Arhiv tekstova

U izdanju NIU »Hrvatska riječ« nedavno je objavljena knjiga »Upoznavanje« proznoga pisca Stjepana Bartoša. Tim povodom, razgovarali smo s autorom ove knjige koja predstavlja »za-nimljiv spoj lucidnog pripovijedanja i dobro odabranih slika današnjice«.

 

HR: Kako biste potencijalnom čitatelju u najkraćem predstavili knjigu »Upoznavanje«, u kojoj je sakupljeno tridesetak Vaših, mahom, veoma kratkih priča, koje su nastajale u vremenskom rasponu od gotovo dva desetljeća?

Ovu knjigu možete pročitati i danas, odjednom, ili je čitati pomalo, možda čak i za trideset godina. Nema u tim pričama ničega što vas se nekada ne bi moglo ticati. Sve je više knjiga u kojima leže trupla izmrcvarenih čitatelja umrlih od dosade. Nadam se da se to ovdje neće dogoditi. Pisanje kao proces zamrzavanja trenutka vremena, otimanje je od prolaznosti trenutka nekakve imaginacije autora. Koliko god puta pisali o nekoj stvari, ono već napisano nikada se neće ponoviti. Pisanje o aktualnim stvarima može donositi lake i brze poene, ali takva djela brzo postaju prolazna. Koga  danas još uvijek zanimaju teme iz NOB-a?

HR: Suština ovih priča kao da bi se mogla opisati završetkom one naslovljene »Naši su životi sazdani i od tuđih snova«, u kojoj pišete: »Postoje maske koje nas spašavaju od drugih ljudi, a i druge ljude od nas i čine ovaj svijet mogućim i koliko-toliko prihvatljivim. Vjerujmo, dakle, u maske; one nam ne daju da vidimo ono što ne trebamo vidjeti i tako održavaju ovaj naš realni svijet«. Smatrate li da je takav nepisani konsenzus koji održava »naš realni svijet« neminovan i postoji li, prema Vašem mišljenju, neka nada ili mogućnost za istinsko »upoznavanje« među ljudima? 

Ljudi će se s jačanjem vlastite, osobne ekonomske neovisnosti sve više povlačiti u sebe i praviti zid oko sebe jer neće pristati na to da budu robovi tuđih snova i ideala. Zar povijest ljudskog društva ne pokazuje zorno kako su milijuni ljudi glavom i patnjom plaćali tuđu želju za srećom, za ostvarenjem nekih snova, kako na razini države tako i na razini obitelji? Nitko živ, tko ne mora, jamačno neće pristati žrtvovati vlastite snove zarad tuđih.  Ne, ne možete manipulirati s nekim tko ima od čega da živi. Zato se neko zdušno stara da mali ljudi nikada ne budu ekonomski neovisni. 

Ljudi se nikada neće upoznati i sve manje će se upoznavati, a sve više povlačiti u sebe. Samo se tako možemo braniti od tuđih snova. Život u društvu pruža mnogo pogodnosti i lijepih momenata, ali iziskuje i žrtve i opasnosti. 

Istinsko upoznavanje, život bez maski ne bi donio ništa dobra. Da nema tih maski znali bismo što nam netko sprema i što mi nekom spremamo. Krvavi boj bi bio neminovan, i to odmah, sada. Možemo živjeti u uvjerenju da smo i mi i drugi dobri. Kakav čovjek može biti vidimo čim se pripuca. Najsretniji su oni što kroz život prođu lako, nedotaknuti lošim iskustvima i teškim izborima, s uvjerenjem da je svijet jedan krasan rajski vrt.  Neki do tog uvjerenja mogu doći i usprkos mukotrpnom radu, patnji i raznim Sofijinim izborima. Oni su i najveći.

HR: Vaše su priče, na neki način, ogoljene, i čini se da ste u njima skloniji konstatiranju nego li komentiranju realnosti… 

Zadaća pisca je da postavlja pitanja i da navodi čitatelja na razmišljanje. Ne vjerujem da bi se moj način komentiranja stvarnosti nekomu svidio jer svatko već ima neki svoj stav o svemu i svačemu i ni za živu glavu ga ne bi mijenjao. Ja bih ga samo trebao podsjetiti da taj stav možda preispita i produbi, ponajprije da se suoči sa problemom ili pak da mu donesem malo radosti. 

HR: U priči »Silovanje« zaključujete kako »mnogi ljudi pomanjkanje nečijeg otpora tumače slaganjem«. Koliko jedan takav i slični načini tumačenja »stvari« mogu biti štetni, ili već možda i jesu, po sudbinu jednog društva?

Svi smo svjedoci dolaska nekih novih ljudi koji viču, žele sve i sve uzimaju, a mnogi od nas šute jer je pomanjkanje otpora i šutnja na barbarizam stvar kulture iz koje smo potekli. Da bismo se s takvim ljudima mogli nositi moramo i mi stvarati novu kulturu i postati isti kao oni. Tko se ne želi mijenjati može bar izvući neku pouku i znati koga se treba čuvati. Štetan po sudbinu čovječanstva ili ne, odsustvo otpora nekada nema alternativu; važno je preživjeti, a poslije ćemo već nekako. Razuman izbor između otpora i ne otpora je pitanje trenutka i odnosa raznih moći. Mnogi će ljudi i dalje stradati, ali mnogi će se i provući; svijeta će uvijek biti, čak i bez nas. Međutim, ipak treba uvijek sve reći; tek da se možda otkloni nesporazum. Možda samo na istu stvar različito gledamo? Inače, čuo sam o tomu priču iz prakse jednog psihoterapeuta. U toj priči suprug  kupuje supruzi skupe stvari ne bi li tako dokazao svoju ljubav. Njoj to nije potrebno; za nju je ljubav provoditi više zajedničkog vremena. Na koncu, rastaju se s njezinim uvjerenjem da on nju ne voli, a i njegovim uvjerenjem da je ona nezahvalna i nezadovoljna, iako joj on pruža sve što se može. A samo su se trebali usuglasiti  što to podrazumijevaju pod pojmom ljubav i to glasno i jasno reći. Neke priče iz knjige »Upoznavanje« govore upravo o takvim nesporazumima.

HR: Nakon »Drama« iz 2006., »Upoz-navanje« je Vaša druga objavljena knjiga. Možemo li u skorije vrijeme očekivati neki novi književni uradak?

Na zalihama mojih zamrznutih vremenskih trenutaka imam materijala dostatnog za jednu – dvije knjige drama, te dva duža, prozna djela. Jedno je  neka vrsta romana i odnosi se na našu sredinu i vrijeme od prije petnaest  godina, a drugo je  neka vrsta dnevnika jedne žene.  Imam napisanih i nekoliko scenarija za TV-drame. 

HR: Pa, hoće li nešto od spomenutog materijala biti objavljeno? Imate li nekih pregovora s nakladnicima?

Možda. Naučio sam da ne žurim. Važno mi je da stvaram dokle god mogu. A to je od svega najlakše. Mnogo je teže boriti se za svoje djelo. Treba uz stvaranje dugotrajno i bolno raditi na onome poslije. Biti dosadno uporan. Da, marketing je sada najvažniji. Važno je pojavljivati se u medijima, reklamirati se na sva zvona. Treba u milijunima uradaka navesti nekoga da pročita baš tvoje djelo. Jednom se jedan čovjek prvo postarao o tom dijelu posla, pa kada je to uspješno okončao rekao je: »Nema mi druge! Sada moram sjesti i nešto i napisati!«.

Shvaćam nakladnike i suosjećam sa njima. U malim državama gdje ima toliko nepismenih, gdje se malo čita, a knjige ne kupuju već i idu iz ruke u ruku,  naklada ne može biti velika. U objavljivanje knjiga morate puno uložiti. Kada se sve stavi na papir gotovo da i nije moguće pokriti troškove. Ali, ljudi se snalaze. Da to baš i nije tako beznadno dokaz je što postoji veliki broj nakladnika. Tomu pridonose i mnoge bogate države što šire svoju kulturu u druge države putem sufinanciranja izdavanja knjiga i postavljanja kazališnih predstava. Prilog je to tvrdnji kako je za opstanak neke nacije najvažniji ekonomski razvoj. Ako toga nemate ne samo što ne možete širiti i održavati vlastitu nacionalnu kulturu, već će vam i drugi naturati svoju. 

HR: Znam da ovo pitanje možda zvuči pretenciozno, ali bismo li mogli očekivati uprizorenje neke od Vaših drama? 

Vrlo teško.  Mogu se nadovezati na prethodno pitanje. Pojedinac bez pripadnosti nekoj grupi objektivno nema mogućnosti ni u čemu, pa ni u ovome. Kazalište je još skuplja stvar. Zahtijeva pravi stroj za organizaciju. Dobro, ne mora to biti institucionalno kazalište, ali takav je i doseg – kakvo kazalište takav i utjecaj. Za lakše uprizorenje bolje je imati što manje lica i dekora. Trend u svijetu su, čak i u najvećim kazališnim kućama, komorni komadi s dva-tri lica. To je ekonomski isplativo. Cijene ulaznica su većinom iste pa se zbog manjih troškova ostvaruje i veća zarada. Uz to, veći broj glumaca donosi i veći rizik; živi su to ljudi. Kod filma to jednom uradite i nije vas briga što će dalje biti s glumcima. Teško je privoljeti nekog da i pročita komad, a o tome da ga postavi ne može se, objektivno, ni sanjati. Ali, što onda?! Zar čovjek ne radi većinu uzaludnih, prolaznih  stvari u životu, pa ipak opstaje i nalazi smisla u tomu? Malo stvari neće izjesti vrijeme sa svojim oštrim zubima, ali čovjek živi i radi kao da se to nikada neće dogoditi. S druge strane, kazalište je jedna efemerna, prolazna stvar. Iza glumaca i velikih postavki nije ostalo ništa; takav je medij. Do sada su ostajali samo napisani komadi, za neko drugo vrijeme, za neke druge ljude, koji će možda u njima naći dodir sa svojim vremenom i postaviti ga. Danas je kultura pitanje moći.  

HR: Kako bi, prema Vašem mišljenju, knjiga danas trebala izgledati ne bi li izdržala bitku s drugim medijima?

Drugi mediji imaju silne prednosti. Knjiga se stoga mora transformirati kako u pogledu opreme tako i sadržaja. Stručna literatura će se zasigurno koristiti preko računala, radi bolje pretrage, male naklade... Knjiga beletristika pak, može biti unikatna, možda jedan pisac za jednog čitatelja, možda i pisana rukom autora... Zamislite da imate knjigu velikog autora, jedinu na svijetu, te da je nitko osim vas koji ste je platili ne može pročitati!

Budući da se sve manje čita zadaća pisca mora biti da iznađe neki novi stil koji će korespondirati sa sadašnjim i budućim vremenom. Ne može se više pisati kako se nekoć pisalo; psiha suvremenog čovjeka to ne dopušta. Novi, mladi ljudi više nemaju vremena i strpljenja za čitanje – ostat će samo ona djela koja će se moći čitati brzinom svjetlosti. Teme mogu ostati iste, ali način prezentiranja mora biti drukčiji. To ne znači da ovakva literatura nužno može biti samo laka i loša. Ona će morati imati više razina čitanja i percepcije za zahtjeve raznih profila čitatelja. 

HR: Kako gledate na tzv. elektroničke knjige koje se objavljuju isključivo na Internetu? 

To može biti kraći put do čitatelja, možda istiskuje nakladnika i knjižničara, te sve procedure i troškove vezane s tim. Neće to možda uništiti klasičnu knjigu, ali budući da mlađi čitatelji bolje barataju računalom, znatno će umanjiti utjecaj i značaj klasične knjige. S druge strane, to omasovljenje nakladništva dovest će do poplave novih djela, koje objektivno nitko živ neće moći pročitati. Onda opet dolazimo do marketinga. 

Kako će ne tako daleka budućnost izgledati, van našeg je poimanja. Kao što je naše vrijeme bilo van poimanja ranijih naraštaja tako je i ne tako daleka budućnost savršena nepoznanica za nas. Tko može znati što je čovjek još u stanju izumjeti?

HR: Po struci ste diplomirani ekonomist i trenutačno ste uposleni kao savjetnik za ekonomsko-financijske poslove u Pokrajinskom ombudsmanu. Kako balansirate između prostora književnosti i, uvjetno rečeno, birokratske svakodnevice?

Ta dva svijeta se nadopunjuju i međusobno hrane. Ne možete sve vrijeme raditi samo jednu stvar u životu. S druge  strane, svakodnevica i prostor književnosti otimaju vrijeme i snagu jedno od drugoga. Moraju se dobivati poticaji iz stvarnog života, dakle biti u životu ali i van njega jer je pisanje moguće samo u samoći. Da, trebalo bi mi mnogo više vremena za pisanje. Od knjiga, u nas mnogi mogu živjeti, ali ponajmanje pisci.       g