Arhiv tekstova
Istaknuti kulturni djelatnik bačkih Hrvata
U nedjelju, 27. listopada, u Zagrebu, u 95. godini života, preminuo je umirovljeni pravnik i diplomat, istaknuti kulturni djelatnik i publicist bačkih Hrvata Naco Zelić. U povodu njegove smrti, u utorak, 29. listopada, služena je sveta misa u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske u Subotici, a nakon nje u HKC-u Bunjevačko kolo održana komemoracija.
Život i djelo
Rođen je 5. listopada 1930. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i Trgovačku akademiju. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu diplomirao je 1951. kemiju i fiziku, a 1959. diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Radio je kao nastavnik u Nepotpunoj gimnaziji u Bajmaku (1952./1953.) i kao ravnatelj Osmogodišnje škole u Tavankutu (1953./1954.), u kojoj se tada nastava izvodila na hrvatskom jeziku. Budući da je etiketiran kao »klero-nacionalist« na vlastiti je zahtjev razriješen dužnosti ravnatelja škole u Tavankutu te napušta prosvjetu i preseljava se u Zagreb, gdje upisuje Pravni fakultet. Tijekom studija radi kao knjigovođa. Godine 1958. vraća se u Suboticu, gdje se zaposlio kao pravni referent u tvornici Bratstvo. Zatim je sudački pripravnik (1960./1961.) a 1961. postaje sudac Sreskoga suda i Okružnoga suda u Subotici. Zbog djelovanja s pozicija hrvatskoga nacionalizma, kao član Matice hrvatske u Zagrebu, 1973. razriješen je s dužnosti suca.
Nakon toga se ponovno, drugi puta, preselio u Zagreb. Radio je kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvu rada i socijalne skrbi te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu. Od lipnja 1992. na radu je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, s time da je od 1992. do 1996. bio savjetnik za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti. Nakon toga odlazi u mirovinu.
Radeći kao upravni savjetnik izradio je više zakona i drugih propisa i općih akata, te objavio više stručnih članaka, primjera samoupravnih općih akata i prijedloga rješenja pojedinih pitanja u svezi s primjenom zakona iz područja socijalne zaštite, obiteljsko-pravne zaštite, zdravstvene zaštite, izvršavanja kaznenih i prekršajnih sankcija i mjera i drugih zakona. Sa stručnim radovima i priopćenjima iz navedenih područja sudjelovao je na brojnim savjetovanjima, simpozijima i drugim stručnim skupovima, a sa stručnim priopćenjem »Usvojenje djece od stranih državljana« sudjelovao je na međunarodnom simpoziju VIIth World Conference Of International Society On Family Law održanom u Opatiji (1991.). Narodne novine u Zagrebu, u ediciji Zbirka pravnih propisa, objelodanile su mu 1983. knjigu Zakon o socijalnoj zaštiti. Kao istaknuti pravnik biran je za člana Zakonodavno-pravne komisije Sabora Republike Hrvatske.
Bio je inicijator i organizator brojnih kulturnih priredaba na kojima su predstavljeni običaji, kultura, umjetnost Hrvata u Bačkoj. Bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec u Tavankutu (1965.-1972.). Značajan je i kao jedan od suosnivača Likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine. Osnivač je i prvi tajnik HKUD-a Bunjevačko kolo u Subotici (1970.-1972.). Inicirao je obnovu javne proslave bunjevačkog žetvenog običaja Dužijance i kao potpredsjednik Organizacijskog odbora Dužijance (1968.-1972.) organizirao je brojne priredbe u sklopu tih svečanosti, a zaslužan je i za obnovu proslave Velikog prela (1970./1971.).
Bio je nositelj i drugih aktivnosti bunjevačkih Hrvata u Subotici. Organizirao je izložbu »Bunjevačko ruho« u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1983.) i sudjelovao je u organiziranju izložbe »Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca« u istom muzeju (1998.). Sakupio je brojne poslovice i izreke i manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, prdačna imena i drugo. Sudjelovao je u više radijskih i televizijskih emisija i u dokumentarnim filmovima s prilozima iz bunjevačkog narodnog stvaralaštva i kulture i o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini. U časopisima, zbornicima i katalozima objavio je sakupljene poslovice i izreke u govoru bunjevačkih Hrvata, članke o jeziku bunjevačkih narodnih pripovjedaka, o slikama od slame, o radu udruge Matija Gubec u Tavankutu, o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini, o božićnim običajima Hrvata-Bunjevaca i druge članke. Sa stručnim radovima sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim skupovima u Budmipešti (1999., 2001. i 2005.) te na stručno-znanstvenim skupovima u Subotici (2005. i 2006).
Od 1990. radio je na pružanju pomoći Hrvatima izbjeglim iz Vojvodine kao i onima koji su ostali živjeti u Bačkoj. Predsjedao je Udrugom za potporu bačkim Hrvatima u Zagrebu. U sklopu Udruge sve do kraja 2015. godine organizirano je blizu 50 tribina, filmskih projekcija, izložaba i drugih priredaba na kojima su predstavljeni brojni književnici i drugi kulturni djelatnici bačkih Hrvata i njihova djela. Surađivao je i s hrvatskim kulturnim udrugama u Vojvodini i Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini. Bio je suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, za koji je napisao preko 40 natuknica.
Dobitnik je desetak visokih odličja i nagrada. Među ostalim, 2011. dobio je nagradu Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice za doprinos očuvanju običaja hrvatskog naroda. Hrvatske institucije i DSHV 2013. predložili su Zelića za počasnog građanina Subotice, međutim, taj prijedlog nije prošao gradsku skupštinu (protiv ove odluke glasovali su vijećnici bunjevačkih stranaka, SNS-a, SPS-a i DSS-a).
Autor je više knjiga: Protiv zaborava – Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec Tavankut 1946. – 1996. (2000.), Monografija Nesto Orčić (2007.), Hrvatsko proljeće i bački Hrvati (2009.), Publikacije bačkih Hrvata (2009.), Slikovali smo se (2011.), u suautorstvu s Petrom Šarčevićem Hrvatska pisana riječ u Bačkoj (2015.) i Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. godine u Subotici – Svjedočenje (2024.).
Sveta misa i komemoracija
U povodu smrti Nace Zelića u utorak, 29. listopada, u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske u Subotici služena je sveta misa, a nakon nje u HKC-u Bunjevačko kolo održana komemoracija.
Svetu misu predvodio je župnik župe sv. Roka u Subotici mons. dr. Andrija Anišić u koncelebraciji s katedralnim župnikom Stjepanom Beretićem, a u Kolu su se prigodnim obraćanjima od njega oprostili predstavnici ovdašnjih hrvatskih institucija, kulturnih udruga i društava.
U ime Hrvatskog nacionalnog vijeća riječi oproštaja i zahvale uputila je predsjednica Jasna Vojnić:
»U ovom svečanom času, u ime naše zajednice i krovne nam institucije stojim ispred vas u znak velike zahvalnosti koju danas osjećam. Velikani nisu živjeli samo u prošlosti, oni žive i danas, a Naco je zasigurno bio jedan od njih. Njegova predanost, strast i vizija oblikovali su na neki način i našu zajednicu kakva je danas. Nije bilo lako stajati na braniku, biti inicijator, protjeran, padati i dizati se i ne umoriti se do kraja života. Nije lako ni nama danas ostati s tom istom odgovornošću i nastaviti slijediti hrabrost i vjeru da sve što radimo uistinu ima smisla«.
O tome tko je bio Naco Zelić, čime se bavio, što je ostavio iza sebe, govorio je nekadašnji predsjednik HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta Ladislav Suknović, podsjetivši kako je Zelić kao član Gupca aktivno sudjelovao u svim njegovim aktivnostima – obnašao je dužnost predsjednika, tajnika i umjetničkog voditelja.
»U ovom se Društvu osobito angažirao na oživljavanju i prezentaciji bunjevačkog folklora. Bio je jedan od osnivača likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine i organizator brojnih izložbi likovnog stvaralaštva slikarica naivki i slamarki, organiziranih od 1962. do 1972. godine. Kad god je govorio o Tavankutu, mjestu u kojem je rado boravio i mjestu kojem je puno darovao, uvijek je to činio s puno emocija i lijepih detalja. ‘Puno toga me veže za Tavankut – moja majka Pavka, rođena Skenderović, moja supruga Mila, rođena Balažević i sin Goran rođeni su u Tavankutu. Tamo su grobovi dragih mi prijatelja i, konačno, tamo je moj Gubec’, govorio je Naco«, naveo je među ostalim Suknović.
U ime Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca od Nace se oprostio predsjednik mons. dr. Andrija Anišić:
»Postoji jedna izreka da dragi Bog puni nebo pred velike kršćanske blagdane. Pred nama je svetkovina Svih svetih i uvjeren sam da se ovo može primijeniti na dragog nam Nacu Zelića. Naco će živjeti ne samo u društvu anđela i svetih nego i u srcima i mislima svih koji su ga poštivali, koji su s njim surađivali. Posebno će živjeti u srcima i sjećanjima svih nas u Dužijanci jer je za našu Dužijancu učinio jako puno. Presretni smo što smo pred kraj njegovog ovozemaljskog života uspjeli objaviti njegovo svjedočenje koje će ostati trajna uspomena na teška vremena i na jedan predivan događaj – manifestaciju tzv. gradske ili javne proslave Dužijance. Ponosni smo što smo u organizaciji Dužijance od 1993. godine usvojili neke elemente proslave Dužijance koju je Naco organizirao od 1968. do 1971. godine«.
Od Nace Zelića se u ime Tavankuta oprostila i dugogodišnja voditeljica slamarskog odjela Gupca Jozefina Skenderović:
»Želim prije svega reći kako je Naco bio običan, koliko je bio blizak narodu i ljudima. Dugo godina smo surađivali iz čega se rodilo prijateljstvo. Naco je pored Šabića, ili Šabić pored Nace, zaslužan za promociju slamarki i slikarki naivki. Naco je s tim ženama imao zaista poseban odnos. Svaki moj boravak u Zagrebu i susret s Nacom nije prošao a da nije pitao kako je teta Kata, kako je teta Mara... U njegovim riječima se osjetilo duboko poštovanje prema tim jednostavnim ženama za koje je smatrao da je to što rade jako vrijedno«.
U ime Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo obratio se njegov programski ravnatelj Lazar Cvijin:
»HKC Bunjevačko kolo ima veliki dug prema Naci Zeliću koji će ostati nevraćen. Slušajući o njegovom nemjerljivom doprinosu hrvatskoj zajednici i radu HKPD-a Matija Gubec, mi, današnji djelatnici Bunjevačkog kola ne možemo se oteti dojmu da mu je rad na formiranju i ustroju baš naše udruge donio pored velikog zadovoljstva i najveće stradanje. Ono što nas osobito zadivljuje jest koliko je energije i upornosti bilo kod Nace Zelića koncem ‘60-ih godina, kada je vodeći društvo Matija Gubec bio i organizator svjetovne manifestacije Dužijanca, pokrenuo inicijativu za osnutak ogranka Matice hrvatske, pa kad mu je to zapriječeno, formirao inicijativu za osnivanje HKUD-a Bunjevačko kolo. I ovo sve samo u godinu dana. Na Osnivačkoj skupštini 18. siječnja 1970. godine, u prisustvu 354 člana Skupštine izabran je za prvog tajnika Društva. Ostaje veliki žal što proteklih godina nismo kao zajednica uspjeli u Gradu Subotici da mu se dodijeli zaslužena nagrada Počasni građanin i da se koliko-toliko odužimo za svjedočanstvo i žrtvu ovog velikog čovjeka. Ono što ipak možemo jest da nikad ne zaboravimo ono što je Naco Zelić učinio i da ono što nam je ostavio, sačuvamo«.
Ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković ovom je prigodom istaknula kako je hrvatska zajednica u Vojvodini tijekom povijesti iznjedrila brojne velikane koji su svojim djelovanjem – društvenim i crkvenim ostavili neizbrisive tragove dajući primjer drugima kako se svjedoči odanost narodu, Crkvi i profesiji.
»A naša se veličina mjeri po tome koliko pamtimo i znamo cijeniti one koji su nesebično ugrađivali svoje živote i svoj rad u napredak društva i razvoj naroda kome pripadaju. Našem narodu, našoj Crkvi pripada i Naco Zelić. Iza velikih ljudi ostaju velika djela, ali i velike praznine. Dobar čovjek Naco sijao je za svog života ono što je dobio od svojih roditelja, naroda, Crkve, a žnjeli su i žanjemo mnogi. U znak zahvalnosti za sve što je činio na području književne i kulturne baštine Hrvata u Srbiji dobitnik je nagrade Balint Vujkov Dida. Po njegovim riječima u emisiji Zlatna škatulja, koja se može pogledati na Youtubeu, Naco je svjedočio o svom prijateljstvu s brojnim hrvatskim velikanima poput Balinta Vujkova i Bele Gabrića. I sama sam ga susretala, rado sam razgovarala s njim, o čemu drugom nego o knjigama, kako ćemo imati svoju knjižnicu u koju je donosio knjige, ali je jednako tako i nosio knjige u Zagreb. Njegov plodan život svijetli je primjer generacijama koje dolaze«, istaknula je među ostalim Čeliković.
Ispraćaj Nace Zelića bio je u srijedu, 30. listopada, u Velikoj dvorani krematorija u Zagrebu.
D. B. P. / I. P. S.
