Arhiv tekstova

Kada je 2002. godine preuzeo rukometnu reprezentaciju Hrvatske, puno je skeptika odmahnulo rukom i predvidjelo njegov brzi kraj na izborničkom mjestu. Posve suprotno, Lino Červar je već sljedeće godine (2003.) postao svjetskim prvakom u Portugalu, a godinu kasnije s Balićem, Metličićem, Šolom i ostalim zlatnim reprezentativcima zasjeo i na Olimp, osvojivši olimpijsko zlato na Olimpijskim igrama u Ateni. Ovaj profesor po struci i veliki rukometni stručnjak po znanju, dokazao je svima što znači osjećati rukomet, stvorivši skupa sa svojom talentiranom momčadi novi model igre u jednom od najtrofejnijih hrvatskih momčadskih sportova. O svemu što ga je pratilo tijekom posljednjih nekoliko godina, razlozima uspjeha i najvećih rezultata, te svom političkom angažmanu, u ekskluzivnom razgovoru za Hrvatsku riječ govori izbornik hrvatske rukometne reprezentacije i saborski zastupnik Lino Červar.  

 

HR: Brojni su uspjesi iza hrvatske rukometne reprezentacije, proteklih nekoliko godina na impresivnoj sportskoj nanizano je gotovo sve što se može osvojiti u ovome sportu. Kakav je aktualni trenutak jedne od najboljih nacionalnih vrsta svih vremena?

Tekuća 2007. godina predstavlja, praktički, predvečerje velikih natjecanja koja nas očekuju sljedeće godine. Već početkom siječnja na programu je Europsko prvenstvo u Norveškoj, koncem svibnja igraju se kvalifikacije za odlazak na Olimpijske igre u Peking, dok je kolovoz rezerviran upravo za OI gdje će Hrvatska, mislim, sigurno igrati, braniti naslov iz Atene 2004. i imati šansu da po treći put u svojoj povijesti osvoji zlatno olimpijsko odličje za, bez konkurencije, najtrofejniji hrvatski kolektivni sport. I poslije svih ovih velikih natjecanja stiže i 2009. godina, kada je Hrvatska domaćin Svjetskog prvenstva...

HR: Rukomet je po jednoj okolnosti, točnije nepobitnoj činjenici, jedinstven u svijetu sporta, jer je praktički Europsko prvenstvo jače natjecanje nego svjetski summit najboljih rukometnih vrsta. I pokarj osvojenih svih svjetskih i olimpijskih naslova, Hrvatska još uvijek nije zasjela na »krov Europe«. 

Jest, to je zbilja istina, unatoč činjenici da je Hrvatska bila prvak i doprvak svijeta, te je aktualni olimpijski pobjednik. No, isto tako gledano, na svim tim natjecanjima pobjede i trijumfi su izboreni protiv poglavito vrha europskoga rukometa, jer već godinama europske reprezentacije dominiraju svjetskom scenom i Hrvatska s uspjehom igra s njima.

HR: Poput, primjerice nogometa, i rukomet je tijekom posljednjih godina doživio svojevrsnu transformaciju u tzv. totalno stanje igre, koja se bazira na jednom posve novom konceptu poimanja cjelokupnog aspekta. Konkretno, transformacija hrvatskog rukometa neraskidivo se vezuje uz Vaše ime i Vaš dolazak na čelo reprezentacije. Što je to što ste »donijeli« prihvaćanjem izborničkog mjesta u jednom od najgorih trenutaka hrvatskoga rukometa?

Ovu generaciju hrvatskih rukometaša koju sam preuzeo 2002. godine, zapravo krasi jedan novi model igre koji je postao ne samo naš, već i model igre koju su preuzele i ostale najkvalitetnije svjetske reprezentacije. To je danas već svojevrstan uzor i model, zahvaljujući uspješnoj prezentaciji od strane naše reprezentacije, pa bi se čak moglo reći kako je to postalo jedna sportska umjetnost i vještina. Jer kad gledate kako igra jedan Ivano Balić, to nije ono što se može naučiti iz knjiga, to je praktično već jedna znanost, osobnost čovjeka čija igra prelazi u virtuoznost, a cijela reprezentacija na čelu s njim pokušava »igrajući – govoriti«, šaljući s terena poruke svim ljubiteljima ovoga sporta. Danas je opće poznata životna priča svih proslavljenih hrvatskih rukometaša. Također se zna kako su oni mahom svi došli iz provincije, okupljeni u trenucima kada je naš rukomet gotovo bio među posljednjima na svijetu. Najbolji primjer tadašnjeg stanja je bila okolnost da smo 2002. godine na Europskom prvenstvu u Švedskoj bili posljednji, čak iza jednog Izraela. I tada se postavlja pitanje, koje je postavljao cijeli rukometni svijet: »Je li moguće da jedna reprezentacija koja je bila posljednja u Europi za samo dvije godine postane svjetski i olimpijski prvak?«. Umjesto odgovora ponudit ću činjenicu da je Hrvatska u trenucima osvajanja oba svjetska vrha imala nevjerojatni prosjek od 22-23 godine starosti, a opće je poznato kako se kulminacija sportskih momčadskih uspjeha događa kada igrači dostižu svoju punu natjecateljsku zrelost negdje već bliže tridesetima. Čini se kako je upravo ta veličina hrvatskog reprezentativnog rukometa nastala u sposobnosti ranijeg dostizanja igračke zrelosti, ne vezujući je za kasniji dobni uzrast. Osobno smatram kako se u svakom kvalitetnom sportašu krije potencijalni svjetski šampion samo se mora biti uporan, istrajan, te imati i malo sreće, i to bi bila moja poruka svim mladim ljudima.

HR: Uspoređujući, posve logično, dva najveća uspjeha hrvatskog momčadskog sporta u posljednjih deset godina, nogometno treće mjesto i rukometno prvo mjesto na svijetu, stječe se dojam kako iza oba stoje velike zasluge izbornika dviju nadarenih generacija sportaša. Koliko je trenerski utjecaj presudan za finalizaciju kvalitete koja, na koncu, donosi velike pobjede kada je to najvažnije? 

Trenerska pozicija u suvremenom sportu je iznimno nezgodna, a s obzirom da sam aktivno angažiran i u politici, volim često reći kako »nema jačeg političara od trenera«. Jer trener je taj koji mora podizati mostove među igračima, mora napraviti orkestar kojim dirigira, dok nažalost političari često znaju upravo rušiti mostove među ljudima. Tu vidim svoju prednost i kao trener, ali i kao političar. Opet, uz rukomet ja sam, kao profesor, predavao hrvatski jezik u školi, bivajući u stalnome kontaktu s mladim ljudima, svakodnevno »upijajući« njihovu psihologiju i pokušavajući shvatiti njihov svijet. Također, sa samo 23 godine postao sam jedan od najmlađih rukometnih trenera na ondašnjim državnim prostorima, i iako je primjerice postava moje rukometne momčadi bila starija od mene, uspijevao sam ih držati »postrojene na centru«.

HR: Rukomet je obilježio Vaš životni i sportski put, ali se isto tako čini, vrlo vjerojatno, da biste uspjeli baveći se i nekim drugim sportom. Tko je bio glavni krivac za Vaš angažman u ovom dinamičnom momčadskom sportu koji objedinjava tjelesnu i mentalnu snagu?

Bez dvojbe to je bio Jura Radovčić, koji nas je »otrovao« rukometnim sportom, da smo se svi u školi morali baviti isključivo tim sportom i niti jednim drugim. Bilo je to negdje u mojoj 13. godini, danas već pomalo davne 1963. godine, i već tada sam zahvaljujući njemu, našem nastavniku u školi, počeo dublje ulaziti u tajne ovoga lijepoga sporta. Tada je bilo pitanje prestiža baviti se rukometom u jednom malom mjestu kakav je Umag tada bio. No, vratio bih se još malo na ulogu trenera, osobe koja mora, prije svega, imati ideju, zamisao kako doći do konačnoga cilja, usput preskačući sve prepreke na tome putu. A ta individualna ideja, ona se vremenom i radom u momčadskom sportu mora jednostavno pretvoriti u kolektivnu viziju cijele ekipe.

HR: Kako ste, uz neosporno veliko rukometno znanje, uspjeli motivirati posve demoraliziranu momčad i od gubitnika stvoriti velike sportske šampione?

Moj prvi susret s reprezentativnom momčadi dogodio se, ciljano, u jednoj običnoj prostoriji, a ne u sportskoj svlačionici. I to u trenutku kada nitko osim mene nije htio prihvatiti mjesto izbornika. Za taj prvi susret s mojim budućim igračima pripremio sam se vrlo ozbiljno, odlučivši im se obratiti »iz srca«. Čistom istinom. Također sam im predočio sve negativne novinske napise o njima, u kojima su bili gotovo postavljeni na rub sportskoga srama kao jedna neodgojena i bezlična generacija koja nema što obećati za budućnost. Zapravo za mene je to bila jedna provokacija, izazov za budući rad u kojemu nisam mnogo prihvatiti okolnost da pred sobom imam neke loše mlade ljude. Također, samo moje preuzimanje reprezentacije propraćeno je minimalnim napisima i s prilično velikom dozom omalovažavanja i sumnji glede budućih rezultata. Zaboravljajući, pritom, moje prijašnje trenerske rezultate kada sam uspio Umag dovesti iz pete lige u nekadašnju prvu jugoslavensku ligu, reprezentaciju Italije prvi puta nakon 45 godina na Svjetsko prvenstvo i s njom osvojenu srebrnu medalju na Mediteranskim igrama, također po prvi put u povijesti. Sve te negativne novinske napise o njima, reprezentativcima Hrvatske, i meni kao njihovom budućem treneru, pročitao sam im iza zatvorenih vrata i oni su se smijali svemu tome. Onda sam im predočio svoju ideju, da im nudim uspjeh i da iskreno vjerujem u to što radim. Naravno, ukoliko me budu slijedili na tom putu, putu stvaranja vizije zajedničke budućnosti...

HR: Kada su se počeli nazirati prvi obrisi ostvarivanja Vaše zamisli i kada je ideja stvaranja velike reprezentacije počinjala bivati realnom?

Već nakon dva treninga s reprezentativcima znao sam da možemo stići do velikih rezultata, a konkretan dokaz bili su kvalifikacijski ogledi protiv Češke za plasman na Svjetsko prvenstvo u Portugalu. Po mišljenju novinara, mi tada nismo imali nikakve šanse, osobito zato što sam pred ove susrete imao desetak otkaza od strane bivših reprezentativnih igrača. Međutim, kroz nekoliko treninga i okupljanja nove momčadi shvatio sam kako oni uviđaju i prihvaćaju moju viziju i već tada sam znao da ćemo biti hit momčad na Svjetskom prvenstvu. Ne mogu reći kako sam znao da ćemo biti baš svjetski prvaci, ali jamačno sam znao da ćemo nešto postići. Povrh svega što smo na otvaranju izgubili prvi susret protiv autsajdera Argentine, gdje su se čak i suci koji su nam sudili čudili kako smo mogli biti poraženi nakon odlične i vrlo inovativne igre. Ali, tada se počeo rađati jedan posve novi rukomet. Rukomet iz snova. Pun ideja i kreativnosti, s posve drugačijim pristupom samoj igri. Ostalo je već sve poznato. Hrvatska je u nastavku Svjetskog prvenstva nanizala sve pobjede i postala prvakom rukometnoga planeta.

HR: Mnoge je iznenadio Vaš politički angažman i mjesto u saborskoj klupi. Kako je došlo do Vašeg aktivnog sudjelovanja u političkom životu Hrvatske?

Premijer dr. Ivo Sanader me je zamolio da pomognem HDZ-u na prošlim parlamentarnim izborima i vjerujući ogromnoj podršci građana i ljudi koji podržavaju ono što radim, odlučio sam prihvatiti poziv i aktivno se uključiti u politički angažman. Ponavljam, želim pridonijeti boljitku našega čovjeka, vjerujem u ljude i želim pomoći. Jer i moj sportski angažman na terenu i odnos prema igračima predstavljaju primjer poštene politike u smislu ljubavi prema čovjeku, bez obzira koje on nacionalnosti, vjere ili političke opcije bio. Nudim jednu humanu, solidarnu politiku, altruizam kroz kolektivnu igru u momčadskom sportu kakav je rukomet. Moj angažman nije samo na tih 40-ak metara rukometnoga igrališta, on se prostire mnogo dalje u želji širenja vizije jednoga boljega svijeta kroz doprinos, primjerice u sportu. Glede još pozicije saborskoga zastupnika mogu samo reći kako nigdje ne postoji škola za takovo mjesto, već se mora razvijati osjećaj najboljeg mogućeg artikuliranja narodnog promišljanja, tj. promišljanja ljudi koji su me izabrali na to mjesto. Upravo to i nastojim raditi i tako se ponašati sve vrijeme.

HR: Kao čovjeku kojemu je pošlo za rukom biti uspješnim i u jednom i u drugom društvenom području, kako biste odredili razliku između sporta i politike?

U sportu se, za razliku od politike, ne želi vladati nad ljudima. Također, plemenitost i osnovne moralne vrijednosti više su zastup-ljene u sportu nego u politici u kojoj pak ipak vlada poznato pravilo »sve za vlast«. Negdje sam pročitao kako, u nekom budućem vremenu, kada opća društvena svijest bude znatno razvijenija i na višoj mentalnoj razini, neće biti više potrebe za političarima.

HR: Vratimo se ipak sportu, rukometu i njegovoj budućnosti u naraštajima koji trebaju naslijediti Vašu šampionsku momčad. Kakva je trenutačno perspektiva nadolazećeg vala mladih hrvatskih rukometaša?

Iako me svi često nazivaju buntovnikom zbog svojih istupa i komentara, ne mogu a ne zamijetiti kako situacija u radu s mlađim kategorijama nije baš sjajna i osobno nisam oduševljen trenutačnim stanjem. I to ne samo u rukometu, već i u drugim sportovima. Prije svega, ne vjeruje se mladima i postoji nepovjerenje društva prema mladima, a samim tim, uzvratno, i mladih prema društvu. Evidentno je da mladi ne žele biti u okovima zastarjelih shvaćanja i poimanja društva, jer ipak su oni rodonačelnici prihvaćanja novih tehnologija i razvoja društva. Konkretno na sportskom planu, mislim da je nedovoljno razvijen stručan trenerski kadar i često se događa da mlad igrač preraste svoga učitelja i nema mu tko pomoći u daljnjem razvoju. Upravo zbog toga se dešava da isti takvi treneri nastoje »ukalupiti« igrače i držati ih limitirane za daljnji napredak. Birokratskim preprekama smo izgubili mnogo stručnjaka, koji na primjer nemaju kineziološki fakultet i zbog toga nisu adekvatni za rad, te su bili onemogućeni dati svoj doprinos zasnovan na bogatom iskustvu. Tako je nastao veliki vakuum između pravih učitelja i onih koji to misle da jesu... 

HR: Poslije toliko uspjeha na sportskom i životnom planu, što Vas vuče dalje prema sferama interesiranja u budućnosti?

Još uvijek sam znatiželjan, nemirna duha i želim nova saznanja, nove istine. Sav sam u knjigama i proučavanju brojnih oblasti, kako iz sporta tako i iz ostalih društvenih grana. Glede rukometa još uvijek imam trenerskih ambicija, ima još puno toga za »osvojiti«, jer uvijek mislim da se može ići naprijed! To je ta avangarda i želja za stalnim  učenjem....               g