne mogu pobjeći. Novo ozračje gradi savršenu iluziju, ali nakratko. Stare nedoumice i problemi se poput ignoriranih slijepih putnika vraćaju, s tom razlikom što heroji u intermecu stječu kakvu – takvu prednost i snagu za suočavanje. Dalje, konflikti između ljubavi i(ili) karijere neizostavna su etapa. Naoko svijeta emocija, autor majstorski gradi autentičan i nepatvoren labirint odnosa. Nije naodmet napomenuti da su narativni obrasci  zapanjujuće obični i svakodnevni, ali zahvaljujući sveprisutnom stremljenju k otkrivanju »tajne života« izlaze iz domene profanog te otuda prisutnost tog specifičnog sjaja. A ukoliko već govorimo o sjaju i blještavilu vrijedi naglasiti  kako Dreiser iz svog osobnog iskustva crpi građu za opise kako viših društvenih slojeva tako i onih ostalih. Bitna značajka jest da bez presedana uspijeva uhvatiti i dočarati nam duh Amerike iz onog, za većinu nas, nepoznatog doba.  

   g