Arhiv tekstova

Služba davanja počasti »Božjem grobu« u subotičkoj katedrali posljednjih godina okuplja oko šezdeset mladića, čuvara Božjega groba. Običaj čuvanja groba, koji na osobit način obogaćuje sadržaj Velikog petka i Velike subote, ima dugu tradiciju. 

»Središnje otajstvo katoličke Crkve u liturgiji je proslava pashalnog misterija: muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista. S jedne strane liturgija je najsavršenije oblikovana za te dane. Kako je liturgija zajednički čin naroda, razumljivo da je i narod stvarao ‘paralelne’ elemente, tj. elemente koji se daju i vizualno doživjeti. Tako su za Božić nastale Jaslice, a za Uskrs ‘Božji grob’«, pojašnjava mons. dr. Andrija Kopilović. 

POVIJEST: »Ovaj je običaj zaživio na teritoriju bivše monarhije, uz likovno i scensko prikazivanje ‘Božjega groba’. Jasno piše u evanđelju da su na Isusov grob bili postavljeni rimski vojnici za čuvare ‘da se Isusovo tijelo ne ukrade’. Oni su mogli biti i jedini svjedoci samog uskrsnuća. No, kako uskrsnuće nadmašuje povijesni čin, ne da se ‘vidjeti’. To je događaj vjere i stvarnosti koja ‘iskoračuje’ iz naše povijesti. U pučkoj pobožnosti ta se dubina gubi. Bila je važna scena. Čuvari Božjeg groba su postavljani, čak uniformirani sceni iz evanđelja. U mnogim mjestima to su preuzeli aktivni vojnici ili neki drugi uniformirani čuvari reda. Tako je to postala počast, pa i pobožnost. Do II. svjetskog rata i u našim crkvama to su vršili vojnici ili neke druge udruge koje su imale svoju uniformu. Štovanje groba međutim nije nestalo komunističkim zabranama. Iza rata ‘Božji grob’ su počeli čuvati katolički momci. To je do šezdesetih godina išlo lijepo, a potom su migracijskom promjenom nastali problemi. Naime, mladi koji su išli u srednje škole ili su radili, nisu smjeli primiti na sebe tu dužnost jer su ih isključivali iz škole i radnog mjesta. Momcima sa sela, koji su više-manje bili neovisni, povjerena je ova dužnost. Kako se tih dana posao oko salaša povećavao i njima je postao dolazak u grad težak. Kao novoimenovani ceremonijar zatekao sam se 1966. pred Velikim tjednom sa samo četiri momka. Trebalo je nešto učiniti. Od tada sam, uz suradnju braće svećenika, pokušao okupljati mlade i postavljati ih, makar i u najobičnijem civilnom odijelu, za čuvare Božjeg groba. Par godina je bilo mučno. Svaka čast ondašnjim momcima koji su znali od umora i padati u nesvijest. Vremenom se to poboljšavalo, kvalitetom i kvantitetom, te je nastala posebna grupa momaka koji su se polako oslobodili građanskog odijela i vratili svečanoj bunjevačkoj nošnji«, objasnio nam je mons. dr. Kopilović. 

IZUZETNA JE ČAST BITI ČUVAR BOŽJEG GROBA: »Bio sam čuvar Božjeg groba od 1965. do 1967. godine. Na Veliki petak  smo čuvali Božji grob sve dok je bilo naroda u crkvi, a na Veliku subotu cio dan. Naime, kadgod se Uskrsnuće slavilo u ponoć«, prisjeća se Grgo Piuković. Prije dvadesetak godina četvorica mladića predložila su da čuvaju Božji grob u svečanoj bunjevačkoj narodnoj nošnji – čizmama, prslucima i odijelu. Dvojica od njih, sinovi Grge Piukovića, prisjećaju se toga događaja: »Gledajući stare fotografije oca i strica kako čuvaju Božji grob, odlučili smo nastaviti tu lijepu tradiciju«. Tako su Ivan i Marinko Piuković, Stipan Kopilović i Ivan Brajkov 1986. godine iznova obnovili običaj čuvanja Božjeg groba. »Bio sam osmi razred osnovne škole, puno mlađi u odnosu na ostale ‘čuvare’ kada sam prvi puta čuvao Božji grob«, kaže Marinko. »Biti ‘čuvar’ oduvijek je bila čast i drago mi je da sam punih 10 godina bio u tim redovima«, ističe on. »Nastavljajući tradiciju naših očeva, ponos mi je kazati da sam i ja nekada čuvao Božji grob«, dodaje Ivan.

AKTIVNI SUDIONICI LITURGIJE: Čuvari Božjeg groba, osim uoči Uskrsa, imaju svoja zaduženja i kod tijelovske procesije, a napose tijekom Dužijance. Oni su aktivni sudionici liturgije i katedralna liturgija Velikoga tjedna je bitno obogaćena njihovim radom i prisustvom. »U liturgijskom doživljaju najdirljiviji je Veliki petak i obred Uskrsnuća. Prvo je, dakle, liturgijsko druženje. S druge strane svetkovina Tijelova je oduvijek blagdan mladih, a tijelovska je procesija  također jedno od njihovih zaduženja. Organizacija, nošenje ‘Neba’, procesija. Dužijanca je možda manje uočljiva kao njihova manifestacija, ali mnoge stvari ne bi se mogle liturgijski tako događati bez njihove suradnje. Ono što im je najčasnije jest činjenica da iz svojih redova svake godine predlažu Bandaša, dakle glavnog nositelja cijeloga programa Dužijance. Tako su kao njegovi suradnici i kolege uključeni u sve manifestacije Dužijance. Vjerujem da bih sada već teško mogao bez njihove suradnje«, kaže mons. dr. Kopilović.

Broj čuvara iz godine u godinu varira, kako zbog dolaska mladih, tako zbog odlaska oženjenih mladića. Čuvari se sami ‘regrutiraju’. »U prosjeku zadnjih godina o Uskrsu ih je na okupu barem pedeset. Ono što me raduje jest činjenica da se druže i izvan crkve. A prigodom vjenčanja od svojih se kolega opraštaju darujući im Bibliju. Osim u subotičkoj katedrali, ovako organizirani čuvari u našoj biskupiji ne postoje što je razum-ljivo jer je katedrala ipak majka svih crkava u biskupiji«, pojašnjava mons. dr. Kopilović. No, u svakoj župi na ovaj ili onaj način postoji čuvanje Božjeg groba. Tako vrlo sličan običaj postoji u Tavankutu, zatim u Sonti, dok izvan naše biskupije mnogi krajevi Slavonije njeguju ovaj običaj. 

DRUŽENJE JE JEDAN VID SUŽIVOTA: Odnedavno čuvari organiziraju godišnje izlete. Druženje ima svoj sadržaj, ako ima cilj. »Obično se dogovorimo gdje želimo putovati i odredimo cilj tom putu. Uz taj cilj se onda prilagođuju svi ostali sadržaji koji mlade zbližavaju i oplemenjuju. Polako sam već stariji i bivam umoran, ali mi je osvježenje s njima putovati jer su neobično plemeniti i radosni u tom svom načinu druženja. Jedan od značajnih posjeta bio je onaj  Banjoj Luci, a gdje su ostavili neobičan dojam pravih momaka. Biskup ih je više puta citirao i postavljao za primjer mladima. U Valpovu smo doživjeli da nas je ugostitelj na ručku počastio jer je ostao začuđen veselim ponašanjem bez psovki i razuzdanosti. Rijetko se može vidjeti pedesetak mladih koji se znaju ponašati tako kršćanski. Bili smo i u Otoku kod Vinkovaca, na Fruškoj gori i drugim mjestima. Kada bismo se odazvali na sve pozive, putovati bismo češće. No, putovanje nije cilj, nego nagrada. Ta nagrada nadahnjuje, izgrađuje i daje dimenziju vrednovanja kršćanskog života«, pojašnjava mons. dr. Andrija Kopilović te dodaje: »za svećenika i svakog pastoralnog radnika suradnja je najbolja škola. Potrebna je strpljivost i praštanje, no nadasve poštovanje. To je najveća nagrada svećeniku za sav trud pa i žrtvu bez koje i ovo djelo ne bi bilo ostvareno. Zahvalan sam Bogu što sam na ovaj način upoznao mnoge vrijedne ljude koji i sada u Velikom tjednu navrate u katedralu pomoliti se i prisjetiti se svojih mladenačkih dana. Vjerojatno i njih nadahnjuje taj doživljaj služenja Bogu i ljudima u središnjem otajstvu Crkve – proslavi Pashalnog misterija«, zaključuje mons. dr. Kopilović. 

Julijana Kujundžić