Arhiv tekstova

U životu svakoga pojedinca, skupine, a isto tako i u povijesti svakoga naroda, postoje određeni prijelomni trenuci kada se donose sudbonosne odluke, postupci koji određuju daljnji tijek događanja. O tim odlukama ovise dalekosežne posljedice, bez obzira jesmo li ih svjesni ili ne. Iz tih razloga i hrvatska zajednica u Srbiji, preko HNV-a, jednosmisleno i jednoznačno, bez ikakvih ograda i uvijanja, oglasila se u povodu donošenja Pravilnika o nastavnom programu bunjevačkog govora od strane Pokrajinskog tajništva za obrazovanje i kulturu, donoseći deklaraciju. To je od HNV-a očekivao hrvatski narod u Srbiji. U najmanju ruku, od mjerodavnih tijela i institucija se očekivalo da se stručno i profesionalno, sine ira et studio,  razmotri deklaracija i da se u svezi iznesenog donesu određene odluke. Po svemu sudeći ispade da su Hrvati »jabuka razdora«. Nema sumnje da tzv. »bunjevački jezik« i bunjevački govor jesu vrh glečera koji već dulje vrijeme plutaju političkom scenom Srbije. U današnje vrijeme, vrijeme demokratskih vjetrova, vjerujemo da ništa nije zabranjeno kada se radi o traganju i traženju istine, kako god to bolno izgledalo za druge. Naše je obveza da štitimo interese Hrvata u Vojvodini, da tražimo svoja legitimna i legalna prava. HNV,  legitimni i legalni predstavnik hrvatskog naroda u Srbiji, svjestan svoje moralne odgovornosti morao se oko pitanja bunjevačkog govora uključiti i svim političkim i legalnim sredstvima zaštiti svoje interese. 

Nije ovdje riječ o tako simplificiranom pitanju, već o jednom složenom problemu o kojemu se nije mogao izjasniti ni SANU. Da je to bilo pitanje tako jasno vjerojatno bi bilo davno riješeno? Ovo pitanje je za nas od prvorazrednog značaja i značenja i u mnogo čemu o njegovom rješenju ovisi i pitanje naše zajednice. Ovdje je  riječ o obrani kulture hrvatske samobitnosti na ovim područjima na kojima s drugim narodima Hrvati dijele dobro i zlo. Jezik je živa spona Hrvata u svojoj vertikali, kroz svoju  povijest, i horizontali, u geografskom smislu. Ovo je krik za slobodom kulture, vapaj za slobodarskim i europskim duhom. Najautoritativniji glasovi naše intelektualne elite su jedinstveni kada je riječ  o ovom pitanju, te nikakva etiketiranja i olako držanje lekcija neće nas moći ušutkati. Nije moguće da se nije znalo da pitanje bunjevačkog govora i tzv. »bunjevačkog jezika« tangira najveći dio Hrvata. Tko je od mjerodavnih tijela tražio naše mišljenje? Zar je moguće da je netko preko noći književnike, pisce, čija djela nesumnjivo pripadaju korpusu hrvatske književnosti, svrstao u neku drugu kategoriju? Kakva je to demokracija? Je li to zaštita jedne manjine? Pridonosi li se time zaštiti kulturnih dobara i tradicije jednog naroda? 

Nitko od nas i ne pomišlja ma kojem pojedincu zabranjivati da se izjašnjava kao Bunjevac. To je njegovo legitimno i legalno pravo i o tome nema rasprave. Treba znati da u svijetu ima cca 550.000  Bunjevaca-Hrvata i dvadesetak tisuća Bunjevaca-nehrvata. I oni prvi  imaju svoja prava?! Ono što se deklaracijom HNV-a htjelo istaknuti je sljedeće:

Prvo, štokavska ikavica jest dijalekt koji je karakterističan za Hrvate, a među njima i za Bunjevce-Hrvate u Vojvodini. Nije valjda da nema razlike između književnog jezika i dijalekta? To pozitivni propisi i luče i izrijekom navode da se obrazovanje može odvijati na jezicima nacionalnih manjina. Naravno, jezici nastaju i nestaju pod raznim političkim uvjetima i društvenim okolnostima. Kada će Bunjevci-nehrvati imati svoj književni jezik, ostavimo povijesti. Zasada je, bar što se tiče znanosti, sigurno da  bunjevački govor nije književni jezik. Poštujući pozitivne propise Srbije nije bilo zakonske osnove niti utemeljenja za  usvajanje Pravilnika o nastavnom programu bunjevačkog govora. O tome se ne može voditi nikakva rasprava. Teško je oteti se dojmu da se ovdje radi o političkoj odluci, a to je ono što nas plaši o obeshrabruje. Ovo je ono što ima bitne veze s Pokrajinom, tako da nju ne možemo amnestirati od odgovornosti.

Druga je stvar kako se moglo dopustiti da se određeni pisci i književnici, koji su sebe smatrali Bunjevcima-Hrvatima i koji su zbog takvog uvjerenja bili proganjani, svrstaju u literaturu i udžbenike jedne druge nacionalne skupine – skupine  Bunjevaca-nehrvata. Država ih je na ovaj način još jednom dobrano ponizila, ukrala je njihov identitet i nastupila kao u najbolje vrijeme Miloševića. Je li to u duhu Sporazuma između Republike Srbije i Crne Gore i Republike Hrvatske o zaštiti  prava srpske i crnogorske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, odlučivat će zacijelo mješovito povjerenstvo. Je li to u duhu demokracije u Europi, zasigurno nije, jer se u Europi država ravna spram načela istine i pravednosti.

Poanta našeg reagiranja jest da uvođenje predmeta »bunjevački govor s elementima nacionalne kulture« nema zakonsko uporište, a da je »otimačina« književnika i pisaca koji se izrijekom izjašnjavaju kao Hrvati nešto nedopustivo. 

Mi ne sporimo da postoji bunjevačka etnička skupina i da ima sva prava glede pozitivnih propisa, bez obzira kako je do toga došlo i tko je to pomagao. Nacionalnost je prije svega emocionalno osjećanje i tu ništa neće pomoći znanstveni skupovi. Kada bi svi znanstveni skupovi jednoznačno kazali jednu ili drugu tvrdnju o tome tko su Bunjevci, svaki pojedinac se može izjašnjavati nacionalno kako se on osjeća i to mijenjati prilikom svakoga popisa. Ne samo to, već naša je opcija da ćemo štititi prava svakog građanina da se  nacionalno izjašnjava po svom osjećanju, pa tako i Bunjevca. Naravno, mi ćemo dati sve od sebe da znanstvena istina o Bunjevcima i njihovom podrijetlu bude rasvijetljena i podastrijet ćemo je na uvid  domaćoj i međunarodnoj javnosti.

U tom smislu, nemalo smo iznenađeni reakcijama oko deklaracije HNV-a od strane dr. Tamása Korhecza, potpredsjednika Izvr-šnog vijeća Vojvodine i pokrajinskog tajnika za upravu i propise. Iz čitavog teksta  objavljenog u »Dnevniku« od 13. kolovoza 2007. i  »Subotičkim« od 17. kolovoza 2007. godine provijava duh lošeg presuđivanja, neutemeljenog osuđivanja i autoritarnosti. Mišljenja sam da nitko, ama baš nitko, ne može jednoj zajednici, pa makar kako slaba i mala bila, dijeliti lekcije o demokraciji, te da se svatko mora kaniti umišljene sigurnosti da o svemu i svačemu može meritorno odlučivati, da zna bolje od zajednice pitanja koja se tiču te zajednice. Za to i takve izjave nitko nema vjerodostojnu demokratsku legitimaciju. Uvjereni smo da je gospodin Korhecz ovdje zamijenio teze, odnosno »pobrkao lončiće«. Jedan dio istine je namjerno prešućen, naravno onaj dio koji je sporan. Po njegovim izjavama sve je legalno i regularno. Da je to tako, potvrđuje »rješavanje« ovog pitanja više godina.  

I dalje smo uvjereni da smo potpuno u pravu i da će se Pravilnik o uvođenju bunjevačkog govora povući. Uvjereni smo da smo  zaslužili bar odgovor od mjerodavnih tijela i institucija kojima smo se obratili. Ovo je lakmus papir demokracije i poštivanje pozitivnih propisa u Srbiji.