Širom Vojvodine
»Nije lako, ali radit ćemo dok možemo«
Život na selu i bavljenje poljoprivredom zahtijeva, kako smo već više puta pisali, mnogo odricanja. Uz težak i često mukotrpan rad te njegove neizvjesne benefite budući da ovise o »silama prirode« i/ili »volji države«, tu je i nedostatak slobodnog vremena te na koncu pitanja što, kako i gdje kad nestane snage za rad i hoće li tko s tim nastaviti. Međutim, mnogi naši sugovornici, bez obzira na sve navedeno, u nekoliko stvari se slažu – koliko god da je teško, radiš za sebe, svoj si gazda, imaš tu neku slobodu i ne bi mijenjali svoj način života. Slučaj je to i s bračnim parom Marinkom i Svetlanom Milanković, koji od 1998. godine žive na Marinkovom rodnom salašu u Mjesnoj zajednici Verušić u blizini Šištaka, gdje obrađuju djelić svoje zemlje, uzgajaju krave i proizvode domaći sir za prodaju.
Uvijek traženi kuhani i podliveni sir
Prije priče o životu Milankovića na salašu, zanimljivo je istaknuti da je Svetlana ovaj zamijenila sa životom u gradu. Rođena u Subotici i odrasla u subotičkom naselju Zorka, 1995. udala se za Verušićanina Marinka s kojim su prvo tri godine živjeli u gradu, da bi se '98. preselili na oko deset kilometara od njegovog centra, na rodni suprugov salaš. Prije toga radila je u subotičkoj Tvornici obuće Solid iz koje je otišla nezadovoljna uvjetima rada, odnosno plaćom koja je znala mjesecima kasniti.
»Živjeli smo tada od suprugove plaće, a on je radio na otkupu stoke i poljoprivrednih proizvoda u firmi koju je vodio s jednim kolegom. Zatvorio ju je po našem preseljenju na salaš, gdje se nastavio baviti poljoprivredom, a ja sam uz troje djece i vođenje kućanstva uzgajala povrće, pravila domaće tijesto. Svekrva Matilka je pravila i prodavala sir na tržnici, no nakon što se razboljela, ja sam sve to preuzela, a povrćem se više nisam stigla baviti«, priča nam Svetlana.
Mužu krava obavlja suprug, svakoga dana ujutro i navečer i od četiri krave koliko trenutno imaju, dnevno bude oko 90 litara mlijeka.
»Sve to ide u preradu, od jedne muže bude 8-9 kg sira, a pravim kuhani i podliveni sir. Kod kuhanog sira je drukčija prerada i ide veća količina mlijeka«, kaže Svetlana dok Marinko dodaje da količina sira zavisi od perioda godine.
Naime, kako pojašnjava, iako se krave tijekom cijele godine isto hrane, zimi u mlijeku ima više sira, bjelančevina, masti, a ljeti je rjeđe, ima više sirutke u siru, manja je količina suhe tvari. Najbolje je, dodaje, u proljeće i jesen, pa i u zimu kao što je ova.
Svetlanina svekrva je s prodajom sira počela još '90-ih na Buvljaku, a snaja to radi posljednjih oko osam godina.
»Preuzela sam njene mušterije, znači posao je samo nastavljen i nije bilo potrebe za nekim dokazivanjem odnosno pribavljanjem kupaca. Sve ovo vrijeme imam stalne mušterije, ali radim i po narudžbi, a od korone radimo i kućnu dostavu. Nalazim se u mliječnoj hali i tamo sam svakoga dana od 8 do 12 sati, osim nedjeljom i ponedjeljkom. Ima još dvije žene koje prodaju sir, ali nismo konkurencija jedna drugoj jer sve imamo svoje kupce, a događa se da i njihovi kupuju od mene i obrnuto. Dok nije bilo mliječne hale prodavali smo vani na tezgi, ali ovako su mnogo bolji uvjeti, i za prodaju, a i za sam sir koji se nalazi u rashladnoj vitrini. Prije nas je bilo više koji smo prodavali ove proizvode, ali ih je dosta odustalo u vrijeme kada je litra mlijeka bila 40 dinara«, navodi Svetlana na što se Marinko nadovezuje s pričom kako je ovaj posao nekad bio isplativiji.
»Moglo se živjeti s dvije-tri krave. Međutim, cijena mlijeka je postupno padala, a inputi (nafta, sjeme, struja, porezi...) su rasli. To je bilo tako do korone, da bi potom zbog nestašice domaćeg mlijeka, odnosno njegove veće potražnje, cijena počela malo rasti. Da se to nije dogodilo, prestali bismo se baviti ovim. U međuvremenu smo imali veliki peh – u šest mjeseci nam je od pet krava uginulo tri (jedna jer je bila gojazna, druga od gljivica, a treća od infarkta). Ostalo nam je dvije krave, ali sreća pa je cijena mlijeka malo skočila i tu smo mi balansirali, točnije preživljavali godinu-dvije dok nismo othranili još dvije. I tada smo se počeli postupno dizati, kao 'Feniks iz pepela'. Uz ovaj posao uspjeli smo othraniti troje djece, a najstarijoj kćerki isfinancirati studiranje u Novom Sadu. Jako je to teško u ovakvim uvjetima, s ovakim prihodima, jer nemamo ni puno zemlje (pet hektara) i sve što proizvedemo na njoj ide za prehranu krava, a imamo i jednu krmaču s četiri praseta te perad«, priča nam Marinko.
Rad, rad i samo rad, no ipak...
Prodaja sira ide, zahvaljujući čemu i opstaju, no supružnici ističu da nije lako.
»Volim ovo raditi, ali kad ljeti svi idu na godišnji, mi ne možemo. Nigdje nismo išli više od 20 godina, jer ovo se stalno mora raditi, a nema tko drugi«, kaže Svetlana, na što Marinko dodaje:
»Nema čak i ako bi platio. Prije četiri godine smo uspjeli prvi put otputovati na more i to samo zahvaljujući našoj susjedi Otiliji Tilki Buganović koja se ponudila, i to bez nadoknade, da se prihvati muženja, s tim da su tu ostale i naše dvije kćerke koje su pravile sir i prodavale ga na tržnici«.
O životu i uvjetima života na selu supružnici kažu:
»Ne znam bih li se sad već snašla u gradu, pogotovo u stanu. Nije mi žao što sam ovdje. Kada sam došla, mislila sam da je ovo 'kraj svijeta' i nikog nisam poznavala. Nisam ni znala da ovo postoji, Šandor – posljednja stanica i to je to. Starijim ljudima vjerujem da ovdje nije lako, jer nema ni prodavaonice, pekare, doslovno ničeg, samo kuće. Nama koji smo u pokretu i idemo često ili svakoga dana do grada puno je lakše jer tada riješimo nabavu i obavimo sve što treba«.
»Do crkve u Šandoru imamo tri-četiri minute autom. Tu je mir, tišina, čist i svjež zrak, nema smoga, zagađenja, ma milina«, ističe Marinko.
Imaju troje djece – Jasminu (27 godina), Vesnu (24) i Ivana (16), a dvoje mlađih su od rođenja na salašu.
»Od početka sam imala ovdje jednu drugaricu s kojom sam išla u vrtić i u školu. U školu (OŠ Sveti Sava u Aleksandrovu) sam išla organiziranim prijevozom, s tim da sam do autobusa koji je stajao na blizu dva kilometra od naše kuće išla pješice ili biciklom, a zimi su nas roditelji odvozili dotle. Kada sam izlazila u grad, ako sam išla sa sestrom, tata bi nas vozio, a kada sam išla sama uglavnom bih prespavala kod bake i djeda na Zorki odakle sam u izlazak išla taksijem. U srednjoj školi sam bila jedina koja živi na salašu i čiji se roditelji bave proizvodnjom i prodajom sira. Najteže mi je bilo zimi kada sam išla u školu i kada sam čekala autobus. Događalo se da se usput pokvari pa smo ga dugo čekali po hladnoći i vjetrometini. Kada razmišljam o svojoj budućnosti, samo što dalje od krava, mlijeka i sira. Volim živjeti u kući, ne bih mogla živjeti u stanu, ali ne bih odabrala ovakav život«, kaže Vesna, dok je kod Ivana malo drukčija priča:
»Meni se sviđa ovdje na selu i volim raditi. Sad da se preselim u grad, ne znam kako bih izdržao. Navikao sam ovako i mogu se vidjeti ovdje u budućnosti, ali o tom-potom«.
Na sinovljeve riječi nadovezuje se Marinko:
»Ne bih želio da se samo ovim bavi. Ide u školu, preporučio bih mu da se zaposli, veća su tako primanja, ovo je robija i ovdje i kad si bolestan moraš raditi. Nadam se da ćemo i ove godine uspjeti otići negdje na 10-14 dana. Sve ovo ima i prednosti i mane. Najveća prednost je što si sam svoj gazda, sve što radiš radiš za sebe i svoju obitelj i boriš se za sebe. Također, tu je i ta neka sloboda bez obzira koliko imamo posla. Svakako, tu je i naša velika odgovornost (i što se tiče muže, ishrane, higijene...), jer se nezadovoljna mušterija sigurno neće vratiti, još će se i drugima žaliti, zadovoljna (možda) hoće, ali do sada su nam se kupci vraćali i uvijek ih imamo. Iza nas ne stoji nitko, mi smo ti koji smo odgovorni za sve što radimo. Znači, radit ćemo ovo dok možemo, bez obzira što država nema sluha za nas«, ističe on, a supruga ga podržava: »Ja se ne bih mijenjala ni za što i želim nastaviti ovo raditi«.
I. Petrekanić Sič
