Arhiv tekstova

Nedaleko od Subotice, na Verušiću, nalazi se farma za proizvodnju kokošjih jaja, vlasnika Josipa Ivankovića. Kao dijete koje je odraslo na salašu, prvo s čime se sretao bila je poljoprivreda. Zavolio je poljoprivredu i želio je dalje upoznavati ovu oblast proizvodnje i kroz školovanje. Poslije diplomiranja na subotičkom Ekonomskom fakultetu zaposlio se u »Agrokombinatu«, gdje je radio na raznim poslovima, od pripravnika, do financijskog direktora.

Nakon toga, 1989. godine, postaje generalni direktor subotičkog »Aurometala«, a 1994. podnosi neopozivu ostavku na ovu dužnost. Tada odlučuje, skupa sa suprugom Marijom, baviti se proizvodnjom kokošjih jaja. Posjet ovoj farmi bio je prigoda da porazgovaramo o proizvodnji jaja, kao i o aktualnim problemima u poljoprivrednoj proizvodnji.

ZAOKRUŽENA PROIZVOD-NJA: »Početkom devedesetih godina, supruga Marija je bila na višegodišnjem bolovanju zbog bolesti djece. Željela je nešto raditi, pa smo odlučili da to bude proizvodnja kokošjih jaja. Kako sam u to vrijeme bio bez stalnog zaposlenja, a ni Marija nije bila u stalnom radnom odnosu, morali smo smisliti što raditi i od čega živjeti. Dok sam radio u ‘Agrokombinatu’ imao sam traktor i priključne strojeve i nakon rada u tvrtki, obrađivao sam zemlju u manjem obujmu. Osnivanjem farme, počeo sam proširivati proizvodnju u ratarstvu i proizvodnju u uzgoju živine.  Pokušavao sam zatvoriti ciklus, od proizvodnje na njivi, do finalnog proizvoda kojeg ću plasirati krajnjem potrošaču bez posrednika. Proizvodim kukuruz, soju, pšenicu i tritikal. Od ovih komponenata u vlastitoj mješaonici proizvodim koncentrat, a od jednodnevnog pileta proizvedem mlade koke nosilje, koje idućih godinu dana proizvode jaja«, kaže Josip Ivanković i napominje kako se komercijalnim dijelom posla, nabavom i prodajom bavi supruga Marija. 

»Proizvode plasiramo najviše u Vojvodini i u Beogradu. Plasman proizvoda nije neki problem kada se ostvari kvaliteta u proizvodnji, uz kontinuitet i kvantitetu. Mogli bismo plasirati značajno više naših proizvoda u odnosu na mogućnost proizvodnje. Budući da su uvjeti poslovanja jako nestabilni, takav je i financijski efekt. Prema onome što su nam planovi za investiranje, sadašnji financijski efekt je nedovoljan«.

POTREBA ZA JAKIM STRU-KOVNIM UDRUGAMA PO-LJOPRIVREDNIKA: Obilazeći far-mu, uvjerili smo se da posla ima mnogo. Ujutro se pregledaju životinje, nadgleda se njihovo zdravstveno stanje, nakon toga slijedi hranjenje živine, te skupljanje jaja, potom klasificiranje jaja, njihovo pakiranje i transport, uz sve one poslove koje konkretni dan donese. Odgovarajući na pitanje o aktualnim problemima u poljoprivredi, Josip Ivanković odgovara da je po njegovu mišljenju najveći problem neorganiziranost poljoprivrednih proizvođača. 

»Kad bi poljoprivrednici imali jake strukovne udruge, dio iz proračuna općina, Pokrajine i Republike namijenjen za poljoprivredu bio bi više desetina puta veći u odnosu na današnji. Ne bi plaćali ogromna sredstva za odvodnjavanje i druga davanja kojima se gubi svaki trag. Poljoprivrednici se u ovoj zemlji vode u kategoriji nezaposlenih osoba i takav je odnos prema njima. Proizvodnju kokošjih jaja država ne subvencionira. Subvencionira ratarsku proizvodnju s 8000 dinara po hektaru, što je prilično teško ostvariti za sve obradive površine i što je nedovoljno u odnosu na okruženje. Subvencije u Mađarskoj, Hrvatskoj i Rumunjskoj su nekoliko puta veće nego u Vojvodini, što naše proizvode čini nekonkurentnim na tržištu. Mi se kreditno  zadužujemo kao i svi drugi proizvođači. Povoljniji poljoprivredni krediti se pojavljuju, ali jako su oskudni i ostvaruju ih pojedinci«.

POSLJEDICE SUŠE: Zaključili smo kako su teme o poljoprivrednoj proizvodnji neiscrpne, a jedna od tema prilikom našeg razgovora bila je o posljedicama suše koja je zadesila i ovu regiju.

»Ove godine i našu regiju zadesila je jaka suša i štete u poljoprivredi su ogromne.  To svi vide, samo ne oni koji trebaju proglasiti elementarnu nepogodu kako bi zemljoradnici djelomično nadoknadili nastalu štetu. Umjesto proglašenja elementarne nepogode Vlada donosi zabranu izvoza kukuruza, pšenice, soje i suncokreta što je izrazito nepošteno prema zemljoradnicima. Vlada se zaklinje u tržišnu ekonomiju tijekom žetve kada je ponuda ogromna, a tražnja dogovorena, a sada pribjegava ovakvim metodama. Da bi zasijao jutro kukuruza, proizvođač je morao utrošiti 25-30.000 dinara. Na visoke temperature i sušu nije mogao utjecati i za to on nije kriv, a Vlada prelijeva uredbama novac koji je on uložio u proizvodnju, u džepove prerađivača koji prerađevine kukuruza, soje i suncokreta mogu izvoziti i naplatiti po značajno višim cijenama, koje međunarodna konkurencija formira. Teret prehrane stanovništva po neadekvatnim cijenama s aspekta zemljoradnika, Vlada prebacuje upravo na zemljoradnike«.

Nakon što smo se pozdravili sa srdačnim domaćinima, odlazeći s farme za proizvodnju kokošjih jaja, bili smo zadovoljni što smo se uvjerili kako se uspješno može gazdovati uz mnogo rada i ulaganja znanja u proizvodnju i u situaciji nestabilnih uvjeta poslovanja, ali već tijekom vožnje do grada dotakli smo se i nemile teme poskupljenja mesa, kruha i mlijeka, a kako se najavljuju i više cijene ostalih proizvoda, upitali smo se je li to samo početak, jer ekonomski stručnjaci predviđaju i ponovno poskupljenje struje, što će najvjerojatnije proizvesti domino-efekt rasta cijena i dodatna opterećenja na životni standard.