Arhiv tekstova

Veliki susreti i vjerski skupovi su iza nas. Prošla je Dužijanca, prošlo je Bunarićko proštenje. Prošlo je puno manjih susreta, a ne manje značajnih. Svaki od tih susreta ostavio je svoj trag ne samo u zapisima novinara, niti video zapisima, nego daleko više u sjećanju i srcima ljudi. 

Susret drugačije i nema smisla. Ako nije susret ljudi koji mogu podijeliti svoje misli i osjećaje, sav događaj kao takav je upitan u svojoj vrijednosti. Sva organizacija, sav rad, sav trud, sve je uzaludno ako je samo zato da se dogodi. Neće se dogoditi samo po sebi, a niti je svrha samome sebi. Svrha je svakako doživljaj i poruka. 

OSLIKANA STVARNOST: Ono što bih u svom razmišljanju postavio kao prvu tvrdnju je poruka svih ovih događaja, a ta je: jesmo i svjesni smo toga. Svjesni smo svojega opstojanja, svjesni smo svoga poslanja, svjesni smo onoga što činimo i što ostavljamo u baštinu iza nas. Drugim riječima, svi ovi susreti i svi događaji stopljeni su u jednu čvrstu kariku našega narodnoga života koja je natopljena trudom i radom, ali je i pozlaćena svojim sadržajem i porukom i ušla je u povijest pod oznakom »2007.«. Drugo što je ove godine vrijedno pažnje je ona već nekoliko puta ponovljena teza – dolazak stranih visokih gostiju – napose na crkvene svečanosti. Bilo je puno kontroverznih prigovora i razmišljanja. Ima li to smisla, čemu to služi, tko to razumije, itd. Jasno, kako kaže poslovica »Nikome se ne može napeći kruha«. Međutim, ono što su ti gosti doživjeli i sobom ponijeli kao glasnogovornici o nama, čini mi se ovaj put vrlo važnim. Spomenuo bih ponovno izjavu kardinala Theodora McCarricka kardinalu Josipu Bozaniću o dojmovima s Dužijance: »Subotica je europski grad koji ima dušu, a ljudi imaju srce«. Mislim da je u tome sažeta jedna jasna poruka o načinu naših slavlja. Nije tek običaj, nije tek manifestacija, nego je stvaran događaj koji oslikava stvarnost i životnost jednog naroda. Nije li to najvažnije? Svakako je vrlo važno da na razinama na kojima se kreće kardinal McCarrick može o nama to reći. Čut će ga više i odgovornije oni koji trebaju znati da jesmo i još važnije ono: kakvi smo. Čovjek koji nije ni glumac, ni menadžer, nego čovjek Crkve i za čovjeka. 

VJERA ŽIVA I ŽIVOTNA: S druge strane razmišljam o susretu na Bunariću. Trodnevna priprava bila je uistinu molitvena. Nije veliki broj prisutnih, ali je veliki broj pobožnih. Molili su uz žrtvu i Bog je uslišao te molitve. U predvečerje blagdana slijevalo se mnoštvo Božjih hodočasnika prema srcu Bunarića: Gospinoj kapeli. Svi ti ljudi su nosili u svojim srcima jednu želju: susresti u liku Majke Božje onu majku koja razumije, koja ljubi i koja pomaže. Svatko je na svoj način izrazio to pouzdanje, ljubav i tu molitvu. A onda je pošla rijeka svjetla u ispovijesti vjere, da je Krist naša svjetlost, a na putu nismo osamljeni – s nama je Marija majka! Dok je trajala ispovijed i molitva krunice, promatrao sam lice kardinala Friedricha Wettera. Starac iz Bavarske, kardinal, molio je i čudio se. Nisam razumio čemu se čudi. A on se čudio dugim redovima strpljivih pokornika koji su čekali za ispovijed. Toga više na sekulariziranom Zapadu nema. Radovao se toj i takvoj vjeri i, kako reče: za njega je to teološki dokaz da je vjera živa i životna. Ovi ljudi nisu ovdje iz običaja, niti iz radoznalosti, nego su željni susreta s Bogom. Vjera je živa jer svi znaju da se s Bogom ne mogu susresti u prljavoj savjesti. Tako je i noćna misa postala jedno veliko Uskrsno bdijenje. Nikad mi antifona »Kraljice Neba…« nije bila tako svečana kao te Bunarićke noći. 

BOG U SREDIŠTU: Kada je na sam dan kardinal Wetter dolazio u svetište i vidio duge redove pokornika, ponovno je prokomentirao: Još se uvijek ispovijedaju. Ganut i sabran pristupio je oltaru da pobožno slavi. U svojoj homiliji duboko je uronio u otajstvo Bunarića. Voda koja nas preporađa, a potekla je iz otvorenog srca Isusa Krista, koje nikad više nije zatvoreno, je rođena od »prvog bunara« Marije Djevice. Ona nam posreduje toga Krista koji nas preporađa i ne napušta. Dolazak apostolskog nuncija Eugenija Sbarbara i nadbiskupa beogradskog Stanislava Hočevara samo je znak podrške ovom zasigurno najbrojnijem skupu vjernika. Radost je u tom ekumenskom svetištu podijelio s nama i pravoslavni vladika. I to je znak. Treba ga znati prepoznati i čitati. I ponovno jedan stranac, utjecajni kardinal, koji će o nama reći više nego što mi možemo reći o samima sebi. Prvi put je bio u ovim krajevima. U sebi je nosio možda mnoge strahove i predrasude. Sve je »palo u vodu«. Doživio je Crkvu živu i životnu. To će ponijeti kao poruku. Konačno, nama svećenicima je na susretu govorio o činjenici sekularizacije i sekularizma. Tamo je vjera u većem slučaju samo običaj i tradicija. Nije Bog u središtu. A ipak je u našoj vjeri Bog u središtu čovjekova života. Ljudski život se ne može ni definirati, ni sagledati u svojoj cijelosti bez odnosa prema tom Biću čija je čovjek slika. Ta slika je postala čovjekom – Isus Krist. Ostaje nam zadaća u ovom svijetu toga Krista svjedočiti. Biti njegov znak. Biti njegov svjedok. Konačno, to je poruka svih ovih događanja. Ne samo na duhovnoj i crkvenoj razini, nego na svim razinama ove proslave imaju jednu poruku: biti svjedok – biti znak!

 g