Arhiv tekstova
Benfica i Hajduk
Prije 30 godina (14. rujna 1994.) Hajduk je u Splitu odigrao susret lige prvaka protiv Benfice (0:0), kojemu su nazočili vjerni navijači legendarnog nogometnog kluba iz Lisabona, koji su kombijem prevalili put dug više od 3.000 km. Prije početka utakmice navijači Benfice su na zapadnoj tribini Poljuda razvukli transparent: Freedom for Croatia i doživjeli velike ovacije Hajdukovog grotla. Na povratku doma u Španjolskoj, blizu portugalske granice, na veliku žalost, doživjeli su prometnu nezgodu u kojoj su život izgubili: Gullit (jedan od vođa navijača No Name Boys), Tino i djevojka Rita. U znak solidarnosti, na uzvratni susret koji se igrao 20. studenoga iste godine, put Lisabona kreće splitski kombi s devetero Torcidinih fanatika od kojih će trojica (predstavnici centrala Split, Makarska i Zagreb) prije početka susreta (2:1 za Benficu), uz specijalnu dozvolu UEFA-e i čelništva Benfice, položiti vijenac za svoje poginule sportske prijatelje na tribinu No Name Boysa i izazvati euforiju oduševljenja više od 50.000 vatrenih domaćih navijača. Od tog trenutka Benfica i Hajduk, odnosno No Name Boys i Torcida su veliki prijatelji, a prijateljstvo se njeguje i ne zaboravlja nikada.
Hrvatska riječ na Luzu
Zahvaljujući specijalnoj ljubaznosti mojih domaćina, nakon akreditiranja i upoznavanja, dobio sam posebnog vodiča Luisa s kojim sam proveo punih sat vremena u razgledanju i upoznavanju ovog fantastičnog sportskog zdanja kojeg navijači Benfice s ponosom često nazivaju i Katedrala. Kada sam zakoračio na legendarni teren dvostrukog osvajača nekadašnjeg Kupa prvaka (pretječa današnje Lige prvaka) i pogledao prepoznatljivu crvenu boju koja dominira na svakom koraku, sjetio sam se svojih nogometnih snova. Jer svatko tko je odigrao barem jednu utakmicu u životu imao je isti san, a ja sam ih tijekom pionirske i omladinske karijere odigrao negdje oko 400, da jednoga dana istrči na neki od velikih svjetskih stadiona i zaigra protiv nekog od najvećih klubova. Pored Reala, Barcelone, Milana, Intera, Ajaxa, Bayerna… tu je i Benfica, koja je na klupski krov Europe zasjela dva puta (1961. i 1962.). Ovaj portugalski, ali slobodno možemo reći i jedan od svjetskih, simbola nogometa osnovan je 28. veljače 1904. godine u dijelu grada Lisabona koji se još naziva i Benfica, i eto možemo ponosno reći kako je naša Bačka (3. kolovoza 1901.) čak tri godine starija. Kako mi je moj domaćin Luis pojasnio, crvena boja dresova je uzeta jer je u to vrijeme ta boja tekstila bila najjeftinija. Prepoznatljiv klupski grb s loptom u sredini natkriva orao raširenih krila koji praktično stoji na latinskom natpisu »E pluribus unum« (Jedan za sve) i simbolizira jedninstvo kluba i njegovih vjernih navijača. Priča o orlu je praktično mitska za Benficu, jer prije početka svake domaće utakmice na Luzu, Aguia Vitoria (orao pobjede), službena maskota kluba, obleti jedan krug oko cijeloga stadiona i potom sleti na svoj stativ. Tijekom cijele godine na stadionu iza gola na južnoj strani, pored Vitorie (ženka), žive još dvije orlice – Gloria (slava) i Luz (svjetlost), a imaju i svog specijalnog timaritelja koji se već više od dva desetljeća bavi ovim prekrasnim maskotama Benfice. Orao kao zaštitni znak ovoga legendarnog kluba 38 puta je sletio na šampionski pokal namijenjen prvaku Portugala i 26 puta na trofej koji pripada osvajaču nacionalnog kupa. A zašto su one, već ranije spomenute dvije titule klupskog prvaka Europe za sada jedini euro trofeji, kriv je nekadašnji trener Bela Gutman. Naime, trofejni strateg, koji je otkrio Eusebia, najboljeg igrača Benfice svih vremena, je nakon osvajanja drugog šampionskog naslova 1962. godine zatražio od čelništva Benfice povećanje svoje plaće i honorara. Uprava je odbila njegov zahtjev, a onda je Bela Gutman izrekao čuvenu kletvu: »Proći će 100 godina, a Benfica neće osvojiti euro trofej«. Poznati trener je umro 1981. godine, ali njegova kletva i dalje traje. Benfica je izgubila osam uzastopnih europskih finala (pet puta u Ligi prvaka), a zanimljivo je istaknuti kako je upravo Eusebio pred posljednje veliko europsko finale protiv Milana u Beču (1990.) otišao na Gutmanov grob, kleknuo i zamolio da kletva prestane djelovati. Nije uspjelo jer je Benfica poražena 1:0. Nada ostaje i dalje, jer milijuni navijača diljem cijeloga svijeta željno očekuju toliko iščekivani euro trofej. Među njima je i mnogo ljudi s ovih naših prostora jer je u proteklih nekoliko desetljeća mnogo nogometaša iz Srbije i Hrvatske zaigralo u crvenom dresu legendarnog kluba iz Lisabona. Najpoznatiji su svakako Nemanja Matić i Mario Stanić, a uz njih su još i Zvonko Živković, Ljubinko Drulović, Ivan Dudić, Miralem Sulejmani, Ljubomir Fejsa, Filip Đuričić, Stefan Mitrović, Lazar Marković, Luka Jović, Andrija Živković, Mile Svilar, Tomo Šokota, Petar Musa i dr.
D. P.
