Arhiv tekstova

Ponovni pokušaj političke opcije, koju na sjeveru Bačke od 1990-ih godina podupiru SPS, SRS i DSS, da uvede u školsku nastavu predmet »bunjevački govor s elementima nacionalne kulture« naišao je, s jedne strane, na oštru osudu hrvatskoga političkoga i kulturnoga establišmenta u Vojvodini, u kojemu upravo pripadnici bunjevačkoga roda igraju glavnu ulogu, a s druge strane, rezultirao je i izvjesnom pozornošću medija u Hrvatskoj te doveo do reakcije hrvatskih državnih tijela i njihovih diplomatskih predstavnika u Republici Srbiji. 

Kod tzv. bunjevačkog pitanja, pa tako i rečenoga programa, treba razlikovati političku i činjeničnu dimenziju. Politička činjenica jest da nitko ne može niti smije osporavati pravo svake osobe da se nacionalno izjasni kako želi (sve do temeljnoga ustavnoga prava da se nitko uopće ni ne mora nacionalno očitovati). Također je demokratsko pravo svakoga da može npr. organizirati vlastite manifestacije i ustanove, jer ne želi sudjelovati u »onima drugima«. Jednako je tako moguće izdavati tiskovine ili praviti radijske i TV emisije i nazivati ih kako se hoće. Međutim, kada se ostavi po strani politička dimenzija ovoga problema i dođe do razine egzaktnoga tj. znanstvenoga, onda je, da bi se gornji pothvati opravdali, nužno krivotvoriti činjenice! 

Upravo su rečenim nastavnim programom kao nikada do sada ogoljene osnove tzv. bunjevačkog pitanja, jer se pokazalo da se ono temelji na falsificiranju činjenica tj. njihovom prešućivanju te jednostranom i lažnom prikazivanju. U čemu se ono sastoji?

Prije svega, dosljedno se prešućuje nekoliko ključnih načelnih stvari:

– Bunjevci koji žive u Vojvodini predstavljaju tek oko 20 posto ukupne bunjevačke populacije, pokraj onih koji žive u Hrvatskoj (Dalmacija, Dalmatinska Zagora, Primorje, Gorski kotar, Lika), Bosni i Hercegovini (zapadna Hercegovina, zapadna i srednja Bosna) te Mađarskoj (sjeverozapadna Bačka i Budimpešta s okolicom);

– novoštokavski ikavski dijalekt, kojim govore Bunjevci, najrašireniji je hrvatski dijalekt, kojim se govori u  Dalmaciji, Primorju, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni te u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke, a ujedno ovim dijalektom govore isključivo Hrvati (potak-nuta najnovijim događajima, Sanja Vulić je na internetskoj stranici Hrvatske matice iseljenika objavila odličan članak »Odnos dijalekta i standardnoga jezika s posebnim osvrtom na Hrvate u Bačkoj«, kojega su prenijeli i portal hrvatskoga uredništva Radio Subotice te Glas ravnice);

– ikavica je sastavnica povijesti hrvatskoga jezika, osobito zato jer od XVIII. stoljeća na prostoru koji su naseljavali Hrvati nastaje bogata književnost (Andrija Kačić Miošić u Dalmaciji, Matija Antun Relković u Slavoniji, Emerik Pavić u Budimu) i da je otada upravo štokavska ikavica u temelju općehrvatskoga književnog jezika sve do ilirskog pokreta; na štokavskoj ikavici u Budimu Grgur Čevapović je 1832. objavio prvi cjeloviti hrvatski prijevod Biblije autora Matije Petra Katančića; književnost bačkih Bunjevaca od svojih početaka integralni je dio hrvatske književnosti i njezin je jezik po svemu (grafiji, pravopisu, leksiku, morfološkim i sintaktičkim obilježjima te najfrekventnijim načinima stilizacije) hrvatski.

Kada je, pak, riječ o samome nastavnome programu »bunjevačkoga govora«, on prešućuje ove statističke i lingvističke činjenice te lažno predstavlja da se mnogi bunjevački književni stvaratelji, koji su neka svoja djela stvarali i na ikavici, nisu držali dijelom hrvatske književnosti, što je samo refleks šire političke podvale, kojom se sve što je »bunjevačko« želi suprotstaviti »hrvatskome«. Međutim, za potpisnika ovih redova, kao i za najveći dio bačkih bunjevačkih Hrvata, ali i za u programu navedene književnike, »bunjevačko« jest dio »hrvatskoga«, poput švapskoga koje je njemačko ili šumadinskoga koje je srpsko. Naime, za razliku od srpskoga jezika i nacionalnog bića, osobitost je hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda šarolikost dijalekata, narječja i govora, ali i raznovrsnost različitih mjesnih naziva za Hrvate (Gradišćanci, Dalmatinci, Raci, Iliri, Slavonci, Šokci, Bunjevci itd.). Tako i bački Bunjevci u svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji koriste ikavicu, ali na razini službene komunikacije koriste književni jezik. Tako su ikavicu shvaćali i svi književnici koji se navode u tome nakaradnom programu, pa se doista ne može drukčije nazvati nego krivotvorenjem njihovo »čupanje« iz cjeline hrvatske književnosti.

No, da krivotvorenja ne manjka onima koji žele po svaku cijenu »progurati« politički projekt Bunjevaca nehrvata, zorno pokazuje slučaj teksta nastavnog programa »bunjevački govor s elementima nacionalne kulture«, koji je dostavljen članovima Nacionalnog prosvjetnog savjeta za sjednicu 29. kolovoza. Naime, ovaj je nastavni program donio pokrajinski tajnik Zoltán Jeges, objavljen je u Službenom listu APV br. 12 od 4. VI. 2007., i on je trebao biti osnova za donošenje odluke Nacionalnog prosvjetnog savjeta Republike Srbije o izvođenju ovog  programa. Međutim, u materijalu za sjednicu dostavljenom članovima Savjeta tekst je programa izmijenjen, a da izmjene nije potvrdilo tijelo koje program i donijelo tj. pokrajinski tajnik za obrazovanje: iz teksta programa izostavljeni književnici Balint Vujkov, Matija Poljaković, Aleksa Kokić, Ivan Kujundžić i Ivan Pančić, dok su neka druga imena dodana (npr. Kata Prćić), a izmijenjena je i literatura na kojoj se ovaj program temelji! Kako je ovdje riječ o tipičnome falsifikatu službenih dokumenata, najmanje što se očekuje jest kaznena odgovornost za krivotvoritelje, jer se na falsificiranome tekstu želi temeljiti odluka državnoga tijela!

Ovaj detalj o izostavljanju ključnih ikavskih književnika iz Bačke u konačnici političkih zahtjeva za uvođenje »bunjevačkoga govora« u škole zapravo pokazuje koliko cijeli program nema realne temelje. To potvrđuje i očitovanje Milana Krmpotića, književnika iz Senja, koji je predsjedniku Nacionalnog prosvjetnog savjeta Aleksandru Jovanoviću te pokrajinskim tajnicima za kulturu i obrazovanje te za propise, upravu i nacionalne manjine (Z. Jegesu i T. Korheczu) pred sjednicu Nacionalnog prosvjetnog savjeta uputio kratko pismo sljedećega sadržaja: »Ogorčeno prosvjedujem na vašu namjeru da jednu moju pjesmu objavite u nakaradnom programu kojim bunjevački govor želite prikazati kao zaseban jezik zasebnog nepostojećeg naroda, a ne kao dragocjenu sastavnicu hrvatskoga jezika. Zato ovim pismom zahtijevam da moj književni uradak i moje ime izbrišete iz te tvorevine«. Čini se bolje nije ni moguće definirati bît nastavnoga programa »bunjevačkoga govora«!