Širom Vojvodine
Najbogatiji je čovjek koji ima slobodnog vremena
O gospodarstvenicima koji se bave stočarstvom pisali smo nekoliko puta u ovoj rubrici. I naš ovotjedni gospodarstvenik Marko Tikvicki bavi se stočarstvom, ali uzgojem starih rasa; podolska goveda, planinske buše i ovce rase vitoroge žuje. Marko predaje i stočarstvo veterinarskim tehničarima u subotičkoj Kemijsko-tehnološkoj srednjoj školi. Također, bavi se i konjarstvom kada se za to ukaže prilika, budući da su mu konji velika strast. To sve ne bi mogao postići bez potpore supruge Martine. Njegova salašarska priča obiluje entuzijazmom i planovima za budućnost, a cilj mu je stvoriti brend visokokvalitetnih proizvoda od podolskih goveda. Svojom strašću prema tradiciji i starini Marko doprinosi očuvanju autohtonih genetičkih resursa i istovremeno uživa u bogatom slobodnom vremenu koje mu pruža ta aktivnost.
Na didinom salašu
Marko je salaš na kome je njegovo gospodarstvo naslijedio od djeda.
»Moja salašarska priča počinje 2000. godine kad smo naslijedili didin salaš. Nitko na njemu nije živio osam godina, te je poslije didine smrti moj otac otkupio od strica i tete njihove dijelove, što je u neku ruku označilo početak mog poslovanja ovdje. Prvi stanovnici su bili psi pulini i konji, jer po meni salaš bez konja i pasa nema dušu. Moju prvu kravicu sam dobio 2005. godine od teta Jolike Barta. Krava je bila 12 godina stara i pod nju sam počeo podmetati telad. Nekako sam na taj način zavolio bavljenje stočarstvom. Zbog svega toga 2006. godine upisujem Poljoprivredni fakultet, tu sam imao pauzu sa stočarstvom jer sam bio u Novom Sadu do 2010. godine. Po završetku fakulteta kupio sam svoja prva četiri teleta podolske rase iz Mađarske i tako je počelo ozbiljnije bavljenje stočarstvom. U početku sam držao tov junadi simentalske rase, ali postupno sam povećavao podolsku«, kaže Marko.
Kada su se 2014. godine dogodile poplave u Obrenovcu, bilo je mnogo bolesnih teladi, uginuća, dvije godine nije mogao nabaviti zdravo tele za kupovinu, a da ne donese neku zarazu sa strane. Tada je Marko presjekao i odlučio formirati matično stado podolaca. Našao je preostale podolce po Vojvodini, a određeni dio nabavio je iz Mađarske i tako pokrenuo svoj uzgoj starih rasa.
»Registrirao sam svoje gospodarstvo za uzgoj starih rasa i očuvanje autohtonih genetičkih animalnih resursa. Član sam vojvođanskog i mađarskog udruženja odgajivača podolskih rasa, te smo zahvaljujući kolegi Szabolcsu obojica uspjeli nabaviti dva bika koji su ključni za održavanje dobrih gena. Dogodilo mi se jedne godine nešto što se zove uzgoj u srodstvu, jer ima svega oko 350 grla na našem području i došlo je do genetske mutacije. Zato je ključno razbiti usko krvno srodstvo kod goveda kako bi se nastavilo rađanje zdravih teladi«, ističe Marko Tikvicki.
Opredijelio se za uzgoj starih rasa zato što je, kako kaže, zaljubljen u tradiciju i starinu, ljubav prema precima i želji da se nešto naše sačuva.
»Stare rase su osobna iskaznica jednog naroda. Svaki stranac kada otputuje negdje, prva stvar koju želi vidjeti, doznati i okusiti je ono što je autohtono. Trenutačno imam najviše podolaca, oko 150 grla, imam planinske buše i vitorogu žuju ili kako je još zovu racku ovcu. Za ove tri rase sam registriran uzgajivač, ali imam još konje i balkanske magarce, čisto iz hobija. Do Drugog svjetskog rata bila je podijeljena situacija: ispod Save i Dunava su bile buše, a iznad podolci. U bosanskoj Posavini i Kolubari je postojala mješavina te dvije rase koja se zvala posavsko ili kolubarsko goveče. Srbija je dobila Cersku i Kolubarsku bitku zahvaljujući upravo tom kolubarskom govedu, jer je bilo idealno zbog svoje mogućnosti vuče topova preko planina gdje su konji bili beskorisni. Bili su veći od buše, a manji od podolaca, zaista idealni, samo što je ta rasa sada izumrla. Teoretski, u nekoj daljoj budućnosti možda i krenem ukrštati ove dvije rase kako bi oživio izgubljeno goveče, samo što je problem u broju grla s kojima Vojvodina raspolaže. Minimalno je potrebno 1.000 jedinki za pokretanje takve rase zbog genetskog ukrštanja. Buša ima oko 1.700, ali podolaca samo oko 350 jedinki. Teoretski, moglo bi se surađivati s Mađarskom jer oni imaju 10.000 podolskih goveda. Za vrijeme Rusa oni nisu imali više ni jedno, nego su 80-ih i 90-ih uvezli od nas sve što su mogli, pa su od toga napravili 10.000, a mi smo svoje uništili. Mađarska je od podolaca napravila brend, imaju pašnjake u istočnom dijelu države te na njima podolska goveda preživljavaju bez dohrane. Tele se rodi u proljeće, do zime je na paši, do tada ima oko 250-300 kilograma, svu tu telad mađarska država otkupi po redovitoj cijeni iz organskog uzgoja te prave organsku hranu za bebe. Ni od čega su stvorili resurs s kojim prave prvoklasnu hranu. Zato na tim pašnjacima nemaju plemenita goveda poput charolais i limousine pasmine ili neke druge koje zahtijevaju dohranu nego koriste autohtonu rasu koja je praktički samostalna«, govori nam Marko Tikvicki.
Rase koje žive u skladu s prirodom
Za svoja goveda Marko sam proizvodi hranu, a kao stočar ima pravo prečeg zakupa državnih njiva.
»U selu ne postoje pašnjaci, pa apliciram za državnu zemlju po pravu prečeg zakupa za stočare kako bih proizveo hranu za stoku. Koristim slamu, kukurozovinu, proizvodim zelenu hranu poput raži, zobi, kosim im svakoga dana i to jedu. Uspio sam nabaviti staru sortu modro crvenog kukuruza i od njega pravim silažu. Cilj mi je postati kao amiš: imati sve svoje i kupovati što manje sa strane. Podolci su dobri zato što imaju grubu konstituciju, neće pojesti svu hranu koja je ispred njih nego isključivo onoliko koliko im je potrebno. Genetski su predodređeni da ne budu krupne rase, kao što su buše planinske krave manjeg rasta kako bi se mogle penjati po stijenama. Talijani su od svoje grupe sivih goveda napravili tovne rase, prosto su unaprijedili ono što su imali, dok smo ih mi potpuno zapostavili. Zato ja sada bolje hranim svoje podolce, želim vidjeti koje su njihove mogućnosti razvitka. U svim knjigama piše da je buša kasnostasna, kasno ulazi u priplod; meni su s godinu dana starosti sve tražile bika, što znači da je problem u slaboj ishrani, a i u literaturi koja je mahom iz 50-ih godina 20. stoljeća. Kako volim reći: stare rase mogu ići na struju, a mogu funkcionirati i na baterije. Plemenite rase to ne mogu, njima je konstantno potrebna jaka hrana. Benefiti starih rasa se ogledaju u tome što su izuzetno zahvalne u vidu samoodrživosti, te rase žive u skladu s prirodom. Same se tele, dođem ujutru i vidim novo tele. Mislim da mi je najdraže što ni jednu kravu nisam morao teliti. Pušteni su na slobodu u velikom ograđenom prostoru, jer ne trpe zatvaranje u korlat, jedu koliko žele i kada one to smisle. Izuzetno su otporni na bolesti te mislim da su nepravedno zapostavljeni. Najbogatiji je čovjek koji ima slobodnog vremena, a zahvaljujući starim rasama, ja ga imam doista na pretek. Zbog toga se stignem baviti i profesorskim pozivom, a i preko dana gledati u svoju ženu, ne samo u posao. Potpora moje supruge mi je izuzetno važna, jer bez mira u kući nema ni napretka u poslovanju«, ističe nam Marko.
Kada govori o planovima za budućnost, Marko strahuje da će zbog smanjenja državne zemlje koja se vraća u restituciji morati smanjivati broj grla i ići prema višem stupnju prerade.
»Razmišljam o otvaranju vlastite klaonice i mini pogona u okviru poljoprivrednog gospodarstva, obradi vlastitih goveda i prodavanju male količine mesa. To znači kreiranje brenda i zaokruživanje cijele priče oko proizvodnje podolskih goveda. Ne želim biti konkurent mesarima, želim imati svoju free range govedinu koju će cijeniti određeno tržište. Želim se isticati kvalitetom, jer kada jednom netko proba meso podolaca, garantiram da drugo neće htjeti jesti. Budući da buše proizvode izuzetno punomasno mlijeko od oko 6 % mliječne masti, planiram preradu mliječnih proizvoda jer se ne isplati prodavati sirovo mlijeko. Uvijek je bolji viši stupanj prerade vlastitih proizvoda«, zaključuje Marko Tikvicki.
Ivan Ušumović
